“Srdačni” zaušak (odlomak iz ljetopisa)

Povezani članci

• “Teško vama. Pismoznanci i Farizeji, licemjeri!
• Ima li nam spasa?
• Hvatanje budućnosti zagledanošću u prošlost i principe političkog i ljudskog nemorala
• Trumpova jeruzalemska muka
• Pruga od Nikšića do Čapljine bit će završena 2016. godine i stajat će 900 milijuna eura
• Jesmo li slobodni?

Mada nas je Frits, prijatelj, upozorio na kamione, u namjeri da izbjegnemo gužvu na put polazimo već u četvrtak. Ispostavilo se da je bio u pravu. Rijeka kamiona. Sve je u redu dok se drže svoje strane, ali kad se počnu međusobno preticati – bože sačuvaj! Tada si primoran u trećoj “guslati” za njima ponekad i po dva-tri kilometra! U ostalom sve je kao i obično: tempo, tempo, “gas, gas”. E, moja Ševe!

U oči upadaju mnoge manjkavosti njemačkih odmorišta. Na 4-5 crpki na kojima se zaustavljamo u namjeri da, na parkiralištu,  popijemo kafu – u njihove “prolituše” baš nemam povjerenja! – nigdje ne nalazimo hlada. Vruć beton, prljavština i neurednost.  Koliko li samo svi ovi shellovi, texas-oili, gulfovi i drugi “nafaši” triliona eura zarade na nama, valjda bi bio red da nešto i ulože u komfor onih od kojih žive. Ovako, pošto na tim mjestima u Njemačkoj, za razliku od, recimo, Austrije koja ima mnogo lijepo uređenih, sjenovitih odmorišta, hlad možete naći samo u njihovim restoranima, ispada da vlasnici pumpi lovu ulažu samo u ono što im se direktno, odmah isplati, a za ostalo nemaju ni vremena ni sluha. Slava (neo)kapitalizmu, poretku svih poredaka!

To je, valjda, ono što moj poznanik, pisac Ševko Kadrić ispravno naziva “kapitalističkim fundamentalizmom”.

***

Slavonski Brod. Uvijek se radujemo, vječito kasnom, dolasku u ovaj grad. Jer, em smo za leđima ostavili čitavih 1 450 kilometara, em nas čekaju udobni kreveti, rashlađena slavonska graševina u frižideru, sve sa kiselom, mezica …

Brod je lijep grad, u koji redovno dolazim još od djetinjstva. Dopadaju mi se njegove domaćinske kuće-potleušuce, prostrana dvorišta, široke ulice s redovima visokih krošanja. Za taj grad me vežu lijepe uspomene, i to ne samo za moju Dariju.

Međutim, to je samo jedna strana stvarnosti. Ovaj grad u srcu poljoprivredne regije već dugo preživljava teške dane i godine. Darijin tetak mi na jutarnoj kafi podastire brojke, crnu statistiku grada pred kolapsom. Sedam tisuća nezaposlenih, privreda skoro potpuno zamrla, bivši  gigant “Đuro Đaković” na koljenima. U njemu radi tek “mrvica” od pređašnjih više hiljada radnika. Svaki put kad neko proba da ga osovi, opet podigne na noge, “nokautira” ga novi red grabežizacije.

I ako je ono gore, u vezi sa naftnim kompanijama, kapitalistički fundamentalizam, onda je ovo još gore: divlja, naime, grabež i divljački kapitalizam. U onome bar ima nekog reda, nekakve, mada sve tanje, socijalne zaštite. A ovdje, u Brodu, i oni koji imaju sreću da redovno idu na posao, često nemaju pojma koliku će, i kada, platu dobiti. To jest: da li će je uopšte dobiti. Isto veče gledam na dnevniku gledam hrvatskog ministra gospodarstva kako “svijetla obraza” izjavljuje da ni on ne zna koliko desetaka tisuća radnika u njegovoj zemlji neredovno prima plaću, niti u koliko se stotina preduzeća brutalno krše osnovna radnička prava. A kad on to ne zna, ko bi drugi mogao znati?

Darijin tetak mi priča i o aferi sa prekosavskom rafinerijom. Mnogi se, veli, ovdje bune da zrak često smrdi na naftu iz rafinerije u Bosanskom Brodu. Moj sagovornik ne misli tako. “Isto je kao prije rata. Ona ponekad ispušta nešto više otpada, ali ne mnogo. Nego, sad su to dvije države. Osim toga, preuzeli su je Rusi, pa mi od njenog rada sad nemamo nikakve koristi. Prije su “Đurini” monteri u njoj stalno imali posla. Znam naše ljude koji su tamo zaradili mirovinu. Sad njihove poslove obavljaju drugi ljudi. Vjerovatno je to pravi razlog naše svađe sa susjedima…”

Još jedan frišak šamar po dolasku u ex-Ju. U novinama čitam da je na aktuelnom Svjetskom prvenstvu za mlade rukometaše u BiH u Banjaluci  dobar dio dvorane, bodreći srpske rukometaše, skandirao Draži i Ratku.

E, mislim se, zato i jeste gdje jeste. I neka vas tu. Što bi rekao moj stari gimnazijski profesor: “Sjedi di si, bukvetino jedna. I za di si – nisi!”

Tako me domovina, već više od deceniju i po, uvijek isto dočekuje – “srdačnim” zauškom!