SPEKTAKULARNA FIGA

Autor 4.3.2012. u 09:40

SPEKTAKULARNA FIGA

Pejić je spektakularna simbolička figa uperena prema geografskoj točci u kojoj je rođen, figa balkanskim muškarcima, ali i balkanskim ženama, figa očevima i djedovima, majkama i bakama, simbolička figa koja će transfigurirati krute rodne odnose brže i efikasnije od gomila ispisanog papira. Pejic je figa katoličanstvu, pravoslavlju i islamu, ona je figa balkanskim macho-mučenicima i herojima, glamurozno svjetlo za desetine tisuća jugoslavenske djece koja su se s ratom rasula po svijetu. Putujući često nalijećem na njih; na mladu pametnu djevojku iz Pirota, koja gura znanstvenu karijeru u Berlinu, lezbijku; na mladića filigranske građe, sina zadrtoga Srbina,vozača teških kamiona, i pomirljive Hrvatice, koji marljivo studira na Harvardu, homoseksualca …


Često idem u kupovinu u amsterdamski tržni centar Oostdorp, jer usput uživam u dužoj vožnji biciklom kroz park. Nije samo vožnja biciklom razlog mojih odlazaka u Oostdorp. Tamo sjedam u kafić okružen sivim stambenim zgradama i trgovinama, i upravljam pogled prema ružnoj kamenoj gvalji koja simulira skulpturu pljusnutu u vječno suhu fontanu. Kružim pogledom po prostoru koji se bezuspješno upinje da izgleda kao trg. Tako izgledaju mnoga holandska stambena naselja građena u šezdesetima. Danas su naseljena emigrantima i ostarjelim Nizozemcima koji su davno bili povjerovali u priču o zdravom i funkcionalnom socijalnom stanovanju i tu ostali. Čovjek s vremenom zavoli vlastite krive izbore, pogotovo ako njihovo ispravljanje zahtijeva preveliki napor. Sjedam, dakle, u kafić s deprimirajućim pogledom, odvratnom kavom i konobarima kakvih više nema ni u Crnoj Gori (Sorry, Crnogorci!). Odličan kafić s pogledom na smirujuće jezero udaljen je jedva stotinjak metara odavde. Zašto onda sjedam u ovaj? Zbog njih trojice, četvorice ili petorice, zavisi već od istraživačke sreće. Umišljam da sam ovdje na tajnom antropološkom zadatku, i svraćam ovamo s vremena na vrijeme da bih potvrdila rezultate. Muškarci su moji vršnjaci, možda koju godinu mlađi, i moji zemljaci (uvijek se lecnem kada izgovorim tu riječ). Svakog dopodneva ateriraju iz svojih stanova u ovaj kafić kao padobranci. Moje uho, precizni lovac na svaku nijansu u govoru, začudo ostaje gluhim, i ja nisam u stanju odrediti iz kojeg su kraja. Možda i zato jer su isuviše odatle, iz neke bivše jugoslavenske provincije. Njihova jarka i tvrdoglava tipologija briše jezičko-etničke specifičnosti, oni su naprosto sinovi kulture u kojoj su izrasli u takve kakvi već jesu.

Odaje ih odjeća i hod. Odjeveni su mahom u traperice i kratke kožne jakne, ili pak skijaške vjetrovke. Više vole kožu, a koža je, ako je nose, po svemu sudeći, došla iz Turske. Jakne dopiru do struka. Kada hodaju izbacuju trbuhe i bokove malko prema naprijed. Takvo držanje usvojili su kod kuće kao autoritarno, muško, “gazdinsko”, dakle poželjno. Imaju malko krive noge, baš kao da su maločas sišli sa sedla. Taj hod pokupili su iz kaubojskih filmova. Većina ima “okserice”, gotovo nitko “ikserice” (kakve je imao samo John Wayne, peder). Ruke drže čvrsto zabijene u džepove vjetrovki, ne znaju kamo bi s rukama. Kreću se u formacijama, po dvojica, trojica, četvorica. Usamljeni primjerak izaziva u promatraču nejasan osjećaj invalidnosti promatranog objekta. Kreću se u formacijama, jer jedan drugome služi kao potporanj, kao nevidljiva štaka. A čovjek s nevidljivom štakom nije invalid, čovjek bez štake jest.

Odaje ih mimika i geste. Njihova lica su bugačice koje su upile lica muškaraca s kojima su rasli, jedno se preslikava u drugome. Na njihovima su preslikana lica djedova i očeva, ujaka i stričeva, muškaraca iz najbliže okoline, iz vojske, iz kafana, s radnih mjesta, lica zemljaka, prijatelja, lica muškaraca u novinama, na televiziji, lica političara, generala, vojnika, ubojica, kriminalaca, lopova, lica svih onih koji su ih i doveli ovamo, u amsterdamsko naselje Oostorp, gdje se svaki dan spuštaju iz svojih socijalnih stanova kao padobranci, da bi sa svojima popili kavu, jer nikoga drugoga osim svojih i nemaju. Ovo je teren koji su im dodijelili, rijetko kada potežu do centra grada, ne žele dalje, radoznalost nikada nije bila njihova jača strana. Zato sjede na stolicama raširenih nogu, s licima koja odaju puno pravo na osvojeni teritorij, s tijelima koja sugeriraju da su ovdje zaboli svoju zastavu. Tako “historijski” uglavljeni oslobađaju ruke iz džepova i živahno gestikuliraju. Nikada se ne smiju, ali se često cerekaju. Cerek je njihova najčešća odbrana, cerekom nadmudruju jedni druge, skrivaju trenutni poraz, nisu sposobni, niti su to ikada naučili, da vode duže i udubljenije razgovore, čak ni sa svojima. Cerek je predah, cerek je gumica kojom brišu izrečeno, i svoje i sugovornikovo, cerekom sve okreću na šegu. Često ispuštaju glasove – eee-he-hee, hee-eeh-heee – kojima bodre jedni druge, odobravaju ili oponiraju, glasovima se uzajamno tapšaju i tješe. Ehee-heee…

Sve znaju, sve su oduvijek znali, nitko im ne treba ništa objašnjavati, sve to oni i predobro znaju. Rečenicu započinju s frazom: Uvijek sam govorio…Ponekad se prisjete da o tome nema baš nikakvog dokaza, pa spomenu sinove ako ih imaju (Uvijek sam govorio svome Milanu, sine,…) ili nekog znanca (Govorio sam to Peri od prvoga dana…). Pričaju o novcu, politici i sportu. Ponekad se slome pa, cerekajući se, razmjenjuju informacije o strahotama medicinskih pregleda, prostate, rektuma, i sličnog. Rijetko spominju žene, ako ih i spomenu, onda zadirkuju jedni druge, kao nedozreli dječaci. Eee-he-hee, hee-eeh-heee. Ne znaju zašto su ovdje, ali vratit će se dolje, ima se nešto kućice, nešto stana, nešto zemlje, bit će dosta da se preživi, Nizozemska će im već dati neku crkavicu, imaju na to puno pravo već samim time što su je počastili svojim prisustvom.

Potežu pivo iz boce, razmjenjuju to što su pročitali u novinama dolje, prevrću po kostima, Milošević, Tuđman, po prošlosti i sadašnjosti, Karadžić, Mladić, po budućnosti… Kad će već oni dolje u Evropu? (Šta te boli briga, ti si već u Evropi?!). Oni su prave žrtve, zajebali su se kod izbora zemlje, tu ne vide ni sunca ni mjeseca, Poljaci se ovdje snalaze bolje od njih (Pa jasno, Poljaci su kao Židovi)…Čak se i Bugari snalaze bolje od njih (Da, ali to su bugarski Turci, ovdje je na snazi turska mafija, nisi znao?!). Samo Bugari i mogu prati holandske guzice, oni to ne bi ni mrtvi. Oni su ti koji su popušili, drežde ovdje ni sami ne znaju zašto, dok oni dolje kradu, sve su pokrali, sve su rasprodali, stranci su pokupovali obalu, dolaze tamo, divljaju, partijaju, zagađuju naše more (Čije “naše”, čovječe?! Bivše “naše”…). Stranaca se nakotilo kao Cigana, tako im i treba kada nisu znali cijeniti svoje, a sad se drugi slaste…. Eee-hee, cijeli svijet je poludio, pedera se nakotilo k’o u priči, ne znaš više tko je muško a tko žensko (A jeste li čuli za onog pedera iz Bosne!? Paić! Nije nego Pajić!E, nije, nego je Peić!)…

Tko je Andrej Pejic? Andrej Peic rođen je u Bosni iste godine kada se raspala Jugoslavija i kada je započeo mužjačko-pljačkaški rat. Andrej Pejic (srećom odrastao u Australiji) rođen je u balkanskom masnom mraku kao mitsko biće, kao bijeli jednorog, kao božanstveni ljiljan, bog i boginja u jednom tijelu, blistavo čudo, zamamna dvospolna ljepota za koju se otimaju najslavnije modne piste na svijetu. Pejić je spektakularna simbolička figa uperena prema geografskoj točci u kojoj je rođen, figa balkanskim muškarcima, ali i balkanskim ženama, figa očevima i djedovima, majkama i bakama, simbolička figa koja će transfigurirati krute rodne odnose brže i efikasnije od gomila ispisanog papira. Pejic je figa katoličanstvu, pravoslavlju i islamu, ona je figa balkanskim macho-mučenicima i herojima, glamurozno svjetlo za desetine tisuća jugoslavenske djece koja su se s ratom rasula po svijetu. Putujući često nalijećem na njih; na mladu pametnu djevojku iz Pirota, koja gura znanstvenu karijeru u Berlinu, lezbijku; na mladića filigranske građe, sina zadrtoga Srbina,vozača teških kamiona, i pomirljive Hrvatice, koji marljivo studira na Harvardu, homoseksualca; na mladog Banjalučanina, recepcionara u Hilton hotelu u Londonu, strastvenog čitaoca Hane Arendt i Slavoja Žižeka, oženjenoga za Tajlanđanku; na mnoge, mnoge druge…

A ova moja trojica ili četvorica iz kafića u amsterdamskom kupovnom centru Oostdorp (kao i njihovi brojni odljevci tamo dolje) i dalje drve o politici, brbljaju, ispijaju svoje dopodnevne pive, cerekaju se, a onda ustaju, dugo se opraštaju, ispuštaju svoje – eee-he-hee, hee-eeh-heee – ne bi li zvukovima urezali svoje ime u ravnodušan betonski prostor, ne bi li ostavili bilo kakav trag o svome postojanju, a onda se konačno razilaze, vrijeme je za ručak. Odlaze ne shvaćajući da su već odavno mrtvi, da je dopodnevna piva sa svojima bila tek kratak izlazak iz groba.

Maribor 2012 – zivljenjenadotik



Tagovi:
Autor 4.3.2012. u 09:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija