Šta bi rekao rahmetli Samaranč?

Almir Methadžović
Autor 24.10.2017. u 12:34

Izdvajamo

  • Da li Katalonci - koji su danas za jedinstvenu Španjolsku - manje vole svoju Kataloniju od onih Katalonaca koji se zalažu za njenu nezavisnost? Također, da li jedan identitet isključuje, odnosno, da li je u suštoj suprotnosti s drugim? Da li domoljubni Katalonac može biti španski patriota i obrnuto? A samim tim se može paraleno povući i pitanje, da li su ljudi, koji su se do kraja zalagali za Jugoslaviju, bili manji domoljubi ili patriote od njihovih etno-nacionalistički nastrojenih sunarodnjaka? Apsolutno ne! Čak obratno, ti ljudi su voljeli svoj narod i svoje republike, i veliki dio njih su tada shvatali svu pogubnost naših nacionalizama, zbog čega će im naši budući naraštaji, sasvim sigurno, odati poštovanje koje oni zaslužuju.

Povezani članci

Šta bi rekao rahmetli Samaranč?

Foto: nostalgia80.com

Jedan od javnih poziva na mir u Bosni i Hercegovini, danas vrijedan spomena, uputio je pokojni Huan Antonio Samaranč na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Norveškoj, 12. februara 1994. godine. Samaranč, u svojstvu Predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta, je tom prilikom pred milionima gledatelja izgovorio: “Prije deset godina, bili smo u Sarajevu na Olimpijskim igrama. Grad koji je tada bio posvećen sportu, razumijevanju, prijateljstvu i miru. Sarajevo, čiji narod preko dvije godine toliko pati. Ja vas pozivam, i ne samo vas ovde na stadionu, nego svuda širom svijeta, čak i u vašim kućama, da ustanete u momentu šutnje u sjećanje na Sarajevo. Hvala vam. Naša poruka je snažnija nego ikad. Molim vas prestanite s borbama. Prestanite ubijanja. Odložite oružje.” 

Zbog Samarančeve bezrezervne podrške opkoljenom Sarajevu, kao i zbog iskrenog zalaganja za mir u Bosni i Hercegovini, te posljeratnog učešća u obnovi uništene sportske infrastrukture – Zetra – najveća sportska dvorana u Bosni i Hercegovini, danas nosi ime po ovom čovjeku. 

Huan Antonio Samaranč se rodio 1920. godine u Barceloni, najvećem i najvažnijem gradu Katalonije, a koja je, kao i ostatak Španije, tokom Samarančevog djetinjstva bila obilježena vrlo ozbiljnim identitetskim i ideološkim podjelama, u kojima je nasilje bilo vrlo čest, popratni, oblik društveno-političke stvarnosti. 

Intrigantan dio njegove biografije najvećim dijelom počinje sa Španjolskim građanskim ratom (1936. – 1939.), tokom kojeg Samaranč prelazi na stranu španjolskih fašističkih ustanika predvođenih Franciskom Frankom; režim za koji će on  predano raditi – u oblasti sporta – do smrti diktatora 1975. godine, ali će ostati u službi države i nakon uspostavljanja demokratije, te će uživati status vrlo važne javne ličnosti, kako u svijetu, tako i u Španjolskoj, sve do svoje smrti 2010. godine. 

Dakle, vrijedi zapitati se, šta je Samaranč bio po nacionalnosti? Katalonac? Španjolac? Oboje? Ili možda ono još interesantnije, – da je živ – šta bi on rekao na aktualnu političku krizu koja trese čitavu državu, a koja broji stanovnika kao dvije bivše Jugoslavije? Ako je bio lojalan Španjolac – a izgleda da jeste – da li je bio “neprijatelj” Katalonije? 

I naravno, nije Samaranč jedini čovjek iz Katalonije sa zapetljanim identitetom. Tokom čitave svoje istorije, a pogotovo od ustavnog formaliziranja 1812. godine,  Španij(a) “Las Españas” (u množini) kako se u početku zvala država koja je uključivala sve kolonije u Americi i Filipine; Katalonci su učestvovali u svim segmentima društveno-političkog života iste. U tom smislu XX stoljeće je pogotovo fascinantno jer su Katalonci sami od sebe bili duboko podijeljeni, kako na identitetskoj tako i na političkoj, odnosno, ideološkoj osnovi. 

Solidan primjer u korist ove teze dolazi iz vremena neuspjelog vojnog udara protiv demokratske vlasti, kada su 23. februara 1981. godine, nezadovoljni elementi vojske i Civilne garde oružjem zauzeli Parlament u Madridu. Naime, dvije centralne figure pučističke zavjere, čija je, navodno, glavna motivacija bila spas Španije od haosa demokratske tranzicije, su bili Katalonci. Jedan od njih, takorekući koordinator, i jedini civilni učesnik puča, okorjeli fašista, Huan Garcija Karres, se rodio u najsjevernijem gradiću Katalonije – Portbou – vrlo blizu granice s Francuskom. Tonski snimak njegovog razgovora s drugim pučistima, u kojem on žestoko urliče “živjela Španija” i dan-danas ledi krv u žilama mnogih Španjolaca. Drugi, jednako važan lik tog neuspjelog puča, Haime Milans del Bosč, iako rođen u Madridu, potiče iz ugledne  katalonske vojničke familije, a koja je tradicionalno bila u službi španjolske krune. Dakle ovi ljudi su bili Katalonci koji su se borili za nekakvu neo-fašističku centraliziranu Španiju, naravno, s glavnim gradom Madridom. 

Vjernost Katalonaca prema Španiji nije svojstvena samo katalonskim fašistima i/ili desničarima. Ona itetako postoji na lijevom spektru. U tom smislu, jedan od interesantnih likova je bio Predsjednik FK Barcelone, Josep Sunjol, paradoksalno, katalonski ljevičar i nacionalista, ali koji je podržao II. Republiku, i kojega su fašisti smaknuli na samom početku rata 1936. godine, kada je zalutao na njihovu teritoriju tokom posjete republikanskim vojnicima na frontu u blizini Sierra de Guadarrame. Jednako poznat je i Katalonac, Andres Nin Perez, jedan od osnivača Komunističke Partije Španije, koji je ubijen u nerazjašnjenim okolnostima nakon takozvanih “majskih dana” 1937. godine. Ogroman je broj takvih Katalonaca koji su se u povijesti borili za ovakvu ili onakvu Španiju. 

Ali povijest na stranu, Katalonci su i danas, pa čak i bez ostatka Španjolaca, vrlo podijeljena nacija. U jednom recentnom intervju za Novosti, Katalonski predstavnik za Balkan, Erick Hauck, objašnjava da je katalonski pokret za nezavisnost prevladao ideološke podjele. To otprilike znači da je tek nešto malo više od pola Katalonije stavilo na stranu ideološke razlike i krenulo u zajednički projekt kojem se protivi onaj drugi dio Katalonije. 

Ta se podjela danas najviše osjeti u sportu, kulturi i estradi, jer su ljudi u toj sferi javno i medijski najeksponiraniji. U zadnje vrijeme su po novinama počeli izlaziti čitavi spiskovi poznatih Katalonaca koji su za ili protiv nezavisnosti. Na primjer, trener Mančestera, Pep Guardiola, je za nezavisnost dok je košarkaš Pau Gasol protiv. TV voditeljica, Mercedes Mila, je protiv odvajanja dok je glumac Serđi Lopez za, itd, itd. 

U trenutku društvene frakture ovakvog tipa, neki od njih doživljavaju ozbiljne neugodnosti uz svakodnevnom životu. Jedan od primjera je poznata katalonska redateljica Isabel Koiset, koju se otvoreno šikanira na ulicama Barcelone, upravo zbog svog protivljenja nezavisnosti Katalonije. Naravno, u atmosferi ovakvog nacionalnog raskola, za očekivati je da maltretiranja neistomišljenika dolaze sa obje strane, što u velikoj mjeri podsjeća na situaciju koju su doživjele ličnosti iz jugoslovenskog javnog života devedesetih godina, a koje u neku ruku nisu nikada ni prestale. 

U vezi s tim, otkako se u zadnje vrijeme intenzivirala situacija oko ovog međunacionalnog konflikta, na našem jeziku je objavljen veliki broj tekstova na ovu temu u kojima pretežno dominira taj centralni element – usporedba Španije s Jugoslavijom, i/ili Katalonske situacije s (post)jugoslovenskim političkim i povijesnim dešavanjima. Naravno, zaključci do kojih mi dolazimo u vezi ovog konflikta uveliko zavise od pogleda na našu recentnu povijest; pogleda uglavnom oblikovanog našim etno-nacionanim identitetom, pa onda i našim individualnim iskustvom, ili političkim i ideološkim opredjeljenjem. Zbog toga, situacija u Španiji je danas jedna od mnogih tema oko koje se postjugosloveni strastveno razilaze. 

Baš zato se vrijedi zapitati, da li Katalonci – koji su danas za jedinstvenu Španjolsku – manje vole svoju Kataloniju od onih Katalonaca koji se zalažu za njenu nezavisnost? Također, da li jedan identitet isključuje, odnosno, da li je u suštoj suprotnosti s drugim? Da li domoljubni Katalonac može biti španski patriota i obrnuto? A samim tim se može paraleno povući i pitanje, da li su ljudi, koji su se do kraja zalagali za Jugoslaviju, bili manji domoljubi ili patriote od njihovih etno-nacionalistički nastrojenih sunarodnjaka? Apsolutno ne! Čak obratno, ti ljudi su voljeli svoj narod i svoje republike, i veliki dio njih su tada shvatali svu pogubnost naših nacionalizama, zbog čega će im naši budući naraštaji, sasvim sigurno, odati poštovanje koje oni zaslužuju.

Almir Methadžović
Autor 24.10.2017. u 12:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija