Srbi, pederi, ostali

Faruk Šehić
Autor 19.9.2011. u 13:08

Srbi, pederi, ostali

“Lično me više zasmetala izjava Rešida Hafizovića u
emisiji Pozitiv FTV-a odmah nakon prvog i posljednjeg
Queer festivala u septembru 2008. u Sarajevu, dok se
krv nevinih učesnika i posjetilaca festivala još nije ni
osušila na sarajevskom asfaltu. Kad je rekao da je
„homoseksualizam“ bolest, i da „homoseksualce“ treba
staviti u karantin, što je eufemizam za koncentracioni
logor. Baš su pripadnici gej populacije bili prvi
stanovnici nacističkih koncentracionih kampova. Prije
nego će nacisti u stočnim vagonima dovoziti Jevreje i
započeti masovna ubijanja gasom Zyklon B. Tako je za
mene skončao maneken tzv. lijevo-liberalne islamske
misli u Sarajevu, kojeg su upravo mediji načinili takvim.”

Dopalo me, u nedostatku svježijih ideja, da se bavim teškim temama u ovim vrelim augustovskim danima. Pa se sad trebam nositi Rešidom Hafizovićem, genocidom, Srbima, Bošnjacima, i uzročno-posljedičnim vezama između ovih teških topica.

Ne znam ima li još na HTV-u, najboljoj i najprofesionalnijoj državnoj televiziji u regiji, emisija Geni kameni. Bolji poznavaoci teških nota će odmah spaziti da se radi o citatu naziva pjesme Marka Perkovića Thompsona: Plave krvi, bijela lica / Rađaju se nova dica / Na kamenu ka na svili / Di oduvik mi smo bili… Treba li komentar na arijevsku viziju hrvatske nacije kakvu zagovara Thompson, a iz sjene ga po ramenu tapše Adolf Hitler. Ne znam postoji li ta emisija još na HTV-u, ali je postojala, i to u skorije vrijeme. Čime se je bavila, da li veteranima Domovinskog rata ili zemljoradnjom u Hrvata, nije mi poznato. Glavna stvar u priči je citiranje naziva pjesme naci karaktera.

Zato je opasno zazivati gene, razvrstavati ih, prebrojavati i tumačiti uticaj gena u jednom narodu (kao da je narod jedno biće, sa jednom glavom i jednim tijelom) na ono što taj jedan narod čini drugom. U tekstu Rešida Hafizovića Raskrivanje ćudi u Oslobođenju od 14.07.2011. imamo očit primjer kako se ne treba igrati genskim materijalom unutar jednog teksta, osim ako niste verifikovani genetičar, vlasnik svih titula iz dotične oblasti. Opasno je igrati se genima i tvrditi kako jedan narod u sebi (opet kao da je narod jedno biće) ima ubilački, genocidni gen. Pa čak i ako se spominje samo fraza srpski zlotvori. Čak i ako znamo da većina osuđenih haaških zatvorenika ubjedljivo dolazi iz reda srpskog naroda, opet je nemoguće govoriti o zloćudnom genskom naslijeđu. Kao što je fenotip vanjski izraz genotipa, a genotip je skup gena, genska osnova, ako me sjećanje iz srednje škole i sa Veterinarskog fakulteta još uvijek dobro služi. Fenotip je boja kose, očiju, ili lica kako je mudro naglasio Thompson u stihu pjesme Geni kameni: „Plave krvi, bijela lica.“ Da se slučajno ne bi tu zavukao kakav tamnoputi izdajnik arijevske slike savršenih i nadljudstvenih thompsonovskih Hrvata. Jer ko nema bijelo lice taj je pogani Turčin, zlo sa Orijenta, biće koje je pokvareno, lijeno, podlo, i voli pišati u more na Makarskoj rivijeri. To biće osim što urinira u plavi Jadran lijepe naše, voli isto tako sa sobom donositi hranu iz svoje zemlje kao hrčak. Ono pije vodu samo kad mora kao što radi kamila u pustinji, i na svaki način želi da umanji stopu turističkog prihoda kojom se dokoni gledatelji HTV-a svakodnevno bombarduju. Pa im se tom stopom turističkog prihoda obećava da će živjeti u raju, mada kad imaš toliko kreditâ kao prosječan hrvatski građanin, onda si zaista daleko od raja, a blizu kolektivnom nervnom slomu.

Radi se o tome da svaki čovjek koji objavi tekst u javnom prostoru mora biti svjestan efekata koje njegov tekst može imati na široki spektar čitalaca, dnevnih novina naprimjer. Potrebno je imati osjećaj odgovornosti, mjeriti riječi, i prije nego ih napišeš moraš znati šta one mogu prouzročiti u glavama mnogih čitalaca koji naivno vjeruju da je sve što se objavi u novinama nepobitna istina. Mora se priznati da nije malo broj takvih čitalaca, koji uglavnom vole nacionalističke tekstove, jer ne mogu odoliti frustracijama svakodnevnog života u BiH, koji je, sada i ubuduće, određen ratom i Daytonskim mirovnim sporazumom. Koji nije predvidio da se u državnom parlamentu donese zakon o zabrani nošenje fašističkih obilježja, veličanja ratnih zločinaca, zločina i genocida. Pa je samo u Sarajevu moguće da čovjek obučen u nacističku uniformu sa brčićima i frizurom Adolfa Hitlera mirno prošeta glavnom ulicom, što je za potrebe svoje reportaže aranžirao novinar Almir Panjeta.

Lično me više zasmetala izjava Rešida Hafizovića u emisiji Pozitiv FTV-a odmah nakon prvog i posljednjeg Queer festivala u septembru 2008. u Sarajevu, dok se krv nevinih učesnika i posjetilaca festivala još nije ni osušila na sarajevskom asfaltu. Kad je rekao da je „homoseksualizam“ bolest, i da „homoseksualce“ treba staviti u karantin, što je eufemizam za koncentracioni logor. Baš su pripadnici gej populacije bili prvi stanovnici nacističkih koncentracionih kampova. Prije nego će nacisti u stočnim vagonima dovoziti Jevreje i započeti masovna ubijanja gasom Zyklon B. Tako je za mene skončao maneken tzv. lijevo-liberalne islamske misli u Sarajevu, kojeg su upravo mediji načinili takvim. Ubilačkim genima neka se bavi Haaški sud i Sud BiH.

Maribor 2012

Faruk Šehić
Autor 19.9.2011. u 13:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija