Sramota

Marinko Čulić
Autor 8.1.2021. u 09:55

Izdvajamo

  • Grabežni kapitalizam vjenčao se s partijskom državom, i kako na svećenikovo pitanje "ima li netko prigovora, ako nema, neka zauvijek zašuti" već dugo čekamo odgovor, bojim se da ćemo ga se još dugo, predugo načekati.

Povezani članci

Sramota

Mnogi s razlogom misle da je protekla godina bila grozna, ali zaboravljaju da je to logična posljedica sramotnog stoljeća u kojem je kapitalizam najprije pokazao lice inovativnog napretka, a onda se srozao u parazitsko društvo, ravnodušno prema zaraznim bolestima, potresima, općenito prema socijalnoj državi

Sramota! Valjda ne postoji kraća i preciznija riječ kojom bi se opisala ova dva desetljeća trećeg milenijuma, koja su suprotno PR-ovski razglašenoj progresiji dovela zapravo do gole, sirove regresije. Da, riječ je o epohalnoj krizi kapitalizma, koji buja napokon oslobođen svake ozbiljne socijalističke konkurencije, ali buja kao tumorno tkivo koje samo sebe približava agoniji i kraju. Možda će vam izgledati pomalo čudački što ću ovdje poći od toga da nekadašnje gromade američke filmske industrije, Robert De NiroAl PacinoDustin HoffmanMorgan Freeman i ostali danas snimaju bezvrijedne filmiće, kojih se vjerojatno diskretno srame i članovi njihovih užih obitelji, ja svakako. Ali upravo o tome se radi. Kapitalizam, kojem se svojedobno divio i Karl Marx, danas je ostao bez kreativnog potencijala koji ga je nekada krasio, jer je od toga jedva išta ostalo. Kako se to dogodilo? Čim su superiorno završili (prvu) industrijsku revoluciju, kapitalistima se još prije nepunog stoljeća počelo vrzmati po glavi da je ta revolucija zapravo preskup sport, puno tu treba ulagati i puno usta hraniti. Pa su se odlučili prebaciti na bankarske i slične financijske poslove, koji em trebaju manje radne snage, em osiguravaju financijsku dobit koja možda nije ravna tome kada izgradiš prvi prijevoz bez konjske zaprege ili izumiš prvu električnu elektranu. Ali pare su tu, a ti ležiš i čekaš da ti samo kapnu u usta.

To je otprilike scenarij po kojem se dogodila teška zapadna ekonomska kriza tridesetih, koja je u krajnjoj liniji bila i uvod u Drugi svjetski rat, pri čemu je crni cinizam da su na smrtonosnim bojišnicama najviše završavali oni koje je novi financijaški kapitalizam pretvorio u nepotrebnu radnu snagu. U bijedu koja se besposleno vucara ulicama. Oni su dakle bili glavni gubitnici novog bankarskog tipa kapitalizma. Ali još veći gubitnik bio je sam kapitalizam, koji nije shvaćao da su ti prinudni besposličari istodobno i potrošači, čak glavni, kapitalističkih proizvoda i da se, ako ne mogu kupiti ni kruh ni mlijeko, ruši cijela, dotad faraonska konstrukcija kapitalističkog sistema. Doduše, to rušenje nije se dogodilo odmah, imalo je ono svoje faze, koje se sada dosta razvidno mogu pratiti. Dok je recimo Sovjetski Savez još dobro stajao na nogama, forsirao je neku vrstu socijalističke replike kapitalističke industrijalizacije, što se vjerojatno najbolje vidjelo u utrci tko će prije “osvojiti” svemir. Sjedinjene Države uložile su sve da tu utrku ne izgube, u čemu su jednim dijelom zbilja uspjele, u drugome ne. Isto tako, SSSR je htio prednjačiti u arhitekturi socijalno pravedne države, pa ni tu SAD i ostale zapadne zemlje nisu smjele ostati na začelju, i u dobrom dijelu zaista nisu ostale na začelju. Zemlje zapadnih socijaldemokracija zbilja su puno učinile na izgradnji socijalnih država, neke (nordijske) čak i više od socijalističkih jer su naprosto bile bogatije pa su si to mogle dopustiti. Ali onda se dogodio prijelom.

Kada su se Sovjetskom Savezu odsjekla koljena, zapadnom svijetu oteo se gromoglasni uzdah olakšanja. Sada se ponovno mogao vratiti financijaškom, lezilebovićkom tipu kapitalizma, u čemu su opet prednjačili Amerikanci. Prepustili su da svjetsku proizvodnju preuzmu Kinezi, koji su preplavili svijet jeftinim, ali uglavnom bezvrijednim proizvodima, a oni su se odali bančenju na prepunim burzovnim šankovima, zbog čega je i buknula planetarna ekonomska kriza otprije deset i više godina. Vraški je zanimljivo da je tome otvorio vrata američki “ljevičar” Bill Clinton, koji je odmah po potonuću Sovjetskog Saveza dozvolio kolanje špekulativnog kapitala na burzama. Čak je i subinteligentni nekretninaš Donald Trump u jednom trenutku posumnjao da tu nešto možda nije u redu, pa se zauzeo za obnovu teške industrije, dakle za “detroitizaciju” SAD-a, ali široka i mutna rijeka špekulativnog kapitala nije zaustavljena, nastavila je teći dalje. Tako danas gledamo paradiranje neproduktivnog, parazitskog kapitalizma, čiju je šifru najpreciznije definirala nekadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher, rekavši da “društvo ne postoji”.

Što je to kada društvo ne postoji? Pa to je kada se cijelu nacionalnu ekonomiju, kulturu, obrazovanje i drugo shvati kao nepokošenu livadu o kojoj se moraju brinuti samo njeni vlasnici, dok država s tim, kao, nema ništa. Sada upravo gledamo kako nam se ta krčmarski pojednostavljena koncepcija kapitalističke privatne inicijative raspada pred očima u hrpu šupljih budalaština. Evo, pogledajte ovo s Covidom-19. Još nije objavljen zbirni podatak koliko su države u svijetu ulupale novca da suzbiju tu pandemiju, no pouzdano se može govoriti o desetinama milijardi dolara/eura. Ali to je samo jedan dio priče. U tisućama objavljenih novinskih, pa i stručnih tekstova o ovoj temi tvrdoglavo se provlači tvrdnja da masovna pošast koronavirusa proizlazi iz toga što je riječ o nepoznatoj bolesti pa, eto, otud sav taj medicinski slom koji gledamo. E, nije baš tako. Tko je pročitao desetak-dvadesetak stranica više, mogao je vidjeti da se neka vrsta prethodnice korone, virus SARS-a, pojavio još prije desetak godina, ali kako nije poprimio ovolike razmjere, “tačerovski” računovođe zaključili su da se ne isplati ulagati u istraživanje te bolesti jer tu nema nekih para. Sada ih ipak ima. Ali opet više u džepovima glembajevskih bogatuna, u ovom slučaju farmaceutske industrije, koja je, rekosmo, zakazala prije desetak godina.

Predstavnici sravnjene socijalne države gurnuti su na rubove političke scene, sa svojim dirljivim uličnim protestima, a i ondje je Trump na njih slao naoružane republikanske bande, i tko zna gdje bi to stalo da taj neboderski firer nije izgubio izbore. Srećom, jeste. Ali koliko to zapravo znači? Malo, ništa. U spomenutih nepunih stotinu godina kapitalizam se sramotnim saltom preokrenuo u socijalno indiferentno društvo, koje već i u masovnim grobnicama pokapa umrle od zaraznih bolesti, ali ne čini ništa, ili najminimalnije koliko treba, da oni ne završe na socijalnom dnu i zatim umiru kao oprašeni komarci. Ukratko, uživo gledamo hirošimski raspad socijalne države, i to tik nama pred nosom, o čemu se podaci skrivaju kao što zmija ne da da joj vidiš noge, ali nešto ipak procuri u javnosti. Evo, uzmite ovo. Čak i u svetom vodicom poškropljenu metropolu “svih Hrvata”, Zagreb, dosad je u obnovu od potresa uloženo crkavih četiristotinjak puta manje od procijenjene štete. S Petrinjom je još gore. Na nju je u prvoj interventnoj pomoći Plenkovićeve vlade trebalo otići 30 milijuna kuna, od ukupno 120, što je ponosni gradonačelnik Dumbović odbio, potpuno ispravno ocjenjujući da je to posljedica činjenice da je on “čačićevac”, a sisačko-moslavački župan Žinić HDZ-ovac.

I tu smo na kraju priče. Grabežni kapitalizam vjenčao se s partijskom državom, i kako na svećenikovo pitanje “ima li netko prigovora, ako nema, neka zauvijek zašuti” već dugo čekamo odgovor, bojim se da ćemo ga se još dugo, predugo načekati.

Portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 8.1.2021. u 09:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija