Srpska omorika

Autor/ica 👤Goran Sarić 10.2.2018. u 07:26

Povezani članci

Vraćam se taksijem s revalidacije. Sredina decembra, pet popodne, a već suton. Kad me je taksista, da ne ustajem i ne mučim se, pokupio” na zadnja vrata, kiša je lila kao iz kabla. A sad ni kapi, samo je zrak još vlažan i, nekako sasvim po holandski, slinav.

Prelazimo preko rijeke Val (Waal), na drugu, što bi rekli stanovnici “zelenog” Arnhema – bolju stranu,. Ovo “zelenog” nema nikakvu ideološku konotaciju, nego se odnosi na činjenicu da je Arnhem, iliti Arnheim, kako ga “krste” istočni susjedi (Bridge to far!) grad električnih trolejbusa, zelenila, mnogih parkova i cvjetnih trgova. Najveći i najljepši, Park Sonsbeek, se čak nalazi gotovo u samom centru grada.

Doduše, ni Nijmegen, u kome se liječim, nije za odbaciti. Studentski grad, s lijepim šetalištem i restoranima uz rijeku, pa još i, zvanično, najstariji holandski grad, najsjevernija granica Rimskog carstva… Dijeli ih samo dvadesetak kilometara, a u mnogo čemu tako različiti gradovi! I mada za stanovnike oba grada – prokletstvo malih razlika! – to zvuči kao svetogrđe, ipak će Arnhem i Nijmegen zacijelo, u ne tako dalekoj budućnosti, postati jedna cjelina, jedno. Jer, oba grada se već sad “opasno” približavaju jedan drugome.

***

Tek stigao kući, kad zazvoni telefon. Hematologistica mi živahno saopštava da su efekti hemodijalize i dalje dobri. Koštana srž bistrija, vidno poboljšana krvna slika. Ipak, pošto sam relativno fit, i još relativnije mlad (ispod šezdeset!) liječnički tim je odlučio da mi predloži transplantaciju koštane srži.

“Ako se s tim složite, prvo ćemo potražiti donora. To nije tako jednostavno. Pošto nemate roditelja, od Vaše familije u obzir dolazi samo sestra. Ali, i s njom je šansa za match jedva tridesetak posto. Ako to ne uspije, tražimo dalje. No, prvo treba obaviti čitav niz razgovora, ukazati Vam na rizike i moguće posljedice…”

Ok. Jasno k’o dan. Ako je to jedina mogućnost da zaista pobjedim ovu opaku boljku… Uostalom imam dva aduta u (kratkom) rukavu. Sestru, i “mladost”! Dovoljno za dobar pokušaj.

***

D. krenula u kupovinu novogodišnjih poklona, T. vratio s fitnesa i krenuo da usisava. Na music box-u grmi muzika. Napolju lijepo, zdravo: sunčano i prohladno vrijeme, a ovdje, u toploj sobi, mala božićna jelka. I to, vjerovali ili ne, srpska omorika. Usred Zemlje Lala i Kanala! Pale i gase se na njoj lampice, zuji “bezglasni” usisivač, i trešti, “do daske”, Halidova “Romanija”.

Da l’ još teče voda, il’ me i ti proda
kraj našega Knežak izvora?

Hej, samo da mi je,
hladne vode sa Romanije.

Navlačim kaput, uzimam štap, i izlazim na meraju. Hodam, stanem, svrnem, còtam. Dobro. Stanem na sunčani ćošak, stazu oko kuće, i gledam mokro lišće na travi i tihu ulicu. Lice mi miluje slab, a hladan vjetar. Eno u crvenom džipu sporo prođe komšinka – vidi se da je nekad bila dobar “komad” – i mahne mi. A tu, iza ugla, najednom izleti druga komšinica, lijepa djevojčica od jedno desetak ljeta. Kikice, okice, para iz usta i rumeni obrazi. Dođe mi odmah da je opjevam:

Naslonjen na štap,

stojim na stazi,

i zurim u sunce.

Siječe februarski zrak,

sijeku i obrisi stvari: ugao kuće,

bijela breza i kruškica u vrtu,

blijedo crvenilo kockicama popločane ulice u kojoj živim,

evo,

već dvadeset i nešto ljeta.

Odjednom iza ugla

istrči djevojčica,

i počne da broji: