Spomenik za Tuđmana spas od progona

   VEDRAN SRŠEN
Autor 15.12.2017. u 15:12

Izdvajamo

  • Franji Tuđmanu nitko ne može oduzeti zasluge za stvaranje samostalne Hrvatske i po tome će ostati zapisan u povijesti kao prvi hrvatski predsjednik. No, građanima Hrvatske ništa manje nije važno, čak im je i važnije kako ta Hrvatska izgleda, da li je ona pristojno mjesto za život ili njeni građani svoj put do sreće moraju tražiti izvan Hrvatske kakvu nam je ostavio Franjo Tuđman. Pravednim i velikim vladarima i državnicima ne trebaju spomenici, njihovi su spomenici tvornice i radna mjesta, nove kazališne zgrade, škole i vrtići koji su izgrađeni. Kako toga ničeg u Hrvatskoj nema, dobro dođu i spomenici, kojih je do sada, što spomenika što poprsja Franje Tuđmana „posijano“ devedesetak, više nego svim diktatorima i predsjednicima, carevima i kraljevima zajedno. Nesrazmjer rezultata, zasluga i spomenika je u Hrvatskoj očit.

Povezani članci

Spomenik za Tuđmana spas od progona

Foto: jutarnji.hr

„Ova je država njegov spomenik“ ustvrdio je nedavno Vladimir Šeks, prilikom obilježavanja godišnjice smrti prvog hrvatskog predsjednika, razmatrajući Tuđmanovu ostavštinu, te tadašnje, po njemu nesklone međunarodne okolnosti i nužnost žrtve koju su morali podnijeti hrvatski branitelji u obrani dosegnute samostalnosti, a na putu ka Europskoj Uniji i NATO-u, želeći odama o Tuđmanu pomoći i sebi samom, te pod sjenu tog istog spomenika „spremiti“ i sve optužbe koje su se posljednih dana sručile na njega prokazujući ga kao doušnika i suradnika komunističke obavještajne službe UDB-e. Ta pojava „omotavanja“ plaštom domoljublja je vrlo interesantna i raširena, čim te u Hrvatskoj za nešto optuže, pa bilo to i iz sfere gospodarskog poslovanja, traži se, kao što i Vladimir Šeks to radi, utočište u krilu Domovine, a svekoliko iskustvo pokazuje da je opravdano pretpostaviti kako „nas prave i istinske domoljube koji smo se izborili i za vašu slobodu“, nitko tada neće dirati. Spomenik za Tuđmana dođe kao spas od progona. I previše je slučajeva koji potvrđuju to pravilo. Nisu se stoga nimalo slučajno na komemoraciji pokojnom Praljku, kojoj članovi njegove obitelji nisu prisustvovali, okupili različiti okrivljenici, pa i osuđenici, od onih ratnih Kordića i Norca, do onih koji su kao Nadan Vidošević, pod optužbom privrednog kriminala. Svima njima, iz tog probranog društva, takvi su skupovi prilika da svoje kazne zbog zločina, ubojstava, otvaranja logora i etničkog čišćenja, ili običnog lopovluka – „prodaju“ narodu zahvaljujući Hrvatskoj televiziji kao žrtvu za naciju  i Domovinu o čijoj veličini i junaštvu HRT-ov Dnevnik će izvjestiti u prvoj minuti udarnih vijesti, prešućujući naravno i spomen na žrtve, dok će suprotno, RTL-ov Dnevnik o tome izvjestiti tek u tridesetoj minuti. Zato Šeks Tuđmana i poistovjećuje s Hrvatskom, želeći reći da bez njega nebi bilo ni nas ni Hrvatske.

„Ova je država njegov spomenik.

Ako se ugrozi Tuđmanova doktrina, budućnost Hrvatske je u pitanju“.

Kakvi spomenik, kakva doktrina i kakva budućnost?

Šeks kao da ne želi vidjeti da je budućnost Hrvatske u opasnosti upravo zahvaljujući posljedicama Tuđmanove vladavine, a o dramatičnosti situacije otvoreno upozorava uvaženi demograf Akrap – nastavi li se sa ovakvom doktrinom i politikom „hrvatski narod je pred nestankom“.

U Republici Hrvatskoj danas živi gotovo milijun stanovnika manje nego ih je živjelo po popisu iz 1991. godine kada nas je bilo blizu 4.8 milijuna. U današnjoj Hrvatskoj rađa se svega oko 35 tisuća novorođenih godišnje, a u SR Hrvatskoj se rađalo blizu 60 tisuća godišnje. Oko 50 tisuća ih godišnje umre, dakle više nego ih se rađa. Demografsku situaciju još i više pogoršava činjenica da ih gotovo isto toliko, 50 tisuća godišnje i to uglavnom mladih i obrazovanih ljudi odlazi iz Hrvatske napuštajući, gotovo bježeći iz zemlje koja je „njegov spomenik“.

Zaposlenih ima danas pola milijuna manje nego u socijalističkoj Hrvatskoj kada ih je radilo 1,7 milijuna, ali je zato nezaposlenih dvostruko više kao i umirovljenika. Prije je odnos zaposlenih i umirovljenika bio 3:1 u korist zaposlenih, a danas je taj omjer izjednačen pa na jednog zaposlenog dolazi jedan umirovljenik. I dok je u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj  prosječna mirovina iznosila više od 75% prosjećne plaće, današnji umirovljenik ima tek 39% prosjećne plaće, a i današnje zarade su ispod razine onih sa kraja 70-tih godina.

Ako je, kao što to Šeks kaže „ova država Tuđmanov spomenik“, tada je to spomenik jednog propadanja, propadanja jedne zajednice čiji je veliki dio članova danas bez ikakve perspektive i budućnosti sa jasnom sudbinom siromaštva ili bijega u druge zemlje, zbog političara koji su je doveli do ponora i koji je, ne provodeći reforme, vode u sigurnu propast.

Dok je SR Hrvatska svoj vijek završila sa 4 milijarde $ duga, današnja Republika Hrvatska je u ovih 27 godina taj dug povećala na impozantnih 64 milijarde $, odnosno, dok smo prije dugovali 840 $ po stanovniku, danas svatko od nas duguje 15 tisuća $.

U čijoj je službi ova država, službi naroda ili kapitalističke oligarhije, govori nam činjenica da je u SR Hrvatskoj odnos prosječne i najviše plaće bio 1:3,5 a danas je 1:100. Uz to, povlaštena kapitalistička kasta, koja se u Hrvatskoj obogatila uglavnom u ratu, mimo zakona uz potporu politike, uživa u Hrvatskoj privilegij plaćanja jedne od najnižih poreznih stopa i opterećenja na imovinu koju posjeduje, dok ta ista Republika Hrvatska istovremeno ima najviše stope oporezivanja dohotka radnika, službenika i ostalih koji žive od svoga rada. Tako oni koji imaju manje snose troškove državne zajednice, kako bi bogati bili još bogatiji, u državi spomeniku kojoj u Ustavu stoji zapisano da je socijalna država.

Interesantan je podatak, da je ona socijalistička, kako kažu diktatorska, totalitarna i komunistička Hrvatska, imala svega  9 tisuća policajaca, naspram 25 tisuća koliko ih danas „čuva“ demokraciju koju uživamo u Republici Hrvatskoj. Naravno da bi bilo za pretpostaviti da diktatorski režimi imaju jači, snažniji i veći represivni aparat od jedne demokratske Republike. Vladimiru Šeksu mora biti da je u današnjoj Hrvatskoj jako teško, jer od kada je u politici on napredak može vidjeti samo ako se okrene iza sebe.

Franji Tuđmanu nitko ne može oduzeti zasluge za stvaranje samostalne Hrvatske i po tome će ostati zapisan u povijesti kao prvi hrvatski predsjednik. No, građanima Hrvatske ništa manje nije važno, čak im je i važnije kako ta Hrvatska izgleda, da li je ona pristojno mjesto za život ili njeni građani svoj put do sreće moraju tražiti izvan Hrvatske kakvu nam je ostavio Franjo Tuđman. Pravednim i velikim vladarima i državnicima ne trebaju spomenici, njihovi su spomenici tvornice i radna mjesta, nove kazališne zgrade, škole i vrtići koji su izgrađeni. Kako toga ničeg u Hrvatskoj nema, dobro dođu i spomenici, kojih je do sada, što spomenika što poprsja Franje Tuđmana „posijano“ devedesetak, više nego svim diktatorima i predsjednicima, carevima i kraljevima zajedno.

Nesrazmjer rezultata, zasluga i spomenika je u Hrvatskoj očit.

                                                       

   VEDRAN SRŠEN
Autor 15.12.2017. u 15:12