Socijalna pravda – kako to ekstremno zvuči!

Autor 30.5.2012. u 09:21

Socijalna pravda – kako to ekstremno zvuči!

Na raskršću treba krenuti jednim od puteva, a kuda će nas on odvesti saznat će naši potomci. Ipak, čak i oni koji nisu čitali Preradovića znaju kako „stalna na tom svijetu samo mijena jest“.


U suvremenim zapadnim demokracijama ideološki spektar političkih stranaka i vaninstitucionalnih snaga u grubo možemo podijeliti na desnicu, centar i ljevicu. Ta podjela vuče korijene iz doba Francuske revolucije – a odnosila se na raspored sjedenja u Skupštini kada su republikanci, suprotstavljeni monarhistima, sjedili na lijevoj strani skupštine. „Lijevosjedeći“ su općenito  podupirali radikalne promjene iz revolucije, uključujući uspostavu republike, te sekularizaciju – razdvajanje crkve od države. U kasnijim vremenima izraz ljevica uobičajilo se upotrebljavati za pristaše revolucionarnih pokreta, socijalizma, komunizma, anarhizma kao i reformski raspoloženih snaga – socijalne demokracije i socijalnog liberalizma. Američki profesor Roderick Long sažeto je  opisao program političke ljevice: “briga o pravima radnika, protivljenje plutokraciji, zabrinutost oko feminizma i socijalna jednakost”. Naravno, desnica predstavlja ideološki antipod, a sam naziv se primjenjuje na raznorodne konzervativne snage, poput monarhista, aristokrata, teokrata, reakciju i kontrarevolucionarne snage, dok fašisti i nacionalsocijalisti (nacisti) tvore tzv. ekstremnu desnicu. Danas uglavnom pod desnicom podrazumijevamo snage koje zastupaju interese kapitala, razne nacionalšovinističke, klerikalne, homofobne i antifeminističke pokrete. Politički, odnosno ideološki  centar obuhvaća pokrete, stranke i ideologije koje promoviraju stavove između ljevice i desnice, pokušavajući pronaći srednji put između tih dviju ideologija. Narodski pojednostavljeno „ni v rit, ni mimo“ pozicija, koja u stabilnim vremenima okuplja najveći dio srednje klase zainteresirane za očuvanje svog ekonomskog statusa. Zavisno o prilikama, pomiču se njihovi interesi ljevije ili desnije od centra pa govorimo o lijevom ili desnom centru. Desnica i centar u suštini predstavljaju više ili manje konzervativne snage odlučne u očuvanju status quo pozicije, te joj stoga naginju najbogatiji i srednje situirani slojevi stanovništva skloni tek minimumu iznuđenih reformi. Ekonomski deprivilegirani slojevi koji nemaju što čuvati, zahtijevaju suštinske promjene i oni predstavljaju bazu iz koje se popunjava ljevica. Kad nastupe nestabilna vremena praćena ekonomskom krizom ili ratovima, srednji sloj se, nalazeći zajednički interes sa oligarhijom – očuvanje vlastite klasne pozicije – priklanja u desno, za razliku od ljevici okrenutog proletarijata. Jasno, sve te podjele ne treba shvatiti u apsolutnom vidu i uvijek su moguće manje ili veće iznimke. Primjerice, Marx je pripadao srednjem sloju njemačkog društva, Engels pak je bio izraziti pripadnik engleske buržoazije (otac tvorničar), pa ipak su završili kao internacionalne vođe ljevice. Noam Chomsky, ugledni američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač, profesor lingvistike na čuvenom MIT-u, jedan od najznačajnijih svjetskih intelektaualaca po mnogim anketama, guru je moderne ljevice, uključujući i onu anarhističku. Daklem, ni ona Marxova, kako „ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“  nije obvezujuća za objektivnog, mudrog, inteligentnog, moralnog i humanog čovjeka sa osjećajem empatije prema poniženima. No, kako se ono kaže – „izuzeci potvrđuju paravilo“. Kada pak se zaigra na kartu nacionalizama – kao što je bio slučaj u „regiji“ prije dvadesetak godina – tada zlokobni virus inficira praktički svu populaciju sem relativno rijetkih, imunih na njega. Mada, treba napomenuti – „oboljeli“ nisu ni bili svijesni kako su samo pioni u igri snaga koje su povlačile konce, vodeći u pozadini sasvim drukčiju igru no što su je prikazivali topovskom mesu. Otrežnjenje od te bolesti traje i dan danas kad su vrli fajteri ostali, što bez života, što bez ruku i nogu, što bez radnih mjesta, što bez imovine,… – upravo stoga jer su na samom početku balade ostali bez pameti. Podjednako jak može biti i virus kvazipatriotizma koji se javno prikazuje bez predmetka kvazi, a najčešće je tek najobičniji nacionalizam u službi ekonomskih interesa oligarhije. Lijepo tome svjedoči ponašanje evropske pacifisističke ljevice uoči i za vrijeme 1. svjetskog rata. Kada su zasvirale nacionalne fanfare pozvavši na obranu domovine – a u stvari se rat vodio zbog preraspodjele kolonijalnog carstva – njihovo mirotvorstvo se urušilo kao kula od karata. Rijetki su, poput Einsteina, Romain Rollanda, Bertrand Russella i drugih, sačuvali svoje ljudsko dostojanstvo i moralni dignitet odbivši učešće u krvoproliću i javno ga osuđujući. 

        Za određenje što je lijevo, desno ili centar, važan je kontekst vremena, te ekonomska i socijalna situacija društva. Vladajuća i ekonomska elita (koje su u „demokratskim“ društvima najčešće u sprezi; vlast je samo transmisija interesa ekonomske oligarhije, prikladno serviranih narodu) u strahu od znatnijih društvenih promjene koje bi ugrozile njihove bezobzirne interese, služe se metodama diskvalifikacije i prokazivanja one prave ljevice kao – ekstremne ljevice. Vlastiti strah nastoje suzbiti senzibiliziranjem masa, kako bi stranke prokazane ekstremno lijevima bile asocirane u njihovoj podsvijesti poput potencijalno terorističkih organizacija, tipa nekih latinoameričkih, talijanskih Crvenih brigada ili njemačkog RAF-a. Kao pljačkaše, otmičare i ucjenjivače, neodgovorne spram ljudskih života, povezanih sa narkomafijom i sličnim kriminalnim organizacijama od kojih prosječnog čovjeka podilazi jeza. Upravo ta, nazovi „ekstremna“ ljevica, generator je zbiljskih i naprednih društvenih promjena tijekom povijesti. No, kao grijeh joj se može pripisati konformizam vlasti; kad jednom zauzme etabliranu društvenu poziciju, njen revolucionarni naboj polako opada, često s tendencijom da poprimi suprotni predznak. Ima dosta takvih povijesnih primjera. 

        Kršćani su sa svojim zahtjevima baziranim na Kristovom učenju predstavljali istinsku društvenu ljevicu u vrijeme antičkog Rima, dok su još bili samo sekta. S obzirom da su u svojim počecima bili proganjani, prisiljeni skrivati se po katakombama, jasno je da su ih vladajući doživljavali i tretirali kao ekstremnu, neprihvatljivu  ljevicu, ma i taj pojam nije bio u upotrebi. Njihovi iskonski stavovi – zanemarimo li čisto vjersku komponentu – glede morala, kreposti, osobne odgovornosti, načelo ljubavi prema bližnjem, socijalne pravednosti i slično, bili su bliski i suvremenim komunistima koji su uvijek iskonske kršćane, uz prvobitnu zajednicu, isticali  kao prakomunistički uzor. Kasnije, Konstantinovim legaliziranjem kršćanstva i njegovim etabliranjem kao državne religije, došlo je do sprege vlasti i vjerskih vođa. Sve jača hijerarhizacija katoličke Crkve sa Papom kao doživotnim, nepogrešivim vrhunskim autoritetom, slizavanje sa vladajućim krugovima tokom povijesti, ratovima koje su što poticali što i sami u njima učestvovali, učešćem u konkvistadorskim misionarskim pohodima i sličnim poduhvatima, klerikalizacijom i gomilanjem bogatstava, pretvorili su Crkvu u izrazito reakcionarnu snagu koja se protivi praktički svim promjenama neusklađenim sa njenim dogmama. Ona to vrlo vješto prikriva moralizatorskim stavovima i humanitarnim akcijama spram sirotinje. Sa lijevog ideološkog krila kršćanstvo se kao ideologija našla na sasvim suprotnoj strani. Religija – kao oblik iskrivljene ljudske svijesti – je podjednako ideologija, kao što su to primjerice marksizam i neoliberalizam. Dok su neke ideologije zatvorene u krugove svojih dogmi, druge mogu biti otvorene spram spoznaja i društvenih promjena i samim tim se u hodu prilagođavati. Kapitalizam, shvaćen u ideološkom smislu, u tom je pogledu veoma elastičan, što mu je i osiguralo takvu dugovječnost. Nije da se crkva ne mijenja, ali to traje stoljećima, sasvim neprihvatljivo za tempo života suvremenog čovjeka. Netko je dobro primjetio da „crkveni mlinovi melju sporo, ali temeljito“ – jer im trebaju eoni za prihvaćanje istine i prilagodbe duhu vremena, što Crkva svakodnevno iznova potvrđuje. 

        Još od vremena Pariške komune, preko početaka Oktobarske reolucije do jugoslavenske socijalističke revolucije, kineske i kubanske revolucije,…, komunisti su, slijedom svojih zahtjeva u korist potlačenih radnih masa, predstavljali istinsku ljevicu. Ni ne čudi stoga što bijahu proganjani (sjetimo se povješanih na pariškim ulicama, strane intervencije protiv boljševika, Obznane, Zakona o zaštiti države, američkog „makartizma“,…). Ne počinje zaludu Komunistički manifest“ rečenicom: 

Bauk kruži Evropom – bauk komunizma. Sve sile stare Evrope sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Meternih i Gizo, francuski radikali i nemački policajci.” 

Na žalost, i ovdje je došlo do retrogradnih kretanja. Iskoristivši radničku klasu za osvajanje vlasti, elita je – umjesto da joj prepusti dizgine u ruke – zavladala u ime te klase, što je dovelo do staljinističkih deformacija, etatiziranja privrede, pomanjkanja ličnih sloboda, autoritarne vlasti i sličnih pojava koje su doprinjele krahu sustava (mada baš i ne tako općem kao što se to tendenciozno prikazuje). Dan danas se u našim krajevima komunisti stigmatiziraju od strane nove ideološke platforme kao ekstremni ljevičari iako im se, s druge strane, pripisuju karakteristike svojstvene desnici. Takav koktel često proturječnih stavova karakterističan je za establišment koji širenjem omraze nastoji unaprijed diskvalificirati klasnog neprijatelja. Svjetonazor vladajućih, ponajbolje odražavajući narav sustava, nastoji se više ili manje prikriveno proširiti u sve pore društva – od ekonomije, preko politike, kulture i školstva, sve do „osnovne ćelije društva“. Mediji, kinematografija, TV – sve što je u rukama kapitala – zdušno radi na bezbolnom  indoktriniranju stanovništva  kako bi ono prihvatilo dane vrijednosti kao normalne, neupitne i samorazumljive. Svi drukčiji stavovi koji se pojavljuju u javnosti nastoje se marginalizirati i prikazati kao najobičnija egzotika, bez ikakvih šansi za uspjeh u međusobnom takmičenju ideja. A osjeti li se opasnost od njihova pretjeranog jačanja koje ugrožava nametnuti društveni poredak, još uvijek se može računati na represivni aparat sistema. Čak i nakon propasti komunizma u globalnim okvirima (bio je to krah tzv. realsocijalizma a ne komunističke i socijalističke ideje same po sebi), u mnogim državama postoje i dalje legalne  komunističke stranke/partije od kojih neke imaju i svoje predstavnike u parlamentima. Simptomatično je da u komentarima nedavnih grčkih izbora hrvatski mediji stranku SYRIZA (radikalnu koalicija više stranaka, u koju ulaze i neke stranke komunističke provenijencije. I na ranijim izborima imala zastupnike u parlamentu.) svrstavaju u ekstremnu ljevicu, dapače – izjednačuju je u naslovima sa ekstremnom desnicom. Jest da je zemlja okrugla pa ako se krećeš neprestano u lijevo a tvoj neprijatelj u desno, sastat ćete se jednom u istoj točki, no ipak je ovo previše prozirna medijska manipulacija! Prema pristupu socijalističkoj/komunističkoj ideji u praksi nikako ne treba suditi samu ideju, već praksu kako takvu. Daleko je od stvarnosti posprdna tvrdnja koja se može čuti:  „Komunizam je kuhan, prožvakan i ispljunut“.   

        Optužbama za ekstremizam nastoji se inkriminirane, pred javnošću prikazati kao nasilne rušitelje demokratskog poretka, koji na taj način ustaju protiv svete krave liberalnog kapitalizma – privatnog vlasništva. Od toga je djelomično ispravan tek drugi dio tvrdnje. Radi se o namjeri podruštvljavanja sredstava za proizvodnju i prirodnih resursa. Istinska ljevica smatra kako prirodna bogatstva pripadaju cijeloj zajednici, dok radni ljudi moraju imati glavne ovlasti – shodno tome i odgovornosti – u procesu upravljanja velikim firmama. Prvi dio, inkriminacija ljevice za namjere podizanja revolucije, točan je samo ukoliko ona na to bude prisiljena postupcima oligarhije. Znamo li da radnici naših firmi štrajkaju i izlaze na ulice tražeći svoja prava, ne vlastitom voljom već krivicom vlasnika svojih poduzeća, lako ćemo shvatiti i uslove nastanka revolucionarnih gibanja. Nije se optuživalo američku Vladu kada je, u suradnji sa CIA-om i desnim elementima društva, išla rušiti demokratski izabranu Allendeovu socijalističku vladu. Nitko, od vrlih zapadnih demokrata nije vrištao protiv pokušaja rušenja kubanske vlade od strane istih snaga. Libijska epizoda, lažiranje razloga za iračku intervenciju, prijetnje Iranu vojnom intervencijom,… Mnogo primjera pokazuje licemjerje navodno demokratskih zapadnih vlada koje se na jedan način odnose spram nasilnih načina ostvarenja interesa svojih elita, a sasvim drukčije prema eventualnom buntu vlastitih radnika koji same izazivaju. Revolucija – nasuprot evoluciji, čiji su konačni efekti trajniji ali čekati na njih se može stoljećima –  predstavlja korjenitu promjenu u političkim, društvenim i ekonomskim odnosima, a tumači nam se kako se ona može izvesti jedino nasilnim putem. To naprosto nije istina, a na tome nisu inzistirali niti komunisti. Evo što kaže Engels u članku „Principi komunizma“

“Da li će biti moguće ukidanje privatne svojine mirnim putem? Bilo bi poželjno da se tako desi, i komunisti su sigurno poslednji koji bi se tome protivili. Komunisti samo isuviše dobro znaju da su zavere ne samo beskorisne, već i štetne. Isuviše dobro znaju da se revolucije ne prave s namerom i arbitrarno, već da su, svuda i oduvek, bile nužna posledica uslova koji su bili potpuno nezavisni od volje i pravca individualnih partija i celih klasa. Ali takođe vide da je razvoj proletarijata u skoro svim civilizovanim zemljama nasilno potiskivan, i da ga na ovaj način protivnici komunizma svim svojim postupcima guraju ka revoluciji. Ako ugnjeteni proletarijat na posletku bude primoran da pribegne revoluciji, onda ćemo mi komunisti braniti interese proletera delima, kao što ih sada branimo rečima.” 

No, ljudi uplašeni za vlastite živote i vlasništvo, kojima je prenaporno baviti se proučavanjem teorijskih osnova – ne samo komunizma već bilo koje lijeve doktrine – lako nasjedaju na demagogiju kapitala. Istovremeno, preko noći ostaju bez vlastite imovine uslijed njene konfiskacije zbog dugova na koje ih je vladajući sustav natjerao, ili pak – mirno, k’o ovce na klanje – odlaze u ratove pravdane navodno upravo njihovim interesima. 

        Komunizam, kao društveno politički sistem još nigdje nikada nije postojao. Daklem je pogrešno osuđivati njega, dok je to moguće s putevima ka njemu. Klasni neprijatelj – danas vrlo nepopularna sintagma koja međutim odgovara stvarnosti – zamjenom teza, nastoji pogrešne puteve k ostvarenju cilja radnih ljudi prikazati kao pogreške komunizma samog po sebi. Liberalni kapitalizam, koji nam se urušava pred očima, pokušava(o) se prikazati kao bogom dani, savršeni sustav – zadnji korak društvene evolucije, „kraj povijesti“ (Fukuyama). Danas je čak i zastupnicima te koncepcije jasno da tome nije tako, ali oni nemaju nikakvu drukčiju viziju budućnosti – za razliku od ljevice (za koju treba priznati da je dezorganizirana i bez jasne ideje u pogledu ostvarenja svojih stremljenja) – sem da nam uvale floskulu o „kapitalizmu sa ljudskim licem“ ka kojem treba težiti. Prirodni saveznici komunista u ostvarenju ideala pravednog društva su socijalisti. Socijalizam je smatran prijelaznim oblikom prema komunističkom društvu. Sve države tzv. realsocijalizma, pa i bivša Jugoslavija koju moramo izuzeti od te karakterizacije – mada su njima upravljali komunisti (bolje rečeno, komunistička birokracija) – deklarirale su se i svojim imenima kao socijalističke (SSSR, ČSSR, SFRJ,…). Nakon pada „komunizma“, socijalistička ideja ostala je i dalje živjeti kao legalni i trenutno najorganiziraniji pogled unaprijed. I u mnogim zapadnim zemljama socijalisti se izmjenjuju sa ostalim građanskim  strankama na vlasti. No, treba biti oprezan. U spomenutom članku, Engels razlikuje tri vrste socijalista: 

reakcionarne socijaliste

buržoaske socijaliste

socijal-demokrate 

Prvi su danas uglavnom nestala kategorija, dok se 

“druga kategorija sastoji od prirepaka današnjeg društva koji su se uplašili za svoju budućnost zbog zala koje ono nužno proizvodi. Ono što žele, je stoga, da očuvaju ovo društvo i da se oslobode zala koja su mu inherentna. U tom cilju, neki predlažu neke mere blagostanja – dok drugi istupaju sa grandioznim reformama sistema koje su, pod maskom re-organizacije društva, u stvari usmerene u cilju očuvanja njegovih temelja, i stoga života postojećeg društva.” (Engels

U treću skupinu spadaju socijaldemokrati, kojima se neke mjere zagovarane komunistima sviđaju, i nastoje ih ograničenim reformama provesti u život, u okviru buržoaskog parlamentarnog sistema. 

“Ove socijal-demokrate su ili proleteri kojima još uvek nisu dovoljno jasni uslovi oslobođenja njihove klase, ili su predstavnici sitne buržoazije, klase koja, pre postizanja demokratije i socijalističkih mera kojima daje podsticaj, ima mnogo zajedničkih interesa sa proletarijatom. Sledi da će, u trenucima akcije, komunisti morati da dođu do sporazuma sa ovim socijaldemokratama, i uopšte, koliko je to moguće, vode istu politiku – uz uslov da ovi socijalisti ne ponude svoje usluge vladajućoj bružoaziji i napadnu komuniste.” (Engels) 

Na žalost, u današnjim uvjetima većina socijaldemokratskih partija, u nas i u svijetu, ne razlikuje se bitno od ostalih građanskih stranaka, te praktički podjednako participira – na štetu bitnih interesa radnika –  u očuvanju sustava. U Hrvatskoj se sve stranke ljevije od SDP-a i Hrvatskih laburista prezentiraju javnosti kao ultralijeve, daklem – ekstremno lijeve stranke. Iste su, istinabog, toliko beznačajne po broju članova i značaju kao da ih i nema. Pritom, objektivno gledajući, SDP može zauzimati samo poziciju lijevog centra, jer je odavno prestao zastupati probitke radno zavisnog stanovništva. Izrazito desni HDZ (mnogi se ne bi složili sa tom kvalifikacijom, no – kamo svrstati stranku koja je, uz jaku šovinističku agitaciju, bila jedan od krivaca proteklog rata, dok je u pretvorbi opsluživala interese krupnog kapitala učestvujući i sama sa svojim kadrovima u pljački naroda) pak se percipira kao centristička stranka.  

        Vladajuće interesne grupe prilagođavaju sebi i školske programe. Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi (CDRSEE) – nevladina organizacijaorganizirao je međunarodnu grupu povjesničara s prostora Balkana pod čijim vodstvom su izrađena 4 povijesne čitanke, s namjerom da se prevlada isključiva i nacionalistička prezentacija povijesti učenicima. Preporučeno je da se te čitanke uvedu kao dodatni materijal u školama, kako bi djeca stekla uravnoteženiji odnos spram povijesnih događaja. U Hrvatskoj je taj prijedlog glatko odbijen, a koliko mi je poznato nije prošao ni u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Nacionalnim elitama nikako ne odgovara objektivno izučavanje povijesti jer bi im to smanjilo mogućnost manipulacije javnošću. Donekle sličan slučaj je i sa veoma hvaljenom knjigom  američkog povjesničara Howard-a Zinn-a: “Narodna povijest SAD-a”, koja – za razliku od „neupitne“ povijesti koju djeca uče u školama – izlaže povijest Sjedinjenih Država od Kolumbova otkrića Amerike do dolaska Georga W. Busha na vlast – iz perspektive Indijanaca, Afroamerikanaca, imigranata, žena, djece, radnika i anarhista. Svakako je suvišno napomenuti da američka djeca ne uče povijest iz spomenute knjige. Obavezni školski udžbenici povijesti preferiraju izrazito evrocentrični (zapadnjački) pogled na historiju, uz napomenu da su prepuni ratova, prekrajanja teritorija, politike i državotvorstva na račun izučavanja povijesti kulture, umjetnosti i znanosti. Jeli onda čudno da iz škola izlazi bulumenta nekritičkih, dobro udresiranih kvazipatriota koji imaju izrazitu upotrebnu vrijednost u služenju interesima elite. 

        Između preživjelih ideja i njihovih slijednica, gotovo uvijek veću perspektivu imaju one koje traže radikalni raskid sa prošlošću. Naravno, pod tim se ne misli kako sve dobre strane do kojih je društvo došlo evolucijom treba odstraniti; dapače – treba ih inkorporirati u novo, porađajuće se društveno tkivo. Ostvarene lične slobode, ravnopravnost manjinskih zajednica (nacionalnih, vjerskih, rodnih, spolnih i inih) svakako treba sačuvati, nekima dajući i nove interpretacije. Primjerice, što znače lične slobode bez slobode da se učestvuje u upravljanju proizvodnim procesima? Lijepo je to izrazio radikalni svećenik, jedan od aktera  Francuske revolucije, Jacques Roux: 

“Sloboda je šuplja iluzija dokle god jedna klasa ljudi može nekažnjeno izgladnjivati drugu. Jednakost je šuplja iluzija dokle god bogati koriste pravo da odlučuju o životu i smrti drugih.“ 

Ne treba ponavljati katastrofalne greške prošlosti, kako navodno „sve počinje od nas“. Medijalne ideje često nastoje zadržati najkompromitirajuće elemente prošlosti, usvajajući dijelove novog pogleda, smatrajući da će tako pomiriti staro sa novim. Očigledni primjer možemo naći u znanosti, astronomiji konkretno. Gotovo tisućljeće i pol funkcionirao je Ptolemejev geocentrični sustav svijeta sasvim zadovoljavajuće za znanstvene potrebe. Sve dok, uslijed razvoja nauke – posebno znanstvenih instrumenata – razilaženja između opažanja i teorijskih predviđanja nisu postala suviše očigledna. Revolucionarni preokret – zvan kopernikanski obrat – donio je poljski astronom svojim heliocentričnim sustavom. Tipični sukob starog shvaćanja i novih revolucionarnih (daklem, ekstremnih – sa gledišta pristalica starog sustava) ideja, pokušao je ublažiti najveći astronom  praktičar u povijesti, Danac Tycho Brahe. Uveo je intermedijarni sustav, baziran na kombinaciji preživjelih i novih elemenata. Po njemu, oko Sunca se kreće pet planeta, a oni svi zajedno oko Zemlje –  tipični „ni vrit ni mimo“ sistem, izrazito odgovarajući konzervativnim kršćanskim astronomima koji su, više negoli opažanjima povjerenje iskazivali biblijskim tvrdnjama, na taj način možda i sasvim nesvijesno dajući podršku klerikalizmu srednjevjekovnog društva. Kako se stvar nadalje razvijala, poznato je. Kad su čuvenog fizičara Nielsa Bohra, također Danca, priupitali za sud o jednoj fizikalnoj teorij, odgovorio je: „Vaša je teorija luda, ali vjerovatno ne i dovoljno luda da bi bila istinita.” A što ćeš luđe ideje od one o socijalnoj pravdi za sve ljude! Grčki slučaj koji nam se odvija pred očima mnogo čemu nas može podučiti. Prosječni Grk izgubio je povjerenje u sustav koji ga je doveo do prosjačkog štapa – mnoge pojedince i cijelu državu. Pokušaji spašavanja države nametanjem joj pravila štednje i nuđenjem financijske pomoći pod striktno određenim uvjetima, ne provodi se iz altruističkih i humanih razloga. To je naprosto pokušaj spašavanja sustava kako bi se zaštitili ugroženi interesi kapitala koji je i uzrokovao dužničku krizu. Grci su to prozreli i odlučili se usprotiviti; nikako se ne može reći da su se plebiscitarno opredjelili za ljevicu – posebno ne za komuniste. Spektar njihovih reakcija širi se od podrške radikalnim lijevim strankama do prihvaćanja ideja ekstremne desnice, ali prvi korak je učinjen već i prihvaćanjem spoznaje da je sustav u kojem žive nepravedan i kao takav – nepoželjan. Kako će se stvar dalje razvijati ne znamo, možemo tek slutiti. Na raskršću treba krenuti jednim od puteva, a kuda će nas on odvesti saznat će naši potomci. Ipak, čak i oni koji nisu čitali Preradovića znaju kako „stalna na tom svijetu samo mijena jest“.

 

Autor 30.5.2012. u 09:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija