Sova je u socijalizmu bolje zarađivao kao taksist u Pločama nego na radu u Njemačkoj

 Vedran Sršen
Autor/ica 23.6.2017. u 14:19

Izdvajamo

  • U gradu u kojem su radnici prije tridesetak godina dobijali od poduzeća u kojima su radili, kao poklon i stotinjak stanova godišnje, gradu u kojem je industrijski radnik u Plobestu bio na obrazovnoj razini radnika u Hamburgu, ništa za njim ne zaostajući, dapače, mogao je biti samo bolji
  • danas za njih ovdje nema ni radnoga mjesta, ni dnevnice, ni pravde, ni toplog obroka, već kao i Slavonci i mladi iz ostatka Mamićeve Hrvatske, put do sreće su prisiljeni tražiti po europskim zemljama, od Njemačke do Irske, bježeći iz takve Hrvatske odvodeći sa sobom cijele obitelji.

Povezani članci

Sova je u socijalizmu bolje zarađivao kao taksist u Pločama nego na radu u Njemačkoj

Foto: Cazin.net

U Mamićevoj Hrvatskoj od republike gotovo više ničega nema, a ono što zovemo hrvatskim zapravo je iz dana u dan sve manje i sve tanje 

Kada je Zdravko Mamić zagrlio Dejana Lovrena i zapjevao, pun domoljubnog zanosa, narodnjački hit Mitra Mirića  „Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine“ , u potpunosti je razgolitio istinu o zajednici u kojoj živimo i kojoj pripadamo, pomogavši nam shvatiti i približiti hrvatsku realnost i stvarnost. Narugavši se cjelokupnoj hrvatskoj zajednici narodnjačkim stihovima pred okupljenom „elitom“ tog društva, na svadbi u Hotelu Westin u Zagrebu, on posprdno poručuje:

                                 „Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole.“

Time Zdravko Mamić zapravo pokazuje da ovdje, na ovim prostorima, uistinu od Republike gotovo više ničega nema, a da je ono što zovemo „hrvatskim“ zapravo iz dana u dan sve manje i manje i sve tanje.

Grleći svjedoka tužiteljstva – tužiteljstva koje ga preko tog istog svjedoka kani razotkriti pred sudom- Mamić se ruga cijeloj naciji, hrvatskoj javnosti, njenim institucijama, pravosuđu, državnom odvjetništvu. On je jači ne samo od sudbine, on je veći i od Hrvatske. U stvari – ovo je Mamićeva Hrvatska.

To je Hrvatska koju vode i njom upravljaju plagijatori, dok mladi i školovani nemaju kruha i odlaze u svijet.

To je Hrvatska u kojoj bogati bivaju sve bogatiji, a oni mali sve siromašniji, Hrvatska gdje blagajnica nekog marketa za mjesec dana rada uprihoduje tri tisuće kuna, a „gazda“ Todorić koji duguje preko 40 milijardi kuna biva zaštićen specijalnim Zakonom donijetim iz razloga da njegovi dugovi budu „socijalizirani“ preko proračuna Republike Hrvatske na sve građane. A taj dug koji će vraćati građani ove zemlje veći je tri puta od pripadajućeg duga Hrvatske poslije sukcesije Jugoslavije.

Eto, ta dvolična Mamićeva i Todorićeva Hrvatska jednima je majka, a drugima maćeha.  Ona je bez grižnje savjesti otela dionice Croatia banke mome prijatelju Joki, ukravši mu životnu ušteđevinu i imovinu Ustavom zaštićenu. Kakva je to država koja otima imovinu svojih građana, ali samo onih malih i nezaštićenih? Ali će zato ta ista država, namjerno pišem malim slovom, zaštititi „Gazdu“ Lex Agrokorom, jer bi u klasičnom stečajnom postupku već odavno ostao i bez Agrokora i bez dvorca iznad Zagreba i bez jutarnjeg frizeraja u trajanju od sat vremena. Ali to se u njihovoj Hrvatskoj ne smije i ne može dogoditi. Jer u ovoj zemlji pravosuđe sudi i presuđuje u korist „plemstva“, a protivu narodnih hrvatskih interesa. I sve razmišljam kako je to lijepo objasnio Miroslav Krleža još prije sto godina, parafraziram, – hrvatstvo one radnice iz marketa ili hrvatstvo moga prijatelja J., ne može biti istovjetno hrvatstvu gazde Mamića ili gazde Todorića, to nije jedno te isto hrvatstvo.

I dok sve ove teme razglabamo u mom omiljenom kafiću, gdje društvo ljudi različitih svjetonazora raspravlja i gdje se vodi diskusija na našem „Komitetu“ o svim bitnim, važnim i gorućim temama našega grada, zajednice i Republike, u kafić kojeg popularno nazivaju „ Kod tri pendreka“, budući se nalazi odmah uz Policijsku stanicu, navraća različiti profil ljudi od policajaca do biznismena, od čistača ulica do gradskih šminkerica, a bogami ponekad i onih iz obavještajnog miljea, koji se predstavljaju kao da su naša nacionalna sigurnost. I tako ti jedno jutro na kavu naleti i „On“ , te nakon što smo razmijenili suprotna mišljenja i viđenja o „nečemu“, „On“ da bi ojačao svoju poziciju reče:

  • Znaš, ja sam ti iz obavještajne zajednice.
  • Pa što s time. Nije ti to baš za hvalu, kažem ja.
  • Pa kako ti to misliš, kaže on.
  • Vrlo jednostavno i činjenično. Eto tu vam je pred nosom bila Neretvanska banka iz koje su vam odnijeli 35 milijuna kuna, a ta se tvoja služba, Policija i Državno odvjetništvo, rastrglo ne da krivci odgovaraju, već da krivce i kradljivce zaštitite. Vi već 25 godina štitite kriminal u ovom gradu, a ne štitite narodne interese. I zato ti ljudi iz ove Močvare i bježe. Vi štitite one koji su na sumnjiv način stekli bogatstvo, a ne štitite Državu.
  • Pa nemoj ti vrijeđati, sada će on povišenim glasom.
  • Ne vrijeđam. To su fakti. Dok si nas ti kao nacionalno štitio, ostao je ovaj grad bez i jednog taksiste. A bilo ih je petnaestak. Kada se moj prijatelj Sova vratio sa privremenog rada iz Njemačke, kako se to u socijalizmu zvalo, sagradio je na Birini kuću i da se ne bi dosađivao počeo je taxirati. I znaš što kaže? Kaže da je bolje zarađivao tu kao taxist u Pločama 70-tih odnosno 80-tih godina nego u Njemačkoj. Eto ti, to ti je ta tvoja nacionalna sigurnost, pa danas tu nema ni jednog taksiste.

I tako smo se mi lijepo porječkali. Blažena „demokracija“. No tu „demokraciju“ mogu uživati samo oni koji su ekonomski neovisni i slobodni. Samo ekonomski neovisan čovjek je uistinu i slobodan čovjek. A takvih je, nažalost u Hrvatskoj iz dana u dan sve manje. Zato Hrvati i jesu  „materijal“ pogodan za manipuliranje.

U gradu u kojem su radnici prije tridesetak godina dobijali od poduzeća u kojima su radili, kao poklon i stotinjak stanova godišnje, gradu u kojem je industrijski radnik u Plobestu bio na obrazovnoj razini radnika u Hamburgu, ništa za njim ne zaostajući, dapače, mogao je biti samo bolji; danas za njih ovdje nema ni radnoga mjesta, ni dnevnice, ni pravde, ni toplog obroka, već kao i Slavonci i mladi iz ostatka Mamićeve Hrvatske, put do sreće su prisiljeni tražiti po europskim zemljama, od Njemačke do Irske, bježeći iz takve Hrvatske odvodeći sa sobom cijele obitelji.

I prije nego smo se rastali uspio sam mu reći: Eto do čega dođe kada štitiš kriminal a ne Ustav, državne interese i narodnu pravicu. Jer prije nego si nas ti počeo štititi ovdje je Osnovnu školu pohađalo 1100 đaka, a danas  je svega 500 učenika.

 Vedran Sršen
Autor/ica 23.6.2017. u 14:19