Specijalni rat Srbije protiv BiH

Autor 13.5.2011. u 22:35

Specijalni rat Srbije  protiv BiH

Politička kriza koja Bosnu i Hercegovinu potresa nakon posljednjih izbora, ovih dana doživljava svoju kulminaciju nakon odluke Milorada Dodika – podržanoj od Narodne skupštine Republike Srpske – da se u ovom entitetu raspiše referendum kojim će se ukinuti Sud i Tužiteljstvo BiH, a onda i referendum na kojem će se građani ovog entiteta izjasniti o tome da li žele da ostanu u BiH. Ovi politički potezi nisu ništa drugo do realizacija dobro osmišljenog plana Banje Luke i Beograda, podržanog od ruskih partnera, s ciljem destabilizacije BiH (i njenog eventualnog raspada kako bi se RS napokon pripojila matici Srbiji) te jačanjem utjecaja Srbije kako u regionu tako i šire. Izostanak adekvatnog odgovora, kako od političara iz BiH, tako i onih iz međunarodne zajednice doveo je do toga da se u Evropskoj komisiji – u vrijeme dok visoki predstavnik u Savjetu bezbjednosti podnosi Izvještaj o stanju u BiH oštro kritikujući Dodikovu politiku i predložene referendume – sve glasnije govori o nemogućnosti zajedničkog života i raspadu BiH uz tvrdnje da o tome postoji dogovor između Dodika i Zlatka Lagumdžije!?

Iako se okončanjem ratova i formiranjem novih, samostalnih država na području nekadašnje SFRJ, činilo da su propali planovi o velikoj Srbiji, pa da se od njih čak i odustalo, dešavanja u posljednje vrijeme, i to ne samo u BiH, dokazuju da je to daleko od istine. Dovođenje Milorada Dodika na vlast, koji je sve poene kod predstavnika svjetskih sila zaradio dok je iz opozicije žestoko kritizirao nacionalističku politiku tada vladajućeg SDS-a, kao i Borisa Tadića, mladog i perspektivnog demokrate iz Beograda – kako je priman u Evropi, pokazuje se kao pogubna kombinacija za cijeli region, a, nažalost, najviše po BiH, gdje srbijanska politika ima najjače uporište.

Stare ideje za nove političare Sve što je Milorad Dodik radio još od svoga prvog mandata – raspirivanje nacionalizma, odbojnost prema Sarajevu i svemu što ima predznak državnosti, udari na državni budžet, zahtjevi da se državne ovlasti vrate entitetima, da se u potpunosti razdvoje finansije, napadi na Sud i Tužiteljstvo BiH, negiranje genocida kao i svih drugih presuda Haškog tribunala do posljednje afere prisluškivanja, koja je direktni udarac na sigurnost i bezbjednost države, rađeni su planski i smišljeno. No, Dodik je samo realizator ovog plana smišljenog u Beogradu iza kojeg stoje isti oni koji su krajem osamdesetih planirali veliku Srbiju. Ono što Slobodan Milošević nije uspio ni krvavim ratovima, Boris Tadić pokušava realizirati u miru. Kao što je svojevremeno Milošević slijedio ciljeve poredane u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, kojim su se trebala riješiti srpska pitanja unutar SFRJ, čime su postavljeni temelji ideje o velikoj Srbiji, a što je dovelo do najvećeg krvoprolića u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, Boris Tadić ima “svoj” Memorandum II čiji su autori Dobrica Ćosić i njegov otac – Ljubomir Tadić.

Dolazak Borisa Tadića za predsjednika Srbije bila je (nova) pobjeda Ćosića i grupe okupljene oko njega i još jedna šansa za realizaciju njihovih ideja. Kada je Slobodna Bosna u martu ove godine objavila taj memorandum, on nije izazvao skoro nikakvu pažnju, niti reakcije u bh. javnosti iako taj dokument najdirektnije potvrđuje da Srbija nije odustala od svojih planova o zajedničkoj srpskoj državi. Nažalost, ta politika plodno tlo zasad nalazi jedino u BiH zahvaljujući Miloradu Dodiku.

Tadić i Dodik, kao nasljednici politike Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića nametnuli su tezu da je Srbija kao najveća i najbrojnija država nekadašnje Jugoslavije lider u regionu za što je bilo neophodno pridobijanje povjerenja predstavnika Evropske unije – što je Tadić s uspjehom odradio, a onda paralelno s tim krenuli su u ostvarivanje starih snova o velikoj srpskoj državi koja bi, s obzirom na broj Srba koji žive u Srbiji i BiH imala najveći utjecaj na Balkanu. Što bi zarad strateških interesa savršeno odgovaralo i Rusiji.

No, kako se pokazalo da ni uz pomoć JNA, nekada jednu od najvećih svjetskih vojnih sila, tako nešto nije moguće, Ćosić i Tadić stariji su se potrudili da osmisle strategiju koja će u mirnodopskim uvjetima, vođenjem specijalnog rata, pomoći da se ostvare stari ciljevi. Tako, prema novom dokumentu koji su oni napravili, pred srpske političare postavljaju nekoliko prioritetnih zadataka: “umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju; odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu; susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima; insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem; destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije; pomagati otcjepljenje Republike Srpske; insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu…”

Istina preko Drine Priča oko Dobrovoljačke savršeno se uklopila u novi Memorandum jer se preko ovog slučaja plasiraju informacije u Srbiji i RS-u kako je s tim događajem otpočeo rat u BiH, iako je do tada pola BiH gorilo, a u Bijeljini, Foči, Zvorniku, Višegradu…, već bili počinjeni najveći zločini, dok je JNA svojim djelovanjem jasno poručivala za koju se stranu opredijelila. Treba podsjetiti da je nakon što su Bošnjaci Višegrada izašli iz svog grada Užički korpus ušao u Višegrad i pozvao ih da se vrate garantirajući im sigurnost, što su mnogi i poslušali, nakon čega su u Višegradu počinjeni monstruozni zločini. Treba li podsjećati da je drugog maja bio pokušaj da se zauzme Sarajevo? Da je Arkan do tada već “oslobodio” Bijeljinu na radost Biljane Plavšić koga ga je zbog toga izgrlila i izljubila, a onda u Haškom tribunalu priznala da je učestvovala u zločinačkom poduhvatu kojem je bio cilj stvaranje etnički čiste srpske teritorije u ime čega su počinjeni stravični ratni zločini.

Nažalost, to je istina koja se preko Drine ne čuje. I zato slučaj Dobrovoljačka Beogradu treba kako bi “montiranim sudskim procesima” dokazao da su svi činili zločine i da je sarajevski politički i vojni vrh stajao iza svega toga čime bi se relativizirala odgovornost Srbije “koja nije učestvovala u ratu” – kako njeni političari godinama ponavljaju. To što su nekadašnji prvi čovjek Generalštaba Vojske Jugoslavije, Momčilo Perišić i Resora državne bezbjednosti, Jovica Stanišić u Haškom tribunalu gdje im se sudi zbog zločina počinjenih u Hrvatskoj i BiH, stvar je politike kako i 16 godina nakon rata pišu srbijanski mediji.

I dok u Haškom tribunalu traju ovi procesi koji će svojim presudama, sudeći po dosad raspoloživim dokazima, potvrditi da je Srbija učestvovala u ratovima u BiH i Hrvatskoj i u svim zločinima, uključujući i direktnu odgovornost za genocid (u i van Srebrenice) i koji po svom značaju mogu biti itekako bitni za historiju Balkana, da nije Slobodne Bosne i Dana, bh. javnost pa skoro i da ne bi znala da se to dešava. Kao što bi malo koji građanin BiH sa sigurnošću mogao odgovoriti na pitanje šta se dešava na suđenju Radovanu Karadžiću?

Nakon negativnih medijskih napisa (uglavnom u RS-u i Srbiji) o Haškom tribunalu posljednjih mjeseci građani FBiH bukvalno su zatrpani informacijama preko pojedinih medija o tome kako je nekadašnja glavna tužiteljica Carla del Ponte napravila dogovor sa Srbijom o zaštiti ključnih dokumenata na suđenju Slobodanu Miloševiću koji su mogli direktno utjecati i na presudu u tužbi BiH protiv Srbije. Pri tome se zaboravlja da je upravo Del Ponteova najzaslužnija za optužnice koje su podignute protiv najviših političkih i vojnih dužnosnika Srbije, ali i RS-a. Ali, kao što su Tadić i Ćosić i planirali pažnja javnosti sa ključnih haških procesa je potpuno odvučena. Veliki doprinos tome daju kako kojekakvi domaći tako, još i više, “eksperti za ljudska prava” iz Beograda koji “plačući” nad sudbinom Bošnjaka BiH u Sarajevu objašnjavaju kako Haški tribunal loše radi. Pri tome zaboravljajući da je taj Tribunal donio presude za etničko čišćenje, progon, masovna silovanja, međunarodni sukob, genocid…

Svesrdnu pomoć kritičarima Haškog tribunala u regionu daje i propali britanski tužitelj Geoffrey Nice, koji je skoro uništio najvažniji proces protiv Slobodana Miloševića, a koga su neki mediji iz Hrvatske vezivali za britansku obavještajnu službu. Nažalost, taj i takav “ekspert” uspio je okupiti pojedine vladine i nevladine dužnosnike iz regiona, ali iz BiH, koji slijepo izvršavaju njegove naloge što je dovelo i do podjela među žrtvama od kojih su neke postale najžešći kritičari rada haških tužitelja. Preko ovog britanskog hohštaplera u BiH je tako ušla ne samo politika države koju je predstavljao pred ICTY-em, nego i politika iz regiona.

Na meti su se pored Del Ponteove našli svi njeni suradnici, sadašnji glavni tužitelj Serge Brammertz, ali i bošnjački oficir za vezu Amir Ahmić, koga su godinama napadali mediji u RS-u, a onda su se ti napadi proširili i preko određenih medija iz Federacije. Naravno, ne slučajno. Prema tvrdnjama Brammertza, ali i drugih tužitelja ured bošnjačkog oficira za vezu pruža im nemjerljivu pomoć, kako u obezbjeđivanju potrebne dokumentacije, tako i kroz sve druge vidove suradnje. Koliko je bitna uloga bošnjačkog oficira i kako on radi svoj posao najilustrativnije je opisao Damir Arnaut svojevremeno izjavljujući da nije bilo tog dokumenta koji mu Ahmić nije mogao obezbjediti u roku od nekoliko sati, potrebnog za suđenje Ejupu Ganiću pred londonskim sudom. I to uz zabrane iz Tribunala. U poređenju sa drugim uredima, srpskim i hrvatskim, pri Haškom tribunalu, ured bošnjačkog oficira za vezu zaista radi – na dokazivanju zločina počinjenim nad Bošnjacima što je rezultiralo i brojnim presudama. Očito to i jeste ključni problem, jer nakon napada na Ahmića i neuspjelih zahtjeva za njegovom smjenom pokrenuto je pitanje da li BiH uopće trebaju ti uredi i sve se glasnije čuju zahtjevi za njihovim zatvaranjem. Ironija je da su se srpski i hrvatski oficir također našli na meti napada iako je jasno da problem predstavlja samo bošnjački oficir koji o ratnim zločinima zna više od njih dvojice zajedno i već godinama obezbjeđuje dokaze neophodne da bi se dokazala istina o ratu u BiH. Što, sigurno je, nimalo ne odgovara ni Banja Luci, a ni Beogradu.

Afera na aferu Posljednji izbori bili su idealna prilika ne za destabiliziranje vlade u BiH kako su savjetovali Ćosić i Tadić, već da BiH nikako nema Vladu, za šta se potrudio Dodik. U prilog tome ide i njegova izjava kada je na pitanje novinara da li će BiH do jeseni dobiti vladu, nonšalantno odgovorio pitanjem: “Koje godine?” Osim toga najsigurniji put za destabiliziranje neke države je udar na njen bezbjedonosno-sigurnosni sistem i pravosuđe. A Dodik je uspješno otvorio front prema svim tim institucijama. Neuspjeli napad na ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića, realiziran je uz pomoć policijskih struktura RS-a. Afera prisluškivanje, nastala nakon objavljivanja brojeva telefona koje OSA i SIPA navodno prisluškuju bio je žestok udar na obavještajnu službu, odnosno njenog direktora Almira Džuvu čiji je najveći “grijeh” to što je od državne obavještajne agencije napravio najbolju službu tog profila u regionu i to po ocjeni američkih stručnjaka koji stoje iza bezbjedonosno-sigurnosne reforme u BiH.

Afera proistekla iz afere prisluškivanja, povezana sa nelegalnom trgovinom oružja, pokazuje da su i druge državne institucije u BiH korumpirane, odnosno nepouzdane. Udar na bezbjedonosno-sigurnosni sistem BiH urađen je s ciljem zaustavljanja BiH u NATO što ne žele ni Srbija, ni Rusija, a na Dodiku je da to realizira što mu zasad dobro ide zahvaljujući i korumpiranim zvaničnicima.

U aferu oko trgovine oružja uvučeno je i pravosuđe preko informacija da je prvi čovjek Tužiteljstva BiH povezan s jednim od osumnjičenih, ključnih aktera izvoza bh. oružja u zemlje koje su pod embargom UN-a. Iako je Almir Džuvo na vrijeme reagirao, a Predsjedništvo BiH u hitnom postupku donijelo odluku o zabrani izvoza za te sumnjive ugovore, dok Tužiteljstvo BiH o svemu provodi istragu, šteta je već počinjena i još uvijek se ne zna kako će se ovaj slučaj okončati. Iz pouzdanih izvora saznajemo, da Amerikanci, nadležni za ove institucije u BiH, nisu nimalo sretni razvojem događaja, ali zasad ništa ne preduzimaju.

Paralelno sa svim ovim teku napadi na Sud i Tužiteljstvo BiH koji su kulminirali usvajanjem odluke Narodne skupštine RS-a da se raspiše referendum o ove dvije institucije koje su po Dodiku nametnute od strane visokog predstavnika. Uz to, sudu u Strasbourgu je upućena apelacija u slučaju Maktouf u kojoj bi se trebao odrediti o tome da li Sud BiH ima pravo da procesuira ratne zločince po zakonima iz 2003. Ironija je da upravo na ratnim zločinima, preko kojih je, kako je priznala Biljana Plavšić, stvarana Republika Srpska, Milorad Dodik danas ruši državne pravosudne institucije.

Izgubljeni ratovi Vitomir Popović, dekan Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, poznat po prijetnjama novinaru da će dobiti metak u čelo, ne krijući likovanje nedavno je izjavio kako nema nikakvih dilema da će “Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu presuditi u korist Abduladhima Maktoufa i tako srušiti pravne institucije BiH.” Ne rizikujući čekanjem presude suda u Strasbourgu Dodik je u Beogradu najavio da je spreman odgoditi referendum do jeseni uz uslov da se izvrši reforma Suda i Tužiteljstva BiH i to tako što će se od sada ravnopravno suditi i onima koji su počinili zločine nad Srbima!?

Ukoliko predstavnici međunarodne zajednice, koji su anemično posmatrali kako Dodik iz BiH progoni strane sudije i tužitelje, dozvole Dodiku da raspiše ovaj referendum, onda zaista i treba da idu iz BiH jer njihovim nedjelovanjem i politikom popuštanja prema Banjoj Luci Bosna i Hercegovina je dovedena u stanje koje mnogi opisuju kao ono s početka devedesetih koje je prethodilo ratu.

Među posljednjim, ali sigurno i najvažnijim zadacima koje pred srpske političare stavljaju Ćosić i Tadić je: “Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu.” Memorandum II je dostavljen Vladi Srbije, a upravo Vlada Srbije je 21. januara ove godine usvojila dokument pod nazivom Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu. Ova državna strategija kroz pet ključnih ciljeva definira kulturnu, ekonomsku i političku suradnju sa Srbima u regionu i državljanima u dijaspori. No, prvi cilj je pozicioniranje Srbije kao njihove matične države.

Iako se u dokumentu nadugo i naširoko bavi dijasporom očito je da je fokus na Balkanu, odnosno na Srbima iz BiH. U vrijeme usvajanja ovog dokumenta u Vladi Srbije, koja je već imala pred sobom Memorandum II, Dobrica Ćosić je u srbijanskim medijima objašnjavao da su Srbi u 20. vijeku izgubili četiri rata, u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, ali da u 21. vijeku moraju znati kako se “u miru dobijaju izgubljeni ratovi”. Strategija Srbije o Srbima u regionu nije ništa drugo do nadgradnja Ćosićevog Memoranduma II. Boris Tadić je nakon usvajanja ovog dokumenta požurio da objasni kako Srbija Srbe u regionu nikako ne smatra dijasporom.

Džoker Nemoguće je ne primijetiti da državna strategija podsjeća na zakon koji je usvojila Skupština Srbije, a po kojem je njihovo pravosuđe nadležno za procesuiranje svih ratnih zločina počinjenih na prostoru nekadašnje SFRJ, čime je Srbija sebi dala mandat Haškog tribunala, odnosno regionalnog policajca, i na to nikad niko od predstavnika međunarodne zajednice nije reagirao. Ni zbog toga što je hapšenjem državljana BiH (Ilije Jurišića, Ejupa Ganića, Jovana Divjaka) i Hrvatske (Zvonimira Purde i Vesne Bosanac) postala glavni remetilački faktor u regionu. Dalje, državna strategija dijeli BiH na entitete i navodi kako će se Srbija brinuti za Srbe preko svojih institucija pri tome potpuno ignorirajući državne institucije BiH. Iako u dokumentu priznaju da su Srbima u BiH zagarantirana sva prava – doduše u Federaciji BiH ne kao što ta prava imaju Bošnjaci i Hrvati u RS-u?! – ipak Srbe iz BiH, odnosno RS-a smatraju svojim prioritetom i navode da će se kroz ovu strategiju boriti za očuvanje RS-a.

Platforma na kojoj je izrađen ovaj dokument identična je onoj koju je Slobodan Milošević 1991. godine pravio preko Vrhovnog saveta odbrane SRJ. Četrnaestog novembra 1993. godine Generalštab Vojske Jugoslavije sastavio je Direktivu za upotrebu Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i Srpske vojske Krajine, označenu kao državna tajna, u kojoj se govori o stvaranju jedinstvene srpske države kao i o jedinstvenim oružanim snagama u čiji sastav su ulazile ove tri vojske. Iz dokumenta je više no jasno da je komanda bila zajednička, da su se planovi donosili u Beogradu te da je Vojska Jugoslavije bila direktno involvirana u ratove u Hrvatskoj i BiH. Na kraju Direktive se navodi da će se razrada Plana upotrebe zajedničkih oružanih snaga vršiti pod tajnim nazivom Drina. U potpisu je predsjednik Vrhovnog saveta odbrane Zoran Lilić, tadašnji predsjednik SRJ.

Državna strategija Vlade Srbije nije ništa drugo do mirnodopski plan – Drina. Iz koga je više no jasno da Srbija nije odustala od nacionalne strategije razbijanja BiH i pripajanja Republike Srpske Srbiji. Promijenjena je samo taktika: zadaci za koje su nekad bili zaduženi JNA, a onda Vojska Jugoslavije, MUP SRJ, specijalne jedinice, takozvane paravojne formacije koje je kontrolirao Milošević, sada su prebačeni na (mirnodopske) institucije Ministarstvo dijaspore, inostranih poslova, vjera, obrazovanja, kulture, sporta… Uz nadležna ministarstva najvažnija uloga je (opet) data Srpskoj pravoslavnoj crkvi koju na tom “svetom putu” Vlada mora pomagati u svakom pogledu. Parafrazirano iz dokumenta. Vuk Drašković je izjavio da je ova “strategija nastavak Miloševićeve politike”.

Jasno je da situacija nije nimalo jednostavna i da se BiH našla pred najvećim problemima od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. S jedne strane razara je i uništava Milorad Dodik, opasni demagog koji dobija izbore na nacionalističkim parolama i mržnjom prema svemu što ima veze s BiH, a s druge strane licemjerni demokrata Boris Tadić, oko kojega je opasna grupa savjetnika i pomagača koja zastupa tezu o samoopredjeljenju Republike Srpske, pri čemu se kao najjači argument navodi Kosovo. Ono što je zajedničko i Dodiku i Tadiću jeste, osim nesumnjive političke, finansijska moć koju su stekli tokom svoje vladavine pljačkanjem (vlastitih građana). Sve skupa opasna kombinacija moći u regionu koja je BiH napravila nestabilnom državom. Neophodna je hitna reakcija, kako domaćih tako još i više evropskih, ali i američkih zvaničnika koji su svojim letargičnim ponašanjem i politikom popuštanja prema Dodiku i Tadiću i doveli do ovakve situacije u BiH. Iako sve vrijeme tačno znaju šta se dešava. Osim toga eventualne sankcije protiv Dodika neće riješiti problem, jer izvor nestabilnosti u regionu je Srbija.

Ali, svakako ne treba zaboraviti da ni višegodišnji rat koji je Srbiju ekonomski potpuno uništio, nije uspio podijeliti BiH. Osim ako se međunarodna zajednica zaista nije umorila od BiH, što je džoker na koji sasvim sigurno i igra srbijanska politika.

 DANI

Autor 13.5.2011. u 22:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija