Sramotan kraj sramotne karijere

Gojko Berić
Autor 7.6.2013. u 08:57

Svaka četnička jedinica imala je svog popa, koji je radio isto što i Kačavenda.

 

Piše: Gojko Berić

Ime vladike Vasilija Kačavende, sada već bivšeg upravitelja Eparhije zvorničko-tuzlanske, godinama se povlači po medijima. Krajem prošlog mjeseca, na zasjedanju Sabora Srpske pravoslavne crkve, pala je odluka, u javnosti dočekana kao vijest dana, o njegovom uklanjanju sa tog položaja.

Bio je to sramotan kraj jedne po mnogo čemu sramotne svešteničke karijere, iznuđen aferom o pedofilskoj sklonosti vladike Kačavende, čije je seksualne nastranosti Crkva decenijama skrivala. Prema njenom zvaničnom saopštenju, Kačavenda je “penzionisan i trajno razriješen dosadašnje dužnosti”. Pedofilska afera se ne pominje, ali se podrazumijeva. Prema istoj odluci, novo boravište ozloglašenog vladike biće jedan manastir na Fruškoj gori, dok bi, javljaju neki beogradski listovi, Kačavenda uskoro mogao otići u jedan manastir u Rusiji kako bi se sklonio od očiju javnosti i “izbjegao eventualno suočavanje s ljudima koji žele da ga tuže”. Velika je majčica Rusija, pa može da primi svako srpsko smeće – od ratnih zločinaca i kriminalaca, do kompromitovanih vladika. U njoj su, među ostalima, našli utočište general Veljko Kadijević, Miloševićeva supruga Mirjana Marković i njihov sin Marko Milošević.

Zašto je najšira javnost toliko osjetljiva na moralne utiske koji dolaze iz Crkve, u konkretnom slučaju na homoseksualnost ljudi u crnim mantijama? Neki vladika može biti prokazan kao peder baš kao i neki lokalni obućar, ali takva otkrića ne zvone podjednako snažno. Zaboravlja se, međutim da sveštenici nisu nikakvi Božiji ljudi, već ljudi od krvi i mesa. Većina ih nosi potisnuti, ali doživotni kompleks vlastitog socijalnog porijekla, jer potječu iz najsiromašnijih seoskih porodica sa mnogo djece, pa su ih roditelji predali Crkvi, kao najsigurniji način da steknu “svoj hljeb”. Znatan broj ih uspijeva da stekne visoko obrazovanje, neki postaju vrhunski intelektualci, ali to nema nikakve veze sa čovjekovom prirodom. Na kraju krajeva, o pohlepi, licemjerju i drugim gadostima pojedinih službenika Crkve napisane su gomile knjiga.

Pedofila, homoseksualaca i nastranih tipova ima u svim društvenim slojevima i među ljudima svih zanimanja, pa zašto bi izuzetak činili samo pripadnici duhovnog staleža? Uostalom, sve što postoji u ljudskom mnoštvu izvan Crkve, postoji i unutar Crkve, samo što su razni skandali crkvenih ljudi zaštićeni kastinskom omertom. Kačavenda je za svoje seksualno iživljavanje ipak platio kakav-takav račun. Ali, koliko je takvih u Srpskoj pravoslavnoj crkvi za koje javnost ne zna da postoje? Katolička crkva je stoljećima skrivala istinu o pedofiliji svojih svećenika. Neki od njih otkriveni su i u župama u Hrvatskoj. Jedna od najopskurnijih epizoda u mandatu reisa Mustafe ef. Cerića bila je njegovo pokroviteljstvo nad imamom u Gluhoj Bukovici, koji je volio da pipka maloljetne djevojčice. Međutim, ono što po svojim posljedicama nadmašuje i same te afere jeste sljepilo goleme većine vjernika, prvenstveno onih u ruralnim krajevima, koji uzimaju u zaštitu nastrane hodže i popove. Oni naprosto ne žele da povjeruju da ljudi koji ih poučavaju kako da žive u vjeri mogu da čine takve gadosti. Zato risu Ceriću nije bilo teško da cijelo selo okrene protiv čovjeka čija je maloljetna kćerka bila žrtva imamove seksualne požude i koji je, na kraju, morao da se s porodicom iseli.

Danas nije rijetkost da u novinama pročitamo kako je neki pop ukrao novac iz crkvene kase, kako je neki drugi sveštenik učestvovao u trgovini drogom ili kako su se monasi u nekom manastiru potukli. To zabavlja javnost i smanjuje popularnost i ugled Crkve. Slučaj Kačavenda je za srpsku štampu postao tiražna stvar, ona je razotkrila nekoliko velikih skandala unutar SPC, iz čijeg je sefa nedavno ukradeno milion eura u kešu. Ali, između srpske javnosti i SPC još nema dijaloga o jednom mnogo važnijem problemu – o ulozi Crkve u proteklim ratovima. Nije li upravo Kačavenda bio povod za takvu raspravu, jer je riječ o izrazitom šovinisti, visoko rangiranom duhovniku koji je u ratu huškao na mržnju i genocid. Vladika Kačavenda je zanosno davao blagoslov četnicima koji su polazili u pokolj bošnjačkih civila. Svaka četnička jedinica imala je svog popa, koji je radio isto što i Kačavenda. Može li se zaboraviti duhovni zločin crnomantijaša koji su tamjanom i “svetom vodicom” davali blagoslov paravojnim jedinicama tokom ratova u Hrvatskoj i BiH? Nikoga od njih Sinod nije pozvao na odgovornost, niko nije izbačen iz Crkve. Ona se nikad nije odredila prema tim činjenicama, niti većinska srpska javnost, ona koju listom čine vjernici, zahtijeva od nje da to uradi. Sve je prešućeno i sve oprošteno.

Crkva je oprostila Kačavendi ne samo njegove ratne, već i poslijeratne izljeve šovinističke mržnje prema Bošnjacima. U zaštitu ga je uzeo i vladika Grigorije, pravdajući njegove “mane” njegovim djetinjstvom, “jer on je jedno dvostruko siroče, on drugu majku osim Crkve nema”. Ko se ne sjeća čuvene fotografije oca Filareta s mitraljezom. To je isti onaj Filaret koji je na nedavnom mitingu o Kosovu u Beogradu pozivao na vojni udar. Originalan doprinos antievropskoj politici SPC dali su mitropolit Amfilohije i umirovljeni vladika Atanasije. Prvi je služio liturgiju “za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije”, dok je drugi, komentarišući izjavu premijera Ivice Dačića da ga “ne interesuje nebeska Srbija”, rekao da je tako govorio i Zoran Đinđić, “a kako je završio neka Bog sudi”. Amfilohije se, dakle, molio da živi ljudi budu upokojeni, što se još nije čulo, a Atanasije je Srbima poslao morbidnu poruku da će svaki srpski političar koji ne bude mario za politiku nebeske Srbije proći kao Đinđić. Strahota do strahote. A sve od ljudi koji čine vrh Srpske pravoslavne crkve.

Oslobođenje

Gojko Berić
Autor 7.6.2013. u 08:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija