Srbija i Hrvatska zajedno u otporu sankcijama Dodiku

Izdvajamo

• Ali zašto, priupitao bi ovdje prostodušan promatrač, Hrvatska u EU sama ne predloži sankcije za Dodika? Ne predstavlja li se njezina vlada najobavještenijom članicom EU kada je o zakučastim odnosima unutar BiH riječ? Pa ako je tako, zašto ne posegne za mjerom koja bi, možda, mogla zauzdati političara koji otvoreno i posve deklarativno razara državu susjednu Hrvatskoj, članicu UN-a i potencijalnu kandidatkinju za članstvo u EU, zemlju usred Europe? E, u tome i jest sva bijedna i nemoralna – pritom još i autodestruktivna – narav današnje hrvatske politike prema BiH: ona, naime, na Dodika očito računa. I tako, krug posljednjih tridesetak godina kao da se zatvara, i kao da opet dospijevamo u točku u kojoj je bio Tuđman kada je 1993., ratujući u Hrvatskoj protiv Miloševićevih hordi, s istim tim hordama paktirao u BiH. Politički jad i moralna bijeda – nema za to drugih riječi.

Povezani članci

• Chenofalk: sa 300 na 153.000 eura!
• Suvereni nitkovi
• Glas umjetnika za očuvanje čistog Jadrana
• Performans Conflict Syntax u Historijskom muzeju Sarajevo
• Prosvjedna akcija na Cvjetnom: Zahtijevamo svima dostupan i besplatan pobačaj
• Zašto je nervozan?

Photo: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Jesu li Srbija i Hrvatska ujedinjene u otporu sankcijama koje su SAD u srijedu uvele Miloradu Dodiku, a podržavaju ih i Visoki predstavnik, i Njemačka i Velika Britanija? Stoje li tako stvari nakon što se hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman u srijedu požurio istaknuti kako EU ne planira sankcije Dodiku, dok je Dodik imao potrebu naglasiti da će se Beograd usprotiviti bilo kakvim sankcijama protiv dužnosnika Republike Srpske?

Da, čini se da stvari stoje upravo tako. Na dan izricanja proširenih američkih sankcija Dodiku, naime, doznali smo dvije važne dodatne okolnosti: prvu, da je Aleksandar Vučić Dodiku potvrdio kako Srbija neće podržati sankcije; i drugu, da je hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman, za službenoga posjeta Sarajevu, izjavio kako sankcije političarima u BiH nisu bile na dnevnom redu niti jednog foruma EU, pa se ne može govoriti ni o tome da je neka od članica veći ili manji zagovornik takvih mjera.

Ali zašto, priupitao bi ovdje prostodušan promatrač, Hrvatska u EU sama ne predloži sankcije za Dodika? Ne predstavlja li se njezina vlada najobavještenijom članicom EU kada je o zakučastim odnosima unutar BiH riječ? Pa ako je tako, zašto ne posegne za mjerom koja bi, možda, mogla zauzdati političara koji otvoreno i posve deklarativno razara državu susjednu Hrvatskoj, članicu UN-a i potencijalnu kandidatkinju za članstvo u EU, zemlju usred Europe? E, u tome i jest sva bijedna i nemoralna – pritom još i autodestruktivna – narav današnje hrvatske politike prema BiH: ona, naime, na Dodika očito računa. I tako, krug posljednjih tridesetak godina kao da se zatvara, i kao da opet dospijevamo u točku u kojoj je bio Tuđman kada je 1993., ratujući u Hrvatskoj protiv Miloševićevih hordi, s istim tim hordama paktirao u BiH. Politički jad i moralna bijeda – nema za to drugih riječi.

Argumentacija kojom se Hrvatska odbija pridružiti sankcijama Dodiku na prvi pogled može se činiti uvjerljivom: Goran Grlić Radman u Sarajevu je nastupio naglašeno pomirljivo, zagovarajući “dijalog”. “Treba najprije iscrpiti sve mogućnosti koje proizilaze iz razgovora i dijaloga pa onda utvrditi ostale instrumente koji bi trebali djelovati da se nastave reformski procesi u BiH”, kazao je, tvrdeći kako to nije stajalište same Hrvatske, nego i EU.

Nekoliko pitanja potiče takva izjava. Prvo, kako se to s Miloradom Dodikom može voditi dijalog? Taj čovjek ne vodi politiku, nego permanentnu ucjenu. Blokirao je cijelu državu, zahtijevajući da politički sugovornici prihvate zahtjeve koji ruše sustav i europski civilizacijski poredak u vlastitoj zemlji. Iz kojeg je mračnog podruma, naime, politika koja zahtijeva da se dopusti negiranje genocida kako bi se moglo razgovarati o bilo čemu drugome? Čak i u Hrvatskoj, koja se nažalost ne može pohvaliti nedvosmislenom privrženošću civilizacijskim vrijednostima poslijeratne Europe, bilo bi nezamislivo, na primjer, zahtijevati ukidanje odredaba Kaznenog zakona o negiranju genocida kako bi se u Saboru dobio pristanak za donošenje ovakvoga ili onakvog zakona. Takvo ponašanje naprosto ne pripada prihvatljivim politikama civiliziranog svijeta – ili bar dosad nije pripadalo – pa se s njim ni ne može voditi pristojan “dijalog” o “reformskim procesima”, kakav predlaže hrvatski ministar vanjskih poslova. Jer, nije tu riječ ni o kakvim “reformskim”, nego  o “deformacijskim” procesima.

I drugo pitanje – misli li hrvatska vlast uistinu da način kojim se Dodik odnosi prema vlastitoj zemlji može pripomoći rješenju hrvatskog problema u BiH, onako kako ga vide dva HDZ-a, u Mostaru i Zagrebu, zajedno s ljutim bojovnikom Zoranom Milanovićem? Je li uistinu moguće da današnji političari na najutjecajnijim položajima u Zagrebu, uza sve lekcije što ih je Hrvatska o BiH u protekla tri desetljeća bila prisiljena naučiti, i dalje misle kako pakt s velikosrpskom politikom u BiH Hrvatima u BiH i Hrvatskoj, ali i cijeloj regiji, može donijeti išta dobra? Uostalom, da se poslužimo ‘desničarskim’, ali zato ne manje uvjerljivim argumentom, zar su današnji političari u Zagrebu, ta politička djeca Franje Tuđmana i njegovog ‘goluba’ Mate Granića, uistinu spremni pristati da im ozakonjena velika Srbija pristigne stotinjak kilometara nadomak Zagreba, i stotinjak metara od Hrvatske Kostajnice?

Ako pak ne – a Plenković i Milanović, ma koliko neuvjerljivi, na ova bi pitanja zasigurno odgovorili s ‘ne’ – zašto se Hrvatska ne pridruži onima koji nastoje Dodiku postaviti granice? Zašto se ne pridruži sankcijama? Zašto ih u EU sama ne predloži? Jer, ne postoje dva, nego samo jedan ključni problem u BiH: razaranje države koje provodi Milorad Dodik. ‘Hrvatski problem’ – problem zastupljenosti u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Federacije BiH – legitiman je i valja ga, u dogovoru s partnerima, riješiti, ali on, po težini za opstanak države, naprosto nije podjednako opasan kao ovo što čini Milorad Dodik, i to bi dobronamjerna hrvatska politika i u Zagrebu i u Mostaru napokon trebala prepoznati; tim više što ni bošnjački politički predstavnici ne negiraju da problem postoji, i da valja zajednički pronaći rješenje.

Inovativne je zamisli u tom pogledu u srijedu na Radio Slobodnoj Europi iznio Toby Vogel iz njemačkog liberalno-demokratskog think-tanka Vijeće za politiku demokratizacije. Tvrdeći da bi EU trebala preispitati zašto njezino sadašnje političko ponašanje prema BiH ne daje rezultate, Vogel je predložio odustajanje od jalovih razgovora s “bosanskom elitom, političkom i poslovnom elitom, koja je, svi znamo, korumpirana i ne predstavlja bosanske građane ni na jedan smislen, demokratski i odgovoran način”. “Razumijem da su oni izabrani. Ali, svi znamo pod kojim uslovima su izabrani”, kazao je Vogel, podsjećajući kako su “strukturalni uslovi takvi da je malo podsticaja za političke stranke da idu dalje van uskih etničkih grupa koje se konstantno mobilizuju kroz strah i pokroviteljstvo”.

Takav “sistem mora biti slomljen i EU ne smije biti dio toga, ne treba ga podržavati”, kaže Vogel, i predlaže: “Na primjer, ako želite promijeniti Izborni zakon, zašto pričate sa Izetbegovićem, Čovićem i Dodikom? Zašto ne pričate sa Parlamentom, sa ljudima koji su s pravom izabrani da predstavljaju glasače? Zašto ne pričate sa svim političkim strankama koje su već tamo? I ne mislim radi reda, ne mislim sat vremena sastanka koji je samo uljudan poziv, mislim na prave razgovore, prave pregovore.”

To svakako jest inovativan prijedlog u sadašnjim okolnostima vrtnje u krugu, i politika koja uistinu traži izlaz mogla bi ga uzeti u obzir. No politika današnjeg Zagreba duboko je zapala u palanačku kolotečinu u kojoj ritam određuje intenzitet Dodikove razularenosti. Svojedobno, vrijedi se podsjetiti, ipak je bilo drugačije: pokušaji bivše hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić da otvori alternativne mogućnosti dijaloga u BiH svakako su bili pohvalni, dok je politika bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, premda nedovoljno nijansirana, trasirala strateški put normalizacije. Danas, pak, iz Zagreba čujemo samo prijetvorne pozive na “dijalog”, i praktičnu hrvatsku blokadu mogućnosti da EU u BiH djeluje produktivnije. To je, bez sumnje, strateški pogrešan put, vrlo sličan onome – premda srećom u mirnodopskim okolnostima – koji je 1993. odabrao Franjo Tuđman.

Jer, kad hrvatski ministar Grlić Radman poziva na dijalog, najčešće on misli na dijalog s Miloradom Dodikom. Vidjeli smo to i po civilizacijski poraznome, demonstrativnom zaobilaženju bošnjačkih mjesta stradanja tijekom posjeta BiH u srijedu. Vidjeli smo to i u studenome prošle godine, kada je Grlić Radman, nakon zasjedanja ministara vanjskih poslova EU u Bruxellesu, izjavio kako je “Milorad Dodik činjenica”, te da “s njim treba razgovarati”. Dodik dakako jest činjenica, pa primjedba ministra Radmana i nije bila naročito otkriće. Samo, zanimljivo bi bilo doznati zašto Grlić Radman ne vidi i druge “činjenice” u susjednoj državi. Njihova su imena poznata: Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić, Nermin Nikšić i Željko Komšić, na primjer. Ili Grlić Radman te političare, za razliku od Dodika, ne smatra “činjenicama”?