Socijaldemokrati sekundiraju bjelosvjetskoj mafiji

Autor 17.11.2012. u 11:13

Socijaldemokrati sekundiraju bjelosvjetskoj mafiji

Socijaldemokracija u Hrvatskoj i dan-danas se predstavlja kao ljevica, a to već dugo nije ni u Europi niti u nas. Kako se uopće više može biti socijaldemokratom u iole sadržajnijem smislu te riječi i što bi to generalno značilo, s obzirom na iskustvo posljednjih desetljeća?

Pravo je pitanje zapravo kako se danas može biti antisistemski kritičan, ne kako se više može biti socijaldemokratom. Jer, oni koji se još nazivaju socijalistima, ili koji se njima još smatraju, ne predstavljaju više nikakvu alternativnu misao i snagu u suvremenom kapitalističkom sistemu. Neoliberalni poredak ih je posve onemogućio ili pak domesticirao svojim pregolemim financijskim, vojnim i medijsko-ideološkim potencijalom. Oni ne nose više misao i djelo, tj. politički program dvaju najvećih antisistemskih zadataka suvremenosti: socijalne pravde u nacionalnim i međunarodnim odnosima te spašavanja ekoloških uvjeta života na zemlji – čime se uklapaju u konzervativni poredak i zapravo zajedno s njim čine danas jednu međunarodnu ekonomsko-političko-vojnu mafiju koja uništava društvenost i prirodnost svijeta.

Neka bi vas osjetljivija duša mogla teretiti za pregrub rječnik. Mafija o kojoj govorite ipak si je odavno uredila manje-više zakonski okvir, naime, standardni kapitalistički sistem, za takvo ponašanje.

A tko od te mafije otkriva i brine što danas 0,5 posto stanovništva svijeta raspolaže sa 39 posto njegova bogatstva, 8,2 posto sa 43 posto bogatstva, a 91,3 posto sa 18 posto? Tko od te mafije, kojoj pripadaju danas i nekadašnji socijalistički partijci, brine što se zbog njenog načina proizvodnje i raspodjele vrijednosti rastrojava planetarna klima te nam prijete u sljedećim godinama sve teži ekstremi oluja, suša, podizanja mora i drugog? Nasuprot svim papirnatim odlukama iz Kyota, Johannesburga i svakogodišnjega drugog diplomatskog sastančenja.

Malograđansko licemjerstvo

Postoji li neka organizirana opozicija tom poretku; što je s autentičnom radničkom klasnom sviješću i potencijalom njezina organiziranja?

Opozicija postoji, pa i ona s jasnim alternativnim idejama i voljom, u odnosu na spomenuta dva antisistemska zadatka suvremenosti – socijalnu pravdu i spašavanje ekoloških uvjeta života. Ali, ona je prepotencijom sistema svedena na marginalne i djelatno nemoćne skupine radikalne inteligencije umjetnika i mladih, uglavnom, među onih 20 posto nezaposlenih na Zapadu. Suvremeno zaposleno radništvo je pritom zastrašeno krizom i spremno na bunt samo kad dođu u pitanje pojedinačna radna mjesta, te je međusobno posve nesolidarno, čak potkupljeno nekim bijednim povlasticama koje mu poredak daje u odnosu na ogromnu većinu u još goroj bijedi. U slučaju još veće dramatizacije socijalne krize, pa i one ekološke, te deklasirane radničke mase bit će lak plijen svakoj nacionalnoj rasističkoj i autoritarnoj demagogiji.

Zvučite prilično pesimistički, kao da je bolje da se niti ne organiziraju?

Izlaz iz tunela se ne vidi i tko kaže da uvijek u povijesti treba pobijediti holivudski hepiend, uostalom, kad znamo koliko je civilizacija zbog nemogućnosti moralnih i političkih rješenja završilo debaklom. Čini mi se očiglednim da se bližimo jednoj svjetski mogućoj ekonomskoj i ekološkoj katastrofičnoj situaciji koja bi mogla biti teža od svih dosadašnjih, ali isto bi tako mogla biti i moguća nužnost jednog pozitivnog preokreta. Govorim, naime, već i o nimalo slučajnoj perspektivi ubrzavanja ciklona tipa onih u New Orleansu ili New Jerseyju, s cijenama od 50-60 milijardi dolara štete, koje će se iz godine u godinu, sad već neizostavno, ponavljati u ranije neviđenoj snazi.

Optimističko-katastrofična perspektiva, dakle, ali u globalnom okviru. Osjeća li se u našim granicama neko sudjelovanje domaće tzv. socijaldemokracije u tim tokovima, pa da konačno raskrstimo i s njima i sa socijaldemokracijom uopće, kad već to nismo znali ranije?

Naš SDP ne može ništa značiti izvan ovih megatendencija. On će biti talac ili suradnik neoliberalnog poretka onoliko dugo koliko to budu i engleski, njemački i francuski socijaldemokrati. A da su duboko zaglibili u tzv. reformizam koji radi posao neoliberalizma, pokazuju i neki najnoviji, samo na prvi pogled beznačajni moralni kiksevi socijaldemokratske vlade u području krivičnog zakonodavstva. Naime, nije nimalo beznačajno, već naprotiv moralno i politički vrlo simptomatično – kao jasan pokazatelj konzervativnosti te naše političke elite, koja je, dakako, ipak nešto bolja od one hadezeovske i pravaške i narodnoseljačke – kad ona u izmjenama krivičnog zakonika predlaže postrožavanje sankcija za prostitutke, za seks na javnom mjestu, zabranu prošenja ili strože kažnjavanje uvreda na račun gradonačelnika i predsjednika vlade.

I sve to u posljednjih oko pola mjeseca?

Baš kao da se najednom, nakon dugog vrućeg ljeta, pomamilo malograđansko licemjerstvo. Dosadašnje rješenje strožeg kažnjavanja podvodača bilo je sasvim opravdano, dok je i prekršajno kažnjavanje prostitucije zbog remećenja javnog reda već bilo ljudski neopravdano. Sad se i krivično postrožava kažnjavanje prostitucije, kao da iskustvo od nekoliko hiljada godina nije evidentno pokazalo da se nikakvim kažnjavanjem nije moglo nikada ni otkloniti ni smanjiti taj ženski, a bogme i muški zanat.

Jadan zakonski prijedlog

A promjenom društvenih odnosa – ali suštinskom, ne tek formalnom – koji uzrokuju širenje vedre poduzetničke klime i za tu djelatnost?

Da, jasno je da se bijeda tog zanata može suzbiti samo promjenama društvenih odnosa i uvjeta života žena i muškaraca koji ne nalaze druge izvore za život, na isti način kao što se ni eksploatacija radnika ni diskriminacija Židova i crnaca ne mogu suzbiti drukčije nego promjenama uvjeta života tih društvenih skupina. Zar postoji bitna razlika između toga da radnik prodaje svoju fizičku snagu i svoje zdravlje u rudnicima i čeličanama za sitne pare, ili da visokoškolski obrazovani ljudi prodaju svoju pamet i dostojanstvo moćnicima za malo veće pare, i toga što žene koje ne mogu preživjeti drukčije prodaju po gradovima svoje pičke? Na to neka mi odgovore naši socijaldemokrati, pa i moj bivši student prava, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, kao vjerojatni predlagatelj tog jadnog zakonskog prijedloga.

Smjerate na to da socijaldemokracija općenito više nema odgovor na to pitanje? Ali, još uvijek nam nastoje prodati neke modele – barem ovdje, na periferiji – tzv. Trećeg puta, kao mogućega prihvatljivog koridora kroz kapitalizam?

I zato bismo trebali još i voajerski kontrolirati i blesavo sankcionirati to što se omladina hvata po parkovima i plažama, kad već ne mogu, jer su bez posla i bez izgleda, to raditi u svojim domovima. I još bismo morali jad od prosjačenja, koje je zaista moralno denigrantno, kažnjavati globama, kad već ne možemo nekim ženama i nekim invalidima osigurati socijalno-zaštitni prihod od nekih dvije hiljade kuna mjesečno. Ali, zašto naši socijaldemokratski osjetljivci ne kažnjavaju isto tako moralno denigrantno penzionersko kopanje po kontejnerima? Kako se maštoviti zakonodavci nisu sjetili i tog našeg specijaliteta u bijedi?

A uvrede na račun najviših funkcionara, koje ste spomenuli? To zvuči kao osujećivanje kritike njihova djelovanja u samom startu, njihovo izdvajanje iz prostora javnog negodovanja.

Pazite, kad bismo rekli da su gradonačelnici u našim političkim vilama i Banskim dvorima i Saboru nepošteni, dvolični, budale i mangupi, onda bismo trebali biti strože kažnjeni zbog uvrede nego ako bismo to rekli našim susjedima i sugrađanima koji to možda uistinu jesu, ali možda i nisu. Taj bezobrazluk od prijedloga za povlaštene uvrede ravan je bezobrazluku partijskih i političkih činovnika koji se voze državno plaćenim autima, uživaju plaću i restorane trostruko bolje od radnika, umjesto da kao i ovi zarađuju, svakog se dana voze tramvajem i hrane kao prosječan Hrvat. Po čemu je, molim lijepo, politička djelatnost toliko plemenita i teška da mora imati sve te privilegije i još strožu zaštitu od istina koje se zovu uvrede, kojim se na to ukazuje? Sve to zajedno ukazuje ne samo na ekonomsko-političku predaju socijaldemokracije, a da ne govorimo o tzv. političkoj desnici i tzv. centru, ekonomskim i ideološkim marifetlucima međunarodnog neoliberalnog financijskog kapitala i općoj demoralizaciji koja iz njega slijedi.

Histeriziranje o terorizmu

Imamo li stoga razloga misliti da će naša elita, ulaskom Hrvatske u EU, ustvari samo ovjeriti vlastitu suodgovornost za zlo koje inače naročito pogađa neeuropske krajeve?

Pa, tko je od te bjelosvjetske mafije spreman priznati da stotine i tisuće milijardi dolara i eura koje – prije svega velike sile, a zatim i do posljednjeg državnog patuljka – godišnje izdaju za naoružanje, jest vrijednost u radu i novcu s kojom bismo u vrlo kratkom roku kroz restrukturiranje privrede, školstvo i znanstvena istraživanja mogli sanirati sve državne dugove i propadanja ekonomija od SAD-a do Europe i Afrike, kad bi se to drukčije upotrijebilo? Ali, ta međunarodna mafija, s učešćem socijaldemokrata, uvijek je spremna na histeriziranje o terorizmu širom svijeta koji ugrožava njihove financijske nebodere, ambasade prevrata i vojne hegemonije.

A evidentno je da su te terorizme oni sami stvorili?

Jasno, svojim nepravdama i kolaboracijama sa Sadamom HuseinomOsamom bin Ladenom i arapskim autokratima, sve dok im garantiraju sigurnost naftnih polja. I da završim te vam odgovorim na prethodno pitanje, u istom kontekstu: bez ikakve zlobe, uputio bih Zorana Milanovića da uz poklonjenje konzervativcu Ratzingeru Benediktu oslušne i njegovu brigu za sudbinu kršćana pod vatrom ekstremističkih pobunjenika u Siriji, nakon što je i naša vlada posve jednostrano osudila laički autokratizam Bašara Asada.

 Novossti

Autor 17.11.2012. u 11:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija