Sokrate, u vezi s demokracijom si, nažalost, bio u pravu

tačno.net
Autor 7.12.2015. u 12:24

Sokrate, u vezi s demokracijom si, nažalost, bio u pravu

Sokratu, jednom od antičkih filozofskih velikana je, podsjeti me ovih dana jedan od starih drugara, i prije dva i pol milenija bilo jasno kakva sudbina čeka demokraciju. Platiti će cijenu, tvrdio je, jer će u njoj čak i lopovi i prevaranti htjeti važne državne funkcije – i jer će im ih demokracija dati. A kad, zaključuje ovaj velikan filozofske misli, takvi konačno demokratski preuzmu vlast, nastati će, jer kriminalci i zločinci teže za moći, gora tiranija nego u vrijeme i najgorih režima koje povijest upamti.

Piše: Slavo Kukić

Svaka, iole ozbiljnija inventura, i što se povijesti, i što se suvremenosti demokracije tiče – htjeli to priznati ili ne, i bilo nam pravo ili krivo – Sokratu daje za pravo. I, ruku na srce, nije to iskustvo samo prostora koje nastanjujemo, nego i svih ostalih – od Arktika do Antarktika, a može i obrnuto.

Ali, dokazi u korist Sokrata su i ovdje, u zemlji kojom hodamo – i s kojom se, tko manje, tko više, identificiramo. Iza nje je, može se gotovo svakodnevno i čuti i pročitati, četvrtina stoljeća života u demokraciji. Evo, recimo da je tako – jer, Bože moj, po srijedi su, barem što se fasade tiče, povijesni fakti. No, odmah nakon toga je pošteno postaviti i pitanje što nam ta i takva demokracija, u svim tim godinama donese – i što nam, ako se već hoće, donosi dan-danas?

Ako je temeljem onog što imamo na sonu suditi, nema razloga za veliko slavlje. Naprotiv. Jer, demokracija je ovdje i startala, ali i razvijala se na vrlo čudan način. Prvo je, naime, zaboravila da smo ljudi – i pretvorila nas isključivo u Hrvate, Srbe i Bošnjake. I ostale dakako – s tim da te se, čim ti se epitet „ostalih“ prišije, tretira bićem drugog reda. A onda nas je, rekao bi jedan od poznatijih članova SANU-a, naćerala u etničke torove floskulama kako jedino tako imamo šansi preživjeti – ali i u međusobno ubijanje.

Priča o opasnostima od onih drugih, međutim, nije prestala ni nakon toga. Umjesto hlađenja usijanih glava filozofija etničkoga zbijanja redova ostala je podjednako žilava i nakon okončanja krvavoga rata – i na njezinoj se vitalnosti izgubilo nije ništa ni do danas.

Zašto? Tko je brana tome? Pa, zar je to mudrost – oni kojima takvo stanje odgovara. Politička klasa ove zemlje – ili, kako joj bezrazložno vole tepati, njezine političke elite, oni koji se svakodnevno udaraju u nacionalna prsa zbog interesa vlastita naroda.

Ali, zašto? Što je razlog da se ta klasa, ili „elite“ ako im je tako draže, ponaša na način koji je protiv interesa čovjeka – pa i onog u čije ime tobože istupa? E, to je već pravo pitanje. Zato, dragi moji, što zavađenost raje njima dođe ko dar s neba za lopovluke o kojima prije dvije i pol tisuće godina zbori i veliki Sokrat. To su radili devedesetih, to rade i danas.

A mogli su, da je sreće, ponešto i promijeniti. Uostalom, na ovim prostorima i danas žive oni od kojih bi ponešto mogli naučiti. Srbijanskog premijera, recimo, nedavno optužiše da je ucjenjivao direktora jednog od tamošnjih tabloida. I znate kako je čovjek reagirao? Istog je časa zdimio u policiju, negirao optužbe i zatražio podvrgavanje poligrafu kako bi ljagu sa svoga imena na najefikasniji mogući način sprao.

E pa, dragi moji, možete takvom reći što vas volja – da je bio četnik, da je ubijao, da je činio tko zna što sve još ne, ali ne možete mu reći da je nečastan. Ne možete, pa taman me zbog toga i na križ pribijali. Jer, nije srbijanski premijer sve to učinio tek spektakla radi. Nije, budite sigurni. Razlog njegovu činu je, ako je sve što mediji objaviše točno, u činjenici da baš i nema oraha u džepovima.

A što je s našima? Jesu li, hoću reći, osim što se rastrgaše u „obrani“ hrvatskih, bošnjačkih ili srpskih nacionalnih interesa, i oni spremni poligrafom braniti vlastitu čast? Za takve, barem što se mene tiče, ne čuh. A netko drugi u ovoj zemlji? Sumnjam i u to.

Ovdje će, sasvim suprotno, oni koje se proziva učiniti sve da prozivke krste atakom na njih – pa i njihov narod ako zatreba. Ali, nitko da učini išta poput srbijanskog premijera. Zašto? Pa, zato jer su im prsti umočeni, nema u što nisu – od sitnih ucjena i lopovluka, do kriminala i korupcije na kakvomu bi im pozavidio i sam Al Capone.

Takav stil je, uostalom, obilježio prethodnih dvadesetak godina. Kralo se u ime hrvatskih, srpskih i bošnjačkih interesa, a kada bi došlo vrijeme da se zbog toga položi račune, bježalo se na sve četiri strane – prema državama zapadnih i istočnih susjeda ponajčešće.

Sve to, međutim, nije uplašilo najhrabrije – one koji i danas, i opet po odavna isprobanoj matrici, harače ono što nam još uvijek ostade. Građane BiH se, primjerice, svakodnevno izluđuje pitanjima kolektivnog etnointeresa. U pomoć se poziva čak i vjerske poglavare kao krunske svjedoke – ali i jamce integrativnog djelovanja dakako. Patrijarh, zarad Boga ili baš njemu u inat, iz dupeta u glavu utjeruje jednima, reis-ul-ulema drugima. Od kolektivnog okupljanja, barem za sada, odustaje jedino kardinal – jer, on se, poput njegova dvojnika u „matičnoj“ državi, svrstao uz onoga koji nacionalnu općost objedinjuje. A „zna se“ tko je to – i zato ga se i kod svetog oca preporuča kao katolički odgovor koji zavrjeđuje planetarnu katoličku potporu.

Sve je, dakle, upregnuto u ista kola zbog „opasnosti“ koje prijete od onih drugih. Narod se svakodnevno izluđuje krsnim slavama, delegitimiranjem ustavnih institucija, političkim ucjenama i prijetnjama referendumima. Sve to je, uostalom, prisiljen trpjeti i ovih dana.

U međuvremenu, međutim, radi se ono što se u mutnom najbezbolnije i može – osvajaju javna poduzeća kao zlatne koke, zapošljavaju svoji partijski kadrovi, dovršavaju privatizacijske pljačke. I sve se to čini s demagoškim bacanjem prašine u oči – kako se, eto, time hvata evropske demokratske vozove. Zgražao sam se, primjerice, nad podacima o zapošljavanju u državnim službama i javnim poduzećima tijekom 2015. godine. Zgražao sam se i najnovijim zahtjevom za dodatnim zapošljavanjima u kabinetima Predsjedništva BiH – i obrazloženjima kako je zahtjev posljedica povećanog obujma poslova u odnosu na mandat prije njih. Zgražao sam se, na koncu, novim stranačkim uhljebljivanjima u javnim poduzećima – činjenicom, recimo, da je samo tjedan dana nakon dovođenja nove uprave u Elektroprivredi Herceg-Bosne uhljebljenje našlo novih sedamdesetak uzdanica Čovićeva političkog carstva. A isto ili slično postupanje je i drugdje – i u sva tri etnobegovata.

Je li tome moguće stati ukraj – i kada? Moj je optimizam, najiskrenije, sve tanji. Godinama sam vjerovao da vrijednosni zaokret može izvesti SDP – i da je samo pitanje dana kada će se to i dogoditi. A onda se, na moje ali i zaprepaštenje mase drugih, pokazalo da je i njemu moć i vlast ispred principa. I da je, zarad njih, spreman i na kojekakve neprincipijelne kompromise – pa i, ako se već hoće, na ćosanje s etnofilozofijama i „borcima“ za nacionalne interese. I zato je, što je-je, platio cijenu kakvu je malo tko od ozbiljna svijeta očekivao.

Ne treba, istina, isključiti mogućnost da postlagumdžijski SDP reterira – i vrati se starim postulatima socijaldemokracije. Ohrabruje, uostalom, i najnovija mu odluka da prvi čovjek stranke ne ide na unutarbošnjačko sijelo, na koje ih prošli tjedan kaniše privesti aktualni reis-ul-ulema i njegov svjetovni bošnjački pandan. SDP je, odgovoriše iz vrha ove stranke, partija svih naroda i građana – i kao takva neće uletjeti u stupicu da sudjeluje u etnički parcijalnim devrovima.

Koliko se najnoviju lekciju nacionalistima može smatrati i zaokretom – i koliko se, u vremenu koje slijedi, s njim može računati i kao konstantom? Ne znam. Za svaki slučaj, treba sačekati. Uostalom, sumnjičav nisam samo ja. Ako je, naime, po najnovijim istraživanjima suditi, sumnjičavost je dominantno stanje duha i mnogih drugih – zbog čega je pad utjecaja u biračkom tijelu usud koji SDP prati i nakon parlamentarnih izbora.

Razočarenje SDP-om me, priznajem, nije izbacilo iz sedla. Dapače, vjerovao sam da rat nije i izgubljen. Novo svijetlo u tunelu sam prepoznavao u partiji koju pred parlamentarne izbore utemelji bivši zamjenik Lagumdžije u vrhu zajedničke partije. I stoga sam se, kako bih im i sam bio vjetar u leđa, s njima i identificirao u posljednjoj predizbornoj kampanji.

Jesam li tada požurio? Ne bih se zalijetao – ali neki od detalja tjeraju na razmišljanje. Na nedavnom općebošnjačkom sijelu, kojeg sazva dvojac Kavazović-Izetbegović, prepoznah i čovjeka iz vrha Demokratske fronte. Što on radi tamo – i zašto njegova stranka na poziv ne odgovori kao i SDP? Ne znam. Ali, znam da se od zajedničkog slikavanja s bošnjačkom političkom klasom javno ogradiše čak i neki članovi predsjedništva DF-a.

Znači li to da je čovjek, iz tko zna kakvih razloga solirao? Ako je tako, Demokratska fronta će se prema tome, a postoji samo jedan način, morati odrediti – i to, da ne bude zabune, vrlo brzo. U protivnom, biti će to znak da je zločesti virus pipke usmjerio i prema njoj – i da na njega nije imuna.

A, želio sam vjerovati kako je na tu vrstu izazova Komšićeva partija otporna. Želio sam, još konkretnije, barem što se tog društva tiče, vjerovati da je Sokrat pogriješio. Danas više nisam previše siguran. No, sačekajmo. Ne bude li, biti će to znak da nacionalisti, pa koliko god ja osobno to civilizacijskom tragedijom doživljavao, i nemaju istinsku, a istodobno za obična smrtnika u razumnoj budućnosti i obećavajuću alternativu. I da se s tom činjenicom moram i sam pomiriti.

tačno.net
Autor 7.12.2015. u 12:24