Spasiti dušu

Autor 4.5.2012. u 18:57

Spasiti dušu

“Blago” narodu koji ima HSPF omladinu


CRVENA RIJEKA. Od Vječne vatre do Alipašine džamije potekla je 6. travnja niz sarajevsku Titovu ulicu rijeka crvenih stolica. Prazne stolice: oni koji su na njima trebali i mogli sjediti, nisu preživjeli četiri godine opsade grada. Nisu imali sreću da ih ne pogodi metak, geler, da ne umru od gladi, studeni ili neke izlječive bolesti. I beskorisno je biti ogorčen na svijet, prigovarati što nisu htjeli čuti poziv u pomoć, što nisu htjeli spriječiti pravljenje konc-logora od čitavog jednog grada, zaustaviti pretvaranje povijesti, kulture, ljudi u “pogodne” mete za iživljavanje iz svih cijevi. Beskorisno je, jer to neće vratiti njih 11.541 ubijenih u stanovima, na ulicama, pijacama, dok su lijevali vodu iz cisterni, dok su otvarali vrata nade u poniženju, dok su prkosili ljepotom besmislu i ostavljenosti. Neće vratiti njihove godine: stare, zrele u naponu snage, mlade godine željne života; niti će vratiti njihova djetinjstva zaigrana čak i brojanjem granata i razvrstavanjem njihovih zvukova. Ništa ih neće vratiti: oni su prešli preko svoje rijeke.
Ipak, treba se pustiti niz crvenu rijeku, niz sve ono stradanje i bol koji su ne samo osobni nego i egzemplarni, univerzalni i naši, u njima se možemo prepoznati i s njima identificirati. 

Crvena sarajevska rijeka praćena je tugom i pijetetom, bez posebno velikih riječi, bez optužbi i prijetnji. Stolice su tuga i sjećanje, ali i bol i opomena. Sve to nadilazi čisto artističku razinu, nadilazi čak i pitanje ideje i naše stalno prigovaranje kako je već netko prije takvo nešto upriličio. Prigovor se odnosio na to da je “instalacija” zapravo kopija: ista ideja već je viđena u New Yorku na komemoriranju ljudi stradalih 11/9. Dakako da je dobro kad su ideje originalne, ali izražavanje ljudskog iskustva ne mora biti vrednovano samo prema kriterijima novosti i originalnosti. Opkoljeno i ubijano Sarajevo pripada eminentnim mjestima ljudske patnje: mjestima izručenosti zatiranju i napuštenosti u nevolji. 

Još jedan detalj vezan uz Sarajevsku crvenu liniju izazvao je različite reakcije. Stolice su uvezene iz Srbije i navodno je na jednoj stolici ostala etiketa s natpisom: “Zemlja porijekla: Srbija”. Odmah se počelo govoriti i pisati o podvali, a sve skupa je dalo povoda Emiru Kusturici da ismije čitav projekt. No, niti su Kusturičine opaske u ovom slučaju i ljudski relevantne niti je važno odakle stolice dolaze. A opet etiketa – ako i jest zaostala – nije netočna, jer Srbija jest zemlja porijekla stolica i Srbija jest zemlja porijekla smrti i ubijanja što su te crvene stolice ispunili prazninom. U Sarajevu, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu. 

U retrovizoru

STVAR PERSPEKTIVE. Uz dvadesetu godišnjicu od početka agresije na BiH i osobito uz obilježavanje početka opsade Sarajeva, moglo se iz medija očišćene republike – inače vršnjakinje i bliznakinje spomenute agresije – skupiti čitava antologija naci-fašističkih tumačenja samog rata i svih njegovih “akcidenata”. Bilo je tu uobičajenih bagerskih izjava o fašizmu koji je “istjerao 150 hiljada Srba iz Sarajeva”. Na takve izjave prvog nacionalnog socijaliste u republici, M. Dodika, svi smo već i navikli i pomalo oguglali na njih. A vođa zna da ih treba ponavljati prema isprobanom pravilu: ponavljaj laži dovoljno dugo i postat će istina. 

S druge strane, medijski tkalci zla su s više suptilnosti pristupali opsadi Sarajeva nazivajući je “takozvanom” i raspredajući o tome zašto su Srbi otišli na položaje na brdima oko Sarajeva, ako im je u gradu bilo dobro i lijepo. Sve to novinarka S. Tadić još začini poetiziranim pitanjem “je l’ Sarajevo gdje je nekada bilo” i odgovara: “Geografski jeste, ali dušom nije. Jer danas Sarajevo nema dušu, jer su u njemu ostali samo bezdušni.” Koliko Sarajevo ima dušu ili nema, može doista biti pitanje sviđanja i navike. Koliko je grad pretrpio različite promjene tijekom i nakon zločinačke opsade, može ići u jednu ozbiljnu raspravu. No, nakon svega stavljati Sarajevu na teret da nema dušu, pored žive Banjaluke, Prijedora, Bosanskog Šamca, Dervente, Brčkog, Bijeljine, Zvornika, Višegrada, Trebinja…, teško da bi se sjetila i vrhunska pera glasovite Goebelsove mašinerije. 

Najmoderniji od svih velikosrpskih pristupa ratu protiv Bosne i Hercegovine pošao je ipak za rukom bivšem predsjedniku republike a sadašnjem državnom ministru M. Šaroviću. On jednostavno stvar rješava ovako: ono odlučujuće nisu same činjenice, nego perspektive i stavovi o činjenicama. Tako, recimo, opsada ili neki zločin morao bi proći verifikaciju kuta gledanja. Naime, iz kuta srpskog naroda kojem su u doba pred rat i tijekom rata bila “apsolutno pogažena prava”, to nipošto nije opsada niti zločin, nego više kao neka dobrovoljna izolacija i samoubilački pohod, koji su dakako ugrožavali srpski narod. Nakon izvrtanja činjenica i negiranja onog što se dogodilo, Šaroviću nije nikakav problem zahtijevati da se – poradi budućnosti bosanskohercegovačkih naroda – rat u BiH naziva “nesretni sukob u regionu”. Sve ostalo – plan, zločini, pljačke, grobnice, u državu utjelovljeni teror – sve je to samo stvar perspektive. Bezdušne i zle. 

U retrovizoru

FUZIJA SA SAMIM SOBOM. S razvojem komunikacijskih sredstava ljudi su počeli više putovati, zanimati se za daleke krajeve, ljude i njihove kulture. Iako je upoznavanje moguće i preko suvremene globalne mreže, ipak stvari sasvim drugačije izgledaju kad ih se na mjestu vidi, omiriše, kad se na vlastitoj koži i neposredno osjeti nešto od konkretnih uvjeta života drugih ljudi i krajeva. Jedna takva ekspedicija u organizaciji Hrvatskog studentskog politološkog foruma (HSPF) zaputila se iz stolnoga grada Mostara u zemlju Bosnu, u krajeve srednje Bosne. I sve je to dobro i lijepo. Mladi ljudi, željni znanja i upoznavanja nepoznatih stvari, krenuli su u jedan dio svoje domovine s nakanom da ga izbliza i pobliže upoznaju. I poznato je da se u takvim situacijama otvaraju oči i uši, sluša se, gleda i uči. I ne treba skrivati da je omladina bila na više mjesta zadivljena viđenim i začuđena onim što se čulo. Samim time se valjda i “bogato kulturno uzdigla”. 

Zanimljivi su naravno neki spoznajni naglasci koji su se otvorili mostarskim studentima. Osim velikog kulturnog blaga koje su otkrili, studente je – prema izvještaju dostupnom na njihovoj web-stranici – osobito pogodila težina stanja u kojem žive naši ljudi. U susretu s Hrvatima iz travničkog kraja studentima je prenesen “dio tog strašnog iskustva, zvanog rat, koji na ovim prostorima traje i dalje, ali kako kažu, drugim sredstvima. Iskustva o kojem mladi ljudi, tako malo znaju, a trebali bi.” Iako je riječ o obrazovanim mladim snagama, vjerojatno to s ratom koji traje nije mišljeno u nekom heraklitovskom smislu. Prije će biti u nekom večernjakovskom smislu o tome kako se u Bosni ne može živjeti, kako se “naš” narod iseljava, kako je s muslimanima nemoguće živjeti, kako je to moguće sa Srbima, al’ oni su nas protjerali gdje god su stigli. Mladi ljudi bi doista trebali skupljati vrijedna iskustva i spoznaje, osobito one koje su važne za naš svakodnevni društveno-politički život: ljudima se lako manipulira i najbolje se profitira od tuđe mržnje. 

Izlet međutim nije završio tek sa saslušanjem zastrašujućih osobnih iskustava, nego s poukama “o ulozi kulturne baštine kroz povijest i o njezinoj važnosti za identitet hrvatskog naroda”, do kojih se došlo u Kiseljaku. Iako je moto ekspedicije bilo zbližavanje Bosanaca i Hercegovaca, zaključak je bio da se tu nema što zbližavati jer je sve jedan narod, jedna zemlja. Ono što ipak nekako u tom jedinstvu škripi jest naziv “bosanski Hrvati”. Taj naziv čini “veliko zlo našem narodu, koji mora biti snažnim intenzitetom integriran, posebno u ovom teškom vremenu obilježenom borbom protiv sve veće neravnopravnosti Hrvata u svojoj državi, Bosni i Hercegovini”. Iz diskusije je izašao konkretni prijedlog da se neravnopravni narod ubuduće naziva “herceg-bosanski”. Omladina HSPF je, čini se, zdušno podržala prijedlog. Blago narodu koji ima takvu omladinu…

 svjetlorijeci.ba

Autor 4.5.2012. u 18:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija