Šta je zajedničko Turcima, Brazilcima, Egipćanima, Bugarima i Bosancima?

tačno.net
Autor 26.7.2013. u 11:43

U Bosni i Hercegovini tek treba da se pojavi ličnost ili pokret koji će artikulisati posvemašnje ogorčenje i ponuditi izvodiv projekt uspostave funkcionirajuće vlasti.

 

Piše: Kemal Kurspahić

The Washinjgton Post je nedavno u vrhu naslovne strane objavio tekst pod naslovom „Ljeto bijesa srednje klase“, ilustrovan sa četiri fotografije sa zajedničkim potpisom: „Demonstranti se sukobljavaju s policijom u Belo Horizonteu, Brazil; žena sa pištaljkom dok demonstranti marširaju ispred sjedišta vlade u Sofiji, Bugarska; aktivisti se okupljaju na Taksim trgu u Istanbulu u znak sjećanja na demonstranta smrtno ranjenog od policije; i Bosanci u kostimima pridružuju se okupljanju pred zgradom parlamenta u Sarajevu“. Iz bosanske perspektive – zanimljivo je kakav zajednički kontekst i zajedničke karakteristike prestižni američki dnevnik nalazi za ovoljetnje nemire u svijetu, od Turske i Egipta preko Bosne i Bugarske sve do Brazila.

Ovaj list, naime, te naizgled i tematski i geografski udaljene događaje stavlja u kontekst zajedničkih težnji građanina ovog desetljeća u svijetu: „Ako su (protesti) šezdesetih bili poziv na rušenje kulturnih normi i usmjereni protiv ratova u svijetu i ako su (protesti) devedesetih bili pokret protiv globalizacije, protesti ovog desetljeća su poziv na odgovornu vlast kao i društvenu i ekonomsku slobodu“ – piše The Washington Post.

Na prvi pogled moglo bi se učiniti kako je povlačenje paralele između događaja na trgovima Taksim u Istanbulu i Tahrir u Egiptu, u kojima se – pored ostalog – radi o dubokim društvenim dilemama između višedecenisjkog sekularizma i novoprobuđenog islamizma, i sarajevske „bebolucije“ ili brazilske i bugarske pobune protiv korumpirane vlasti i njenih privilegija na granici „sabiranja krušaka i jabuka“. Ali, 29-godišnja bugarska spisateljica Iveta Cherneva o tome kaže: „Mi se borimo iz različitih razloga ali mi svi hoćemo da naše vlade najzad rade za nas. Mi inspirišemo jedni druge“.

Iako se radi o vrlo različitim društvenim i ekonomskim kontekstima, u kojima su Turska i naročito Brazil posljednjih godina bilježili impresivan rast, Bugarska se suočila s neispunjenim obećanjima prosperiteta, Egipat s neizvjesnostima tranzicije od diktature do islamizirane demokratije a Bosna i Hercegovina sa zaostajanjem za svim susjedima na evropskom putu, ono što povezuje te različite situacije jeste sazrijevanje spoznaje o narastajućem novom odnosu između probuđenog građanina i vlasti. Taj građanin na ulicama i trgovima međusobno naizgled nepovezanih gradova demonstrira sa zahtjevima i očekivanjima uvažavanja njegovog dostojanstva; njegova pobuna počiva na višem obrazovnom nivou od revolucija u minulim desetljećima i globalno je povezan društvenim mrežama i instant informacijama i od izabranih vlasti očekuje i zahtijeva da mu služe umjesto da njime vladaju.

U toj dimenziji – nepristajanja na aroganciju, korupciju, bahatost, bezosjećajnost, nekompetentnost u vrhovima vlasti – savremeni „globalni građanin“ u Sarajevu bliži je svom „globalnom sugrađaninu“ u Sao Paolu ili Egiptu nego što su međusobno bili povezani svjetski šezdesetosmaši ili devedesetih svjetski antiglobalisti. Postojanje Interneta, i svih međuljudskih instant-komunikacija koje on omogućuje nije tek neka elektronska verzija mitskog londonskog Govorničkog ugla u Hyde Parku gdje je dozvoljeno da se govori i debatuje o bilo čemu u okviru nalaza i najviše sudske instance da sloboda govora ne može biti ograničena samo na ono što nikog ne vrijeđa nego se odnosi i na „iritirajuće, kontroverzno, ekscentrično, heretično, nedobrodošlo i provokativno“ sve dok takav govor ne izaziva nasilje i ne vrijeđa kraljicu: dobrodošlicu Govorničkog ugla u Hyde Parku koristili su pored ostalih i Marx, Lenjin, Orwell i drugi slavni govornici svog vremena. I najzapaljiviji govor u tom kutku londonskog kraljevskog parka ostajao je ipak izolovan i trebalo je da prođu i godine pa da ideje iz tih govorničkih nadahnuća – putem novinskih i časopisnih prikaza, knjiga i usmenog predanja – dođu do međunarodne publike.

Danas se ideje šire iznad i mimo bilo kakvih ideoloških ili drugih prepreka: poziv na protestna okupljanja u sekundi doseže do hiljada zainteresovanih građana i poništava instrumente kontrole javnosti iz vremena kamenog doba komunikacija kad je za demonstracije bila potrebna prijava i odobrenje „nadležnih organa“. U tom kontekstu i reagovanja bosanskohercegovačkih partija na vlasti i njihovih predstavnika koji povodom masovnih protesta pred Parlamentom u prvi plan postavljaju „odgovornost organa reda“ i „bezbjednost izabranih predstavnika naroda“ – bez ikakve namjere da se sagledaju uzroci nezadovoljstva i zahtjevi javnosti – pripadaju davno prošlom vremenu u kojem je vlast mogla djelovati u potpunoj izolaciji od građanina kojem nikada nije morala da podnosi račun.

Politika u čijoj je osnovi odbijanje da se bilo šta uradi doživjela je bankrot i osudu javnosti. Ali, ni javni cinizam nije adekvatan odgovor: u Bosni i Hercegovini tek treba da se pojavi ličnost ili pokret koji će artikulisati posvemašnje ogorčenje i ponuditi izvodiv projekt uspostave funkcionirajuće vlasti koja će najzad povući zemlju na put ispunjavanja evropskih aspiracija većine njenih građana. Stranke i ličnosti na vlasti u protekle više od dvije decenije – a i posljednje tri godine – pale su na tom ispitu.

Slobodna Evropa

tačno.net
Autor 26.7.2013. u 11:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija