ENG
SPOMENIK NA ZLATIŠTU
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Danas vidim da je na Zlatištu podignut krst. U ime kako kažu 6.500 ubijenih Srba u Sarajevu. Još veća ironija da spomenik dižu oni koji su upravo pobili te ljude. Oni milioni granata i metaka upućenih Sarajevu nisu birali žrtve po nacionalnoj osnovi. Ubijali su sve koji su im se našli na putu.
Piše: Zvonimir Nikolić
Početkom 1985. godine sam iz Energoinvestove Putničke agencije prešao da radim u Putnik. To je u to doba bila najveća agencija na prostoru bivše Jugoslavije, smještena na uglu Holiday Inn-a, s desne strane od glavnog ulaza. Holiday inn je u to doba bio najbolji hotel u Sarajevu, možda i u cijeloj BiH. Pored Putnika, tu su bili (na drugom uglu) poslovnica JAT-a a između nas je bio smješten Kompas Rent-a-car. Razlog mog prelaska je bio vrlo jednostavan, prešao sam na četiri puta veću platu nego što sam imao prije toga. U to doba sam imao svega 22 godine i mislio sam da je pravo bogatstvo zaista u tom novcu. Vremenom sam shvatio da je veće bogatstvo u ljudima koje sam imao sreću da upoznam. Jedan od takvih ljudi bio je Dragan Dabić zvani Daba. Šef agencije Kompas Hertz Rent-a-car drugačiji od šefova kakve smo znali ili zamišljali. Daba je bio vječito nasmijan, raspoložen, spreman da se zavuče ispod automobila da pogleda ako ima neki kvar, drug sa svojim radnicima a mislim da je neposredno pred rat 1991 godine dobio i zlatnu značku Kompasa kao najbolji evropski uposlenik svih Hertz poslovnica. Uz sve to je bio i zakleti Veležovac. Sjećam se jedne godine da je Velež izbacio iz Kupa Uefa Portugalski Belenenses, mislim da nije bilo osobe koja je ušla taj dan u Holiday Inn da je Daba nije častio, sretan zbog pobjede svog voljenog tima. A i stanovali smo blizu. Moju i njegovu zgradu je dijelila samo ulica kod Željinog stadiona.
Kada smo u maju 1992. bili prinuđeni napustiti svoj dom, i Daba je napustio svoj misleći da će uskoro neka bradata čudovišta zakucati i na njegova vrata. Kao što su „zakucali“ Kalašnjikovima na moja. Nakon izvjesnog vremena smo se sreli u gradu. Rekao mi je da se vratio u svoj stan u zgradi „Palme“ i da mu je teško i rizično ići po humanitarnu pomoć u Trg heroja jer pucaju snajperi sa nebodera „Šoping“ na Grbavici. Tog dana smo se sreli posljednji put. Čovjek u ratu pobrka datume ali mislim da je bio avgust 1992. kada je me je pozvao vojni policajac na kapiji moje jedinice i obavijestio me da me neki prijatelj traži. Sišao sam dole i ugledao Damira Lazića Bobu, mog dragog druga, uposlenika Kompas Hertz-a i Željovca sa kojim sam svake nedjelje išao na utakmice našeg voljenog kluba. Dugo ga nisam vidio i bio sam sretan što smo se konačno sreli. A on me samo pogledao i rekao…Poginuo je Daba…
Sjeo sam na zid ispred vrata i zapalio cigaretu. Bobo mi je pričao kako je pošao po hljeb u Trg Heroja i na ulazu ga je pogodio snajper sa Šopinga. Iza njega je ostala supruga i dvije predivne kćerke. U sebi sam razmišljao – Bože što ga ne odgovorih da se vraća tamo…zašto nije ostao ovdje kod nas…kod mojih roditelja…stisli bi se nekako svi…
Daba je ubijen sa položaja Srpske vojske. A Daba je bio Srbin. Zapravo bio Hercegovac, iz partizanske porodice.
Godinama nakon rata, njegovim identitetom se poslužio ratni zločinac Radovan Karadžić. Koje li ironije, da koristi identitet čovjeka kojeg je ubila njegova vojska?
Danas vidim da je na Zlatištu podignut krst. U ime kako kažu 6.500 ubijenih Srba u Sarajevu. Još veća ironija da spomenik dižu oni koji su upravo pobili te ljude. Oni milioni granata i metaka upućenih Sarajevu nisu birali žrtve po nacionalnoj osnovi. Ubijali su sve koji su im se našli na putu.
Kao što su ubili i mog druga, gospodina i Veležovca Dabić Dragana.
I hoće li ovdje ikada prestati da se iskrivljuje istorija?
Autor/ica 👤tačno.net
