Srebrenička priča za najtežu noć: Krvava snoviđenja

Autor 11.7.2011. u 12:48

Srebrenička priča za najtežu noć: Krvava snoviđenja

Po grobovima maloljetnih, kolateralnih žrtava rata raste cvijeće koje će nadrasti njihove plahe godine i sve njihove igračke. Sve bicikle, sve praćke i prve ljubavi.

Odrastajući na ovom kvrgavom tlu i najtvrdokorniji sanjar nauči što su gruba buđenja. Što je san mekaniji, nježniji, ustreptaliji, to je buđenje okrutnije, sirovije, brutalnije. Tko nije iskusio ono kad se, poslije divnog, tako stvarnog sna, probudi sav izgubljen u svom krevetu, jednom nogom još u snu, a drugom u javi, pokušavajući dokučiti sa koje strane toplog, sanjivog, zbrčkanog trenutka buđenja se uistinu nalazi zbilja.

Balkan te budi šamarima.

Ne ostavi ti niti sekundu nedoumice, tvoj san se, bez makar diplomatske pauze od nekoliko slobodnih udisaja, pretvori u vrisak.

Još nisi pokopao, takoreći, djeda partizana, a njegov spomenik već je netko digao u zrak.

Još uvijek ti mučne scene sa obala Sutjeske i Neretve predstavljaju onu vrstu traume koju nisi uspio preraditi ni probaviti, a već ti mozak eksplodira u šištećoj putanji granata koje su pokopale Škabrnju i Vukovar.

Zalud sve što te do sad budilo, shvaćaš da nisi očvrsnuo. Pamtiš stare slike, na njih padaju poput krvavih fleka s neba sve neke nove i nove fotografije užasa i smrti, tvoja sposobnost prihvaćanja, poimanja Zla posustaje. Previše je, pomisliš.

“Previše je”, kažeš.

Kao da će sve prestati, kao da se neće više nikada ponoviti, samo zato što ti ne možeš više.

Ali, ne prestane. Po grobovima maloljetnih, kolateralnih žrtava rata raste cvijeće koje će nadrasti njihove plahe godine i sve njihove igračke. Sve bicikle, sve praćke i prve ljubavi.

Pogneš se, tijelom oplakuješ sve smijehove raznesene. Stišćeš ruke, prstima u grču pokušavaš dodirnuti, ugrijati prste svih zaleđenih djetinjstava pod nepreglednim grobnim poljima…

Gledaš, žene u maramama kleče pred sanducima. Grle ih. Njihove suze i krikovi vraćaju ti se kao eho štogod da radiš, štogod da sanjaš, čemu god da se veseliš. Razumni ljudi ti govore da treba ići naprijed, u bolje sutra, u budućnost, u Europu, u pizdu materinu.

A ti ne spavaš, umjesto krvnika ne spavaš.

U zoru, iznemogao od bdijenja nad tolikim besmislenim smrtima, padaš u najdublji od svih snova.

Sanjaš, kao dijete sanjaš. Vidiš svoj Balkan, vidiš ljude, na ulicama stoje tiho.

Sanjaš, pa je moguće sve, čak i to da ih čuješ kako govore, iako šute.

Razabireš njihove riječi a srcem ti se razlijeva toplina, nikad prije doživljena.

Kažu, žao nam je, nije se smjelo dogoditi. Trljaš oči u snu, zaprepašteno.

Gomila, masa se kreće polako, čitaš imena ulica… eno, vidi se jasno, piše Knez Mihajlova… sekundu poslije, nelogično brzo, kako već u snovima biva, cijela Srbija se klanja žrtvama u Potočarima.

Prije nego što te šamar probudio, nelogično kako već u snovima biva, cijela Hrvatska i Srbija bile su prekrivene transparentima.

“ZLOČINCI, A NE HEROJI!” bljeskala su slova na njima, i prije nego što te šamar probudio, ti si se gušio u suzama.

U potocima.

U potocima.

tekst prenosimo sa prijateljskog portala e novine:


Autor 11.7.2011. u 12:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija