Sram vas bilo ministre Kujundžiću

Ivo Anić
Autor 13.2.2018. u 16:59

Izdvajamo

  • Pamtim miris dvojice ljudi koji su sjeli na prostranu verandu uz čašu opola, ljudi koji se godinama nisu vidjeli, a vezalo ih je meni nepoznato, a tako čvrsto čuvstvo, ljudi koji su bili više od braće, više od prijatelja, više od svega što ljudski um može pojmiti. Moj djed je tog starog čovjeka na Neretvi nosio ranjena do male, poljske inprovizirane bolnice. Pamtim miris, govorio je taj djedov suborac, pamtim miris tebe i sebe, nismo se prali mjesecima, a opet mirisali smo na čast, na ponos, pamtim da sam pogledao u nogu koju je raznijela granata i vidio kako mi potkoljenica stoji deset metara dalje i kako mi krv lipti iz natkoljenice. Pamtim taj miris, miris zgrušane krvi koja nije tuđa nego moja i pamtim taj opori miris tvoga i moga straha. No ono što pamtim bio je strah, moj strah, ne za svoj život, nego za život svog djeteta koji je bio na drugoj strani Neretve. Kada sam vidio svoju nogu kako leži u neprirodnom položaju ispred mog torza, prvo što sam pomislio bože zaštiti moje djete da ne spozna ovaj osjećaj, ovaj strah.

Povezani članci

Sram vas bilo ministre Kujundžiću

Te žene su zaslužile moje najdublje poštovanje i moju ljubav. Ministre Kujundžiću, danas kada ste te žene uvrijedili diveći se samo mladoj sestri na šalteru mogu vam kazati samo jedno, uvrijedili se ili ne. Sram vas bilo ministre Kujundžiću.

Mirisi su jedino što osjećaš. Sva druga osjetila ti valjda otupe, ili te za njih jednostavno više nije briga. Na neki način ih se i bojiš. Bojiš se da te ne savladaju, jer nagonski osjećaš da moraš biti iznad njih. Čvrst. Gledao sam ljude kako se lome, puno čvršće ljude od sebe. Jednostavno „puknu“ po šavovima i nema tog medicinskog konca koji ih može pokrpati. U tim trenucima dijagnoze najčešće uz te ljude nisu bili doktori, oni znaju i oni su iskusni, svakodnevica ih je podučila da se tih stvari klone, doktori su doktori, to je njihov posao. Najčešće uz te ljude su sestre, na toj prvoj liniji bojišta nema nikog drugog, postoji ta soba i taj hodnik kroz koji one u plavim kutama donose doručke ili večere, odnose koševe sa smećem, posude ispod dječjih ležaja.

One su tu i one nemaju kao doktori disbalans, da biraju, da filigranski odrede moment kada treba ili ne treba ući u sobu. Mirisi su jedino što osjećaš. Druge ti nema ako želiš ostati koliko toliko normalan. Miris sobe u kojoj je već toliko djece bilo, miris njihovih pidžama, miris njihovih nada, strahova. I naravno miris najbližih, roditelja koji u tim sobama borave ili su boravili. Sobe na četvrtom katu bolnice imaju isti miris, uz onaj žbuke i sterilnih zavoja, sobe četvrtog kata imaju miris straha, i to jako dobro znaju svi koji su boravili u njima. Strah valjda ne osjećaš u tolikoj količini ako je tvoj život na kocki, ako se kao životinja boriš za njega, drugačije mirišu te sobe, ove u kojima te strah za tvoje dijete mirišu drugačije. Taj strah je puno opipljiviji unutra, kao paučina i koprena prostire se po sobi sa tri kreveta uz koji dežuraju očajne majke ili očevi. Djeca u tim sobama jako dobro poznaju taj miris, miris koji luče njihovi roditelji, miris koji nikada u svojim domovima nisu spoznali, miris očaja od spoznaje da možeš izgubiti ono što ti je najdraže, ono što ti je najsvetije, ono što jedino imaš na ovome svijetu i do koga ti je stalo, ono što te bespomoćno gleda, grli tim malenim ručicama i govori, tajo odvedi me odavde, ja ne želim ovdje bit, ova soba mi miriše na tugu.

Mirisi su jedino što ne otupi. Mirise pamtiš i nosiš ih kada kasno uvečer odeš do kuće i tuširaš se. Miris te bolničke sobe niti jedan šampon na svijetu ne može oprati. On ti je u nosnicama, u porama kože, i tada shvatiš da miris nije samo miris, već je on iskonski tu uz tebe, od momenta kada si to čedo uzeo u ruke, kada ti ga je sestra u plavom prvi put stavila u ruke, a ti si u panici gledao to lagano biće i mislio se bože samo da mi ne ispadne iz ruke, bože kako ću ja ovo pretvoriti u dijete?

I tada si iz ruke sestre koja ti ga je donijela spoznao prvi puta miris svoga djeteta. Sva djeca na svijetu mirišu isto, kao i sve ruke sestara koje su ti ih donijele, te ruke i ta djeca mirišu na ljubav, mirišu na brižnost, mirišu na sreću i mirišu na zabrinutost. Ako ste ikada primili iz tih ruku stručak života znate o čemu govorim. Izmjenili ste taj stručak tim toplim rukama sa buketom cvijeća koji ste usput kupili u cvjećarni, pa se i vaša zbunjenost i vaš strah pomiješao sa tim mirisom otkidanih ruža, i sve se stopilo sa mirisima kafe iz aparata u prizemlju sa kojeg su ljudi uzimali plastične šalice, mirisom trafike u bolnici sa koje mirišu novine i onaj topli miris te male prostorije u kojoj ti uz tisak miriše djetinjstvo.

Mirise jedino pamtiš. Ništa drugo. Sve drugo se pretvori u izmaglicu i dok pališ zadnju cigaretu na balkonu sobe, gledaš sve te ljude oko tebe, i saznaš da postoji jedan svijet kojeg nikada nisi upoznao niti znaš za njega. Svijet koji egzistira na sto metara od tvog života, svijet tuge, svijet nezamislivog straha i svijet nade, izmješan u tim mirisima koje udišeš u nosnicama i pitaš se otkuda ja tu i moje dijete? Ta još si sinoć živio svoj život pun zabrinutosti računa, ovrha, materijalnog. Živio si svoj život na dječjim igralištima, onim sa toboganima i klackalicama, pa si mislio kako je jedina opasnost u tvom životu da ti se ono malo i radosno klupko ne surva tiz taj jebeni tobogan i lupi glavom o kakav kamen dok ti pričaš sa mladom i zgodnom mamom koja isto tako prekida razgovor da opomene svoje dijete.

Mirisi su ono što pamtiš iz djetinjstva. Oni najstrašniji i oni najljepši. Pamtim miris ruku moje bake kada bi ispekla topli kruh za zimskih dana kada bi zavijala bura i padao snijeg, a djed nije mogao do dućana. Pamtim miris kafe koju je mljela u malenom mjedenom turskom mlincu, pa kada bi joj dojadilo dala bi meni da nastavim okretati ručku koja je stalno ispadala iz ležišta.

Pamtim miris dvojice ljudi koji su sjeli na prostranu verandu uz čašu opola, ljudi koji se godinama nisu vidjeli, a vezalo ih je meni nepoznato, a tako čvrsto čuvstvo, ljudi koji su bili više od braće, više od prijatelja, više od svega što ljudski um može pojmiti. Moj djed je tog starog čovjeka na Neretvi nosio ranjena do male, poljske inprovizirane bolnice. Pamtim miris, govorio je taj djedov suborac, pamtim miris tebe i sebe, nismo se prali mjesecima, a opet mirisali smo na čast, na ponos, pamtim da sam pogledao u nogu koju je raznijela granata i vidio kako mi potkoljenica stoji deset metara dalje i kako mi krv lipti iz natkoljenice. Pamtim taj miris, miris zgrušane krvi koja nije tuđa nego moja i pamtim taj opori miris tvoga i moga straha. No ono što pamtim bio je strah, moj strah, ne za svoj život, nego za život svog djeteta koji je bio na drugoj strani Neretve. Kada sam vidio svoju nogu kako leži u neprirodnom položaju ispred mog torza, prvo što sam pomislio bože zaštiti moje djete da ne spozna ovaj osjećaj, ovaj strah.

Miris krvi nekako je u prAskozorje čovječanstva ušao u naše gene, pa ga na neki način i ne doživljavamo, miris baruta, spržene kože i miris umirućih, kako su pričali moj djed i njegov suborac miris niti malo ugodan. Ljudi se pred smrt useru od straha, puste sve iz sebe i zato je bojište zaudaralo. Na leševe i iznutrice. Njihovo najstrašnije doba života zaudaralo je na izdajnike, na one iz svog naroda koji su ih klali, ubijali maljevima, kamama. Tu mržnju obojica su na koncu pretopila u mirise. Mirise jednog doba, jednog života koji za bolje mirise nije znao. Bilo je kirvaja i bilo je kasnije svetaca, krstitki i vjenčanja, no nikada njima taj miris straha nije izašao iz nosnica. Miris straha kojeg jasno ćutim i sam. Strah. Što je strah? Ima li on jasnu definiciju? Strah za život? Onaj praiskonski, kada se kao životinja opireš usudu? Što je veći strah, da si došao do točke kada nema dalje, ili kada tvoje dijete tebi pred očima dolazi to te i iste točke?

U onoj milisekundi kada spoznaš dijagnozu onog malog klupka koje si primio u ruke, sav tvoj život, svi tvoji strahovi izgube na smislu. Spreman si predati svoj bijedni i beznačajni život višoj sili koja ti to najdragocjenije uzima, ali ta viša sila nema odaziv. Nema boju, nema osjet, nema toplinu saučešća, nema miris. Samo imaš u tim trenucima miris žene koja ti je donijela u sobu komad svjetla, svojim osmjehom, svojim optimizmom. Pa se vežeš uz taj miris jer nemaš za što, pa se vežeš uz taj njen optimizam jer podsvjesno znaš da je ta žena prošla na tisuće takvih kao što si ti. Njene ruke mirišu na jeftini sapun, njene ruke mirišu na topli čaj kojeg je donijela, njene ruke mirišu na njenu svakodnevnu zabrinutost, hoće li otplatiti kredit, hoće li ta mizerija od plaće sjesti u određenom roku, hoće li njena djeca biti na neki samo njen mističan način spašena od ovog užasa kojem svjedoči svakodnevno. Njene ruke nisu ni mlade, niti stare, njeno lice nije mlado, a nije niti staro, njeno lice je lice sestre koja puna suosjeĆanja ulazi u tvoju sobu i sa sobom donosi miris. Miris nade, miris iskustva, miris suosjećanja, i miris borbe.

Ako postoje ratovi koji vam mogu otkinuti nogu, voljeli bi da u tom trenu postoje, ako postoji život koji će vas u jednoj milisekundi od sretnog čovjeka pretvoriti u bogalja kada se automobil na raskršću kroz crveno zabije u vas u tresak stakla, lima i krvi, voljeli bi da taj život postoji, da vas odabere, da vam da usud. Sve bi to voljeli i još više i još gore da vas spopadne, samo da nije taj život ono što jest, ono što je u toj sobi sad. A on je tu i on je sad. Ma koliko izlazili na balkon da udahnete zraka, ma koliko izlazili u hodnik da vidite što još gore, ma koliko se pitali, koliko molili, ma koliko tražili od nebesa koje lomi dizalica u zalasku sunca koja gradi krilo bolnice da sve to nije istina i da se sve to ne događa vama.

Sve što osjećate u tim momentima su mirisi.

Miris sestre koja je ušla u vašu sobu, njen parfem i njene ruke. I potpuno vam je svejedno kako ta žena izgleda. Potpuno vam je svejedno nije li ta žena stara ili mlada. Vi imate tu sreću da je ona tu. Sa vama. I poznajete njen miris. Miris njenih ruku, miris dobrote, miris požrtvovnosti, miris plemenitosti ljudskog bića koje suosjeća s vama. I taj miris jednostavno osjetite. Nije potreban njen smijeh ili njena vedrina, nije potrebno ni to što je cijeli dan u smjeni sa daleko većim užasima nego što su vaši, vi to sve znate i vama sve to nije potrebno. Vi ste shvatili da je život takav kakav jest i da ma koliko imali sredstava, ma koliko veliki i snažni bili, vaš život nema ama baš nikakvog smisla. I tada vas ta žena razuvjeri. Taj ključni trenutak između suicida i života dugujem tim ženama. Ne njihovom stavu, niti njihovoj starosti, izgledu ili ponašanju. Sve što dugujem tim ženama dugujem njihovom mirisu. Mirisu koji te obavije toplinom i nježnošću, mirisom koji te obavije ljudskošću i suosjećanjem, mirisu koji te obavije njima, tim dobrim ljudskim bićima, sestrama u bolnicama koje sve naše patnje preuzimaju na sebe.

I vedro uz osmjeh, nakon teškog dana u kojem su izgubile toliko drage djece sa kojima su proživljavale najteže trenutke, požele vam ugodnu i dobru večer i vašem djetetu kažu kako će sve ovo proći i kako će opet sa svojim prijateljima naganjati djevojke. Taj miris koje te žene ostave u sobi, miris je mog života. I vječno ću ga nositi kao najdragocjeniji miris i čuvstvo, do kraja svog života zahvalan im na dobroti, na nadi, na ljudskosti. Ako su te žene bile mlade stažistice koje cvrkuću po bolnici ili bile stare, iskusne sestre koje su prošle sito i rešeto, bile te žene pred mirovinu ili pred budućnost u bolnici, ja to iskreno niti sam znao niti me bilo briga.

Te žene su zaslužile moje najdublje poštovanje i moju ljubav. Ministre Kujundžiću, danas kada ste te žene uvrijedili diveći se samo mladoj sestri na šalteru mogu vam kazati samo jedno, uvrijedili se ili ne.

Sram vas bilo ministre Kujundžiću.

Ivo Anić
Autor 13.2.2018. u 16:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija