Srebrenica: ZAŠTO NE VOLIM DAN SJEĆANJA

Izdvajamo

• I danas, ako budemo slušali Srebrenički inferno, i ako budemo slušali priče preživjelih, i ako budemo dotakli bijele nišane, i ako zaplačemo nad nekoliko kostiju davno ubijenih, ako budemo progutali gorčinu u grlu, onda neka to bude ne samo poziv na sjećanje, poziv na dostojni pomen, poziv na još malo strpljenja... Neka to zapravo, bude povratak sa putovanja sa refleksijom, sa jednim naukom više – da priznamo i učimo iz grešaka koje smo uradili. Neka to bude zapravo, lekcija da - Historija nije radionica Pravde. I da takvo nešto ne obitava u Historiji. I da boginja Slobode “tamo preko bare” još živi samo u dalekim i maglovitim idealima, ili, kao pjesma, ili, kao puka atrakcija.

Povezani članci

• Ladislav Babić: Arogancija posvećenih
• Bitka za Alepo: koji su “naši”?
• Anđelko Milardović:Srbija glumi novog balkanskog žandara i nastoji pisati novu povijest
• U Sarajevu nastavljen protest rudara, očekuje se sastanak sa Vladom FBiH
• BiH po siromaštvu u društvu sa Kenijom i Zimbabveom
• Oktroirana Hrvatska

Foto: šg

Sa putovanja koja su srž samog bića Bošnjaka, potrebno je da se vratimo kući i donesemo jednu posve čistu istinu – Pravda i Sloboda u historiji nikada ne pjevaju onako kao što su Prognani i Žrtvovani pjevali o njoj. (Miljković) 

Piše: Fuad ĐIDIĆ

Bošnjaci ne mogu sebe definisati kao narod sjećanja.

Mi nismo narod koji stoji i plače zagledan u historijske činjenica i djela.

Bošnjaci nisu niti, narod muzeja, narod spomenika, ili, statua.

Bošnjaci nikada ne kažu da se mora stati makar, jedanput godišnje pred muzejske artefakte, i, suočiti se sa činjenicama brojnih pogroma ili genocida kroz koje su prošli.

Koncept sjećanja ne pripada nama.

Mi ne volimo komemoracije, ceremonije i klišee. Mi ne rasipamo pepeo iz urni, niti raznosimo kosti umrlih. Bošnjaci nikada ne tuguju, ili, slave, duže nego što je to potrebno, propisano, ili, uobičajeno.

Mi Bošnjaci, volimo sjesti i neformalno okupljeni, govoriti o tužnim sudbinama, pričati o pogromima i razaranjima koja su nas zadesila i smrtima koje su nas odnosile. Ali već poslijepodne znamo ustati i obrisati suze  i čvrsto povjerovati da će ubrzo izniknuti nešto novo i bolje na našim suzama.

Mjesta gdje počivaju naši stradali mi nazivamo mezarima. I nikad mezar ne odvajamo od mezaristana, od talasa bijelih i čistih nišina mnogih drugih stradalih. Mi pažljivo biramo mjesto ukopa za njih jer, vjerujemo da se duše naših mrtvih druže sa svojim komšijama, i da putuju, da prolaze kroz mrak i tjeskobu ledene gline gdje su položeni na tabutu sa haljinama bez i jednog milimetra ušivenog konca na sebi.

Mezari su znakovi upozorenja, refleksije za one koji su ostali živi. Kada smo okupljeni na mezaristanu mi se sjećamo, mi iskazujemo svoju duboku bol, naše majke, žene, sestre, kćeri… nikada ne stoje, one uvijek sjede uz nišan, i, grle svježe zatrpane mezare. Kada je Godišnjica mi se na takvim mjestima koncentrišemo na prošlost, a sa ciljem da ojačamo, ili, pronađemo snagu u sebi da živimo gorčinu ili neizvjesnost današnjice. Mi kao da se ovdje transformišemo u jača i snažnija bića, crpimo snagu kako bi opstali na ovoj krvoj grudi zemlje, preobražavamo svaki dah našeg bola u odskočnu dasku za naše drugačije i bolje živote.

Sjećanja koja čine da naredno jutro opet ustanemo kao oni isti ljudi od jučer, nisu dio naše DNK.

Bošnjaci zato pretjerano ne vole sjećanja. Bošnjaci zapravo, ne vole sjećanja jer vjeruju da  već sutra sve može biti drugačije. I, vjeruju kako oni, ali, i oni Drugi, mogu postati bolji i savršeniji ljudi.

Tako sjećanja Bošnjaka nikada nisu jednostavna kao kod drugih naroda.

Sjećanja kod Bošnjaka su zapravo, putevi koji vode na putovanja, na transformacije, preobrazbe…

I nije slučajno što u dane prije 11. jula i ove godine, mnogobrojne kolone iz svih krajeva zemlje kreću Putevima Sjećanja. Bošnjaci pohode puteve onih očajnika koji su  bježali iz obruča smrti i koji su stradali. I Oni se  na kraju ovih putovanja vraćaju sa uvjerenjem  kako su progonjeni i stradali zapravo, pobjedili samom činjenicom da su ostali živi.

U našem kalendaru svi važni dani našeg uspravnog hoda kroz historiju, ili, očuvanja integriteta na ovim prostorima opisani su kao – Putovanja.

Mi putujemo konjanicima na Ajvatovicu…Mi  putujemo i evociramo sjećanja…Mi putujemo jer vjerujemo da snaga našeg strpljenja može raspuknuti stijenu…Mi putujemo u Hag ili, druge sjajne metropole vjerujući da nas negdje tamo čeka puna Podrška, Pravda, Riječ…Mi putujemo preko Okeana čekajući riječi iz zemlje boginje Slobode koje se tamo čuvaju samo za prognane i očajne…

I tako…

Mi Bošnjacim putujemo i u sebi nosimo još jednu vjeru – da je Historija zapravo, radionica Pravde.

I mi živimo vjerujući kako na kraju svakog putovanja, Žrtvu čeka apsolutna Pravda, a zločinca apsolutna Kazna…

I danas, ako budemo slušali Srebrenički inferno, i ako budemo slušali priče preživjelih, i ako budemo dotakli bijele nišane, i ako zaplačemo nad nekoliko kostiju davno ubijenih, ako budemo progutali gorčinu u grlu, onda neka to bude ne samo poziv na sjećanje, poziv na dostojni pomen, poziv na još malo strpljenja…

Neka to zapravo, bude povratak sa putovanja sa refleksijom, sa jednim naukom više – da priznamo i učimo iz grešaka koje smo uradili.

Neka to bude zapravo, lekcija da – Historija nije radionica Pravde. I da takvo nešto ne obitava u Historiji. I da boginja Slobode “tamo preko bare” još živi samo u dalekim i maglovitim idealima, ili, kao pjesma, ili, kao puka atrakcija.

Sa putovanja koja su srž samog bića Bošnjaka, potrebno je da se vratimo kući i donesemo jednu posve čistu istinu – Pravda i Sloboda u historiji nikada ne pjevaju onako kao što su Prognani i Žrtvovani pjevali o njoj. (Miljković)

Možda je ovaj 11 juli prilika za tako nešto. I sve do tada, oni Bošnjaci koji žive i stvaraju, koji svaki dah prošlosti  pretvaraju u sadašnjost – oni neće voliti Dan sjećanja.