Sportski Isus uskrsnuo na šampionskom postolju

Marijan Vogrinec
Autor 10.5.2017. u 10:06

Izdvajamo

  • Ivica Kostelić, slavni brat još slavnije sestre Janice, koji više ne može biti svjetska klasa, a nije naučio od Janice kako i kada se ostaviti skijališta. I on se, kao Blanka Vlašić, možda i vjerodostojniji katolik, vadi na bolove - što je istina, s obzirom na nebrojene operacije koljena - ali ne zove novinare radi sportskog Isusa. Ni Marin Čilić i Ivana Brkljačić, za koje se također zna da su vjernici, nisu toliko u negativnom smislu zapasali svjetovni prostor lamentacijama o vjeri i duhovnosti kao Blanka Vlašić i sada, iznebuha - Stipe Pletikosa. Teško da će ih itko, štono sutra, sustići ili prestići. Aktualna hrvatsko-slovenska „Sveta Marija Magdalena“, globalno poznatija pod imenom Simona Šajn bivša Gotovac, ne računa se jer je bila vrhunska „sportašica“ u nekim drugim disciplinama. Za ovu bi priču mogla biti egzemplarna baš po „obratničkom priznanju“ kako ju je „Isus spasio“ iz životne kloake, otkrio joj smisao postojanja u vjeri, molitvi i pokornosti. Crkve i drugi župni prostori grme vjerničkim oduševljenjem kad se Simona pojavi pred auditorijem. Baš kako na koncertu Miše Legende: izađe na binu, digne ruke, a publika pjeva. Ovdje plješče, plače, križa se i moli u potpuno ekstatičnom deliriju. Kako je Bog velik.

Povezani članci

Sportski Isus uskrsnuo na šampionskom postolju

Foto: Tom Dubravec

Za političare i one s društvenog i moralnog ruba još kako-tako, najčešće je posrijedi materijalno-statusna korist pojedinaca u ovim „čudnim vremenima“ ekonomskog, socijalnog i moralnog razvrata, ali zašto neki neprijeporno zaslužni sportaši imaju potrebu medijski vikati: „Imamo Isusa!“ – tema je za osobite stručne raščlambe. Kao što nikad nije objašnjeno zašto Hrvatske nije bilo na karti svijeta i prije kolovoza 1995., kada ju je na kninskoj tvrđavi otkrio hrvatski Kristofor Kolumbo, odnosno gdje su njezini žitelji imali domovinu do pobjedničkog dizanja trobojnice na Zvonimirovim zidinama, nejasno je i zašto eksponirani sportski katolici nisu praktično „imali Isusa“ i prije no što su si postoljima i medaljama zaslužili globalnu slavu

Marijan Vogrinec                 

To što je pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman onog vrućeg kolovoškog dana 1995. na kninskoj tvrđavi pred skorašnjim haaškim osumnjičenicima, optuženicima i uznicima stiskao zube od sublimiranog ponosa nacije i visoko uzdignutih šaka grunuo povijesno „Imamo Hrvatsku!“ – raskrililo je bezgraničan prostor za nacionalno natjecanje u polit-vjerskoj disciplini za koju ne znaju ni u samom Vatikanu: tko će jače i prodornije, do zadnjeg humanoida u javnosti Bijedne Naše doviknuti „Imamo Isusa!“ Osim nepregledne mase političko-moralnih konvertita i obnoć svjetonazorski preobučenih intelektualnih i „domoljubnih“ marginalaca te zazornih likova s mračnog ruba društvene periferije, među tima što se javno i sve češće nadvikuju pobožnom krilaticom „Imamo Isusa!“ raste broj vrhunskih sportaša. Bivših i još aktivnih. Onih što još računaju dohvatiti neki cent, pa se ne daju sa sportske scene iako ona za njih više ne mari, ali i onih što su dali od sebe što su bili kadri dati.

Cijenjeni nogometni golman „vatrenih“ Stipe Pletikosa ovih je dana velikim intervjuom Slobodnoj Dalmaciji o svojoj bezgraničnoj predanosti/ljubavi prema Nazarećaninu Raspetom – koji je umro na križu radi otkupa „naših i Pletikosinih grijeha“ pa uskrsnuo, upravo skrenuo pozornost na svoju sportsko-umirovljeničku anonimnost i nekim političkim konotacijama iz aktualne niše vjera-društvo izazvao čuđenje i među svojim fanovima. Slobodna nije imala nikakvog profesionalnog povoda/razloga, makar i oko Uskrsa, baš Pletikosu dva sata uzeti za sugovornika o duhovnim (samo?) blagodatima „života u Isusu Kristu“.

Što to karijerno umirovljeni vrhunski golman „vatrenih“ ima – i kome – jako važno reći izvan klišeiziranih standarda s tečajeva tzv. duhovnih obnova i fraza iz seoskih homilija nedjeljom? Jako malo ili ništa. Baš kao što malo koga zanima u što i zašto vjeruje bivši „vatreni“ golman Pletikosa. Ako taj što ga zanima baš nije posebno fanatizirani član najveće svjetske udruge građana, koji zajedno s Pletikosom vjeruju u nešto za što niti traže niti žele uvjerljiv dokaz. Za vjerovati i nadati se ne trebaju nikakvi racionalni ni razlozi niti dokazi. Čudo je to nad čudima, ali…

Probir u nebeskom mnoštvu

To potvrđuje intervju senzacionalistički nabrijane opreme „NOGOMETNA LEGENDA / ISPOVIJEST STIPE PLETIKOSE ‘Suočen s grijesima iznova sam se rodio, jedna ispovijed promijenila mi je život. Čudna su vremena, vjernike ne poštuju…’“, kojim su mnogi potaknuti na retoričko pitanje: „Što mu bi da svoju vjersku intimu daje na javna zvona i k tome je kontaminira hinjenim političkim mučeništvom?“ Jest da su vremena čudna, ali zbog benevolentnog odnosa ustavno sekularne države prema napadnom forsiranju nepripadno dominantne uloge Katoličke crkve, vjernika i vjere u društvu  Ne zato što su valjda – kako Pletikosa sugerira između redaka – vjernici građani drugog reda. Ako dio društva, a statistički je oko 87 posto katolika, ne želi da se Crkva upliće u politiku, arbitrira i solira u svjetovnim pitanjima, to ne znači njihovu marginalizaciju.

Kad se Stipe Pletikosa ispovijeda novinaru o odnosu prema Bogu, ali ne bilo kojem u nebeskom mnoštvu, diskurs je pun popabirčenih fraza sa semionara tzv. duhovnih obnova, pisama čitatelja u vjerskim medijima, propagandno-srcedrapateljnih poruka dnevnog tipa iz Gospina poštanskog ureda u Međugorju ili, gotovo od riječi do riječi, u „obraćeničkom“ stilu također nedvojbenih sportskih autoriteta – skakačica uvis Blanke Vlašić, oca joj i trenera Joška, košarkašice Antonije Mišure, tenisača Marina Čilića, bivše kladivašice i direktorice atletskog mitinga Hanžeka Ivane Brkljačić…

Kaže Stipe Pletikosa u rečenom intervjuu, među inim: „Užasno mi je bilo preispitati samoga sebe“; „Bog je savršena ljubav do koje ljudski mozak ne može doprijeti kao što može srce“; „Kad manje molim, kad nedjeljom ne odem na misu osjećam se puno ranjivijim, da loše stvari imaju puno veći utjecaj na mene“; „Dok sam igrao za reprezentaciju znali smo svi skupa otići i pomoliti se“; „Svaku večer prije spavanja kroz molitvu i kroz jednu vrstu meditcije analiziram taj dan, kakav sam bio kao osoba jesam li mogao nešto ili reći drugačije, jesam li, možda, povrijedio koga na bilo koji način“. Okidač za svojevrsnu samobeatifikaciju, ispovijedio se novinaru, bila je 2006. godina kada mu je otac obolio od neizlječive bolesti u glavi, otišao na operaciju i onda ga je Bog uzeo k sebi. Pletikosa se dušom i tijelom obratio Bogu.

Je li to priča koja bi imala zanimati širu javnost više do njegove nogometaške karijere i njegova građanskog života koji kani graditi poslije zadnjeg posjeta svlačionici? Koga briga što je nosio majicu međugorske Gospe ispod dresa, ljetovao u korčulanskom samostanu, što u svojoj splitskoj župi drži tribine o tome kako je Isus zaslužan za njegove sportske uspjehe, kako odgaja djecu u vjerskom ozračju, kako je bio osobito privržen ocu Frani…? Itd., itsl.

Za političare i one s društvenog i moralnog ruba još kako-tako, najčešće je posrijedi materijalno-statusna korist pojedinaca u ovim „čudnim vremenima“ ekonomskog, socijalnog i moralnog razvrata, ali zašto neki neprijeporno zaslužni sportaši imaju potrebu medijski vikati: „Imamo Isusa!“ – tema je za osobite stručne raščlambe. Kao što nikad nije objašnjeno zašto Hrvatske nije bilo na karti svijeta i prije kolovoza 1995., kada ju je na kninskoj tvrđavi otkrio hrvatski Kristofor Kolumbo, odnosno gdje su njezini žitelji imali domovinu do pobjedničkog dizanja trobojnice na Zvonimirovim zidinama, nejasno je i zašto eksponirani sportski katolici nisu praktično „imali Isusa“ i prije no što su si postoljima i medaljama zaslužili globalnu slavu.

Uza sva prenemaganja i pretjerivanja javnom zloporabom iskrenih vjerskih uvjerenja i osjećaja – koju crvotočnu pojavu u vjerskom životu radikalno kritizira sam papa Jorge Mario Bergoglio, a tzv. Crkva u Hrvata ne vidi ništa loše u masovnom agitpropu baš „obraćenicima“ – sportski se Isus otisnuo iz sakralnih prostora i skrovite ljudske intime u ratni pohod na sekularno društvo. Izvrsna mu je logistika baš sportski pedigre tuđih postolja i medalja, onih za koje je umro na križu i uskrsnuo, pa se i kler rado diči baš sportskim „obraćenicima“ kad u sakralnim prostorima drže tribine o svojim „susretima sa samim sobom“, za koje je zaslužan samo On. I za sve što su postigli u životu. I da Njega nije bilo… A vjersko uvjerenje i osjećaj su osobna intima, nisu za medijski izlog ma koliko sportaši bili ovisni o novinarskoj pozornosti po svaku cijenu.

Intima je tajnovit zabran vjerujuće duše, ako jest vjerujuća, u kojem ni pastirima nije mjesto dok traje otajstvo složenog osobnog odnosa s Nadnaravnim, ne kaleidoskop neprobavljenih općih dogmi, misli i osjećaja u dokazivanju pripadnosti „pravovjernom“ društvenom mainstreamu. Blanka Vlašić, atletska zvijezda padalica, bila je senzacija otkrićem svog sportskog Isusa. Fanovi su se bili preplašili da će se ostaviti plemenite discipline i u karmelićanskom samostanu provesti ostatak života u molitvi i pokori. Ionako joj je letvica na visini od 2,10 metara postala mission impossible.

„Naše inicijalno obraćenje je relativno svježe“, prenio je svojedobno Index.hr s videa na YouTubeu riječi Blanke Vlašić. „Iako smo, kad smo bili mali, išli na misu i primili sve sakramente, nakon krizme, kako to nažalost biva danas, sve se to razvodnilo i počeli smo živjeti više svjetovno, a onda mi se na vrhuncu mojih problema s ozljedama dogodio taj trenutak obraćenja. Unatoč tome što tek zadnjih par godina živimo u vjeri, sada živimo sakramentalni život i idemo redovito na svetu misu i zapravo stavljamo Gospodina u središte naše obitelji, života…“ U istom videu na YouTobeu, Joško Vlašić „pojašnjava“ zašto se vjenčao u crkvi tek nakon godina i godina odgađanja te temeljne obveze u životu istinskog katolika.

Čudesna vjerska „obraćenja“

„Kršten sam u tajnosti…“, kazao je također. „Otac je radio u državnoj službi i sigurno je da je njemu to na neki način bila jedna otegotna okolnost, Cijelo je moje djetinjstvo bilo obilježeno u tom smislu i nisam živio puninu vjere.“ Pa, zašto bi se onda požurio crkveno vjenčati kad mu vjera nije bila odnjegovana kako Bog zapovijeda, a jamačno mu ni zaručnica nije potvrdom pred oltarom uvjetovala brak i rađanje djece u zdravoj vjerničkoj obitelji? Dok nije „susreo samog sebe“ pod očinskim Isusovim dlanom, ni Stipe Pletikosa, priznaje, nije bio uzoran vjernik jer su mu kao vrhunskom sportašu bila „otvorena sva vrata grijeha“.

d6e7bc44feb1613d041d5385e5745b10_L

Foto: joshjdss

Čudesna vjerska „obraćenja“ koincidiraju s javnim otkrićem Isusa – indikativno? – baš u trenucima težih rezultatskih podbačaja sportaša naviklih na postolja i medalje, što se uredno opravdava – ozljedama. Ne padom forme ili činjenicom da biologija i neke životne okolnosti neminovno čine svoje, čak i do te mjere da bivša zvijezda otprhne ispod medijskih reflektora (kad Stipe Pletikosa, idr.), a to joj teško pada. U sličnoj se gabuli našao i skijaš Ivica Kostelić, slavni brat još slavnije sestre Janice, koji više ne može biti svjetska klasa, a nije naučio od Janice kako i kada se ostaviti skijališta. I on se, kao Blanka Vlašić, možda i vjerodostojniji katolik, vadi na bolove – što je istina, s obzirom na nebrojene operacije koljena – ali ne zove novinare radi sportskog Isusa.

Ni Marin Čilić i Ivana Brkljačić, za koje se također zna da su vjernici, nisu toliko u negativnom smislu zapasali svjetovni prostor lamentacijama o vjeri i duhovnosti kao Blanka Vlašić i sada, iznebuha – Stipe Pletikosa. Teško da će ih itko, štono sutra, sustići ili prestići. Aktualna hrvatsko-slovenska „Sveta Marija Magdalena“, globalno  poznatija pod imenom Simona Šajn bivša Gotovac, ne računa se jer je bila vrhunska „sportašica“ u nekim drugim disciplinama. Za ovu bi priču mogla biti egzemplarna baš po „obratničkom priznanju“ kako ju je „Isus spasio“ iz životne kloake, otkrio joj smisao postojanja u vjeri, molitvi i pokornosti. Crkve i drugi župni prostori grme vjerničkim oduševljenjem kad se Simona pojavi pred auditorijem. Baš kako na koncertu Miše Legende: izađe na binu, digne ruke, a publika pjeva. Ovdje plješče, plače, križa se i moli u potpuno ekstatičnom deliriju. Kako je Bog velik.

Marijan Vogrinec
Autor 10.5.2017. u 10:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija