ŠTA SU NAMA ARAPI: Da nije njih, kome bismo mi bili Zapad?

tačno.net
Autor 23.11.2015. u 10:30

ŠTA SU NAMA ARAPI: Da nije njih, kome bismo mi bili Zapad?

Iznogud je savršen primjer načina na koji bosanskohercegovački mediji orijentaliziraju turiste sa Bliskog istoka. Pritom je teško ocijeniti ko je neprofesionalniji: mediji kojima se prisustvo Arapa ne sviđa, ili oni koji zbog novca blagonaklono posmatraju njihov dolazak

Piše: Aleksandar Brezar- Analiziraj.ba

Orijentalizam, onako kako ga je definisao Edward Said 1978., odnosi se na zapadni stav prema društvima Bliskog istoka, Azije i Sjeverne Afrike, stav koji ih svodi na statična i nerazvijena društva, čije je bogatstvo uvreda za zapadnu civilizaciju. U okviru orijentalizirane predstave svijeta, prosječni stanovnik ovih područja je prikazan kao prljav, neuk, podmukao, nečasnih namjera i uvijek spreman za prevaru.

Najjednostavniji ilustrovani primjer jasno se prepoznaje u stripu Iznogud francuskog dvojca Goscinny/Tabary. Iznogud ili Iznogoud (što je u biti francuski izgovor engleske fraze “is no good”) većini nas koji smo ga sa radošću čitali u djetinjstvu – a čije ću djetinjstvo, skupa sa vlastitim, ovim upropastiti – dobro je poznat lik. Veliki vezir koji na sve načine pokušava postati novi bagdadski kalif umjesto kalifa sve je najgore što je orijentalizam u stanju da izmisli: omalen je, ružan, kukastog nosa i podlog izraza lica, uvijek sa turbanom na glavi, i sa pretilim polugolim poluidiotom od pomoćnika koji ponekad čak leti na magičnom ćilimu.

“Ne, mi nismo takvi!”

Iznogud je, također, u svoj svojoj muci, savršen primjer načina na koji bosanskohercegovački mediji orijentaliziraju turiste sa Bliskog istoka koji, očito je, svake godine u sve većem broju dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Pritom se ne smije zaboraviti da bez Orijenta, kako kaže Said, ne bi mogao postojati Zapad u svoj svojoj naprednosti, kulturi i civiliziranosti, pa smo tako, barem u našem odnosu prema našim gostima, preuzeli ulogu Zapada, sve u svrhu potvrde onom Zapadu kojem smo mi Istok da “ne, mi nismo takvi”. Zao je to i poguban stav, čiji je rezultat najčešće još veća zatvorenost u vlastite okvire i nedostatak osnovne empatije prema drugim ljudskim bićima.

Već sam govorio o važnosti detaljne analize marginalnih publikacija kao što su Saff i Poskok. Vrijedi ponoviti da je interesovanje za njihovo viđenje svake problematike validno iz ugla krajnjeg rezultata decenija suptilnog plasiranja iste etnonacionalne, netolerantne ideologije, bez prisustva empatije od strane mainstream medija u našoj državi. Tako je Poskok u članku od petog novembra sa naslovom “SVE IH JE VIŠE: Arapi u BiH dođu kao turisti, odlaze kao vlasnici kuća, brda i livada” (a koji je, ustvari, minimalno prošireni online transkript TV priloga HRT-ovog novinara Zoltana Kaboka) idealan primjer vrhunca netolerancije i odvratnosti uz bezobrazno visoku dozu neprofesionalnosti. Sav otrov desničarenja stao je u nešto malo više od jedne novinske kartice, ovaj put s direktnim izvorom u mainstreamu.

Članak počinje uvodnom rečenicom u kojoj je Bosna i Hercegovina namjerno okvalificirana kao “prava turistička meka za posjetitelje iz Perzijskog zaljeva”, što sigurno nije metafora koju bi HRT iskoristio za, recimo, katoličke turiste u Međugorju, te je time jednom riječju postavljen ton ostatka članka. Nakon što je u narednoj rečenici autor insinuirao da se do nekretnina u BiH dolazi na sumnjiv način, očito mu je ponestalo inspiracije za stilske figure slične onoj iz prve rečenice, pa tako u narednom paragrafu imamo i “arapsku renesansu”.

Etički sumnjiv pristup

Također, Kabok nije propustio priliku da Sarajevo okvalifikuje kao “nekadašnji simbol multietničnosti” – u prilogu ilustrujući šta tačno misli kadrom u kojem se u drugom planu vidi pokrivena žena, zatim srednjim planom četvorice momaka sa bradama tamnijeg tena sa fesovima, kadrom vjerskih knjiga, satova i levhi na nekom štandu, još jednim širokim kadrom nasmijanih pokrivenih žena, još jednim kadrom momka sa bradom, da bi na kraju poentirao reklamom na arapskom u krupnom planu, i izlogom restorana sa još reklama na arapskom. Selektivan odnos prema insertima u svrhu osnaživanja već jako nategnute teze protuprofesionalan je i etički krajnje neopravdan pristup, koji ne bi smio imati mjesta ni u jednom mediju, a pogotovo ne na nečijoj državnoj televiziji.

U trećem paragrafu citira se izjava Amjada Alreza, pogrešno navedenog kao “bivšeg gradonačelnika Starog Damaska” (Alrez, koji živi u Sarajevu, ustvari je bivši načelnik ekvivalenta opštine Stari grad u Damasku). Iz Alrezove izjave je izdvojena jedna rečenica: “Arapi su krenuli ovamo najprije zato što je jeftino, ali nije to taj kapital, kako ljudi misle. Sve su to male firme koje se otvaraju ovdje.” Očito je, pritom, da se radi o manipulaciji materijalom i sagovornikom, jer je upitno da li je ovo kompletan sadržaj njegove izjave, kao što se može vidjeti iz priloga. Bilo bi također zanimljivo vidjeti ostatak sirovog materijala, jer se iz viđenog stvara dojam da je autor priloga pažljivo odabrao upravo tu rečenicu da bi je uklopio u raniju konstataciju o zaobilaženju pravne procedure pri kupovini nekretnina, gdje se, po navodima novinara, firme registruju isključivo u svrhu kupovine nekretnina.

U narednom paragrafu, Kabok kvalifikuje investiciju u turistički kompleks Buroj kao kupovinu “livade nadomak Trnova”, da bi vrlo nejasno zaključio da “[m]otivi ovakvog ulaganja za siromašnu lokalnu zajednicu nisu pristojno pitanje”. Šta ovakva rečenica predstavlja u prilogu i tekstu osim još jedne insinuacije o mutnim radnjama, pitanje je koje se treba postaviti autoru i njegovom uredniku/ici. Ono što nije u članku, ali jeste u prilogu je izjava Ibre Berila, načelnika Trnova: “Vrijeme najbolji pokazatelj biće koliko je investitor ozbiljan i koliko je imao dobre namjere. A da nema dobre namjere, ne bi on već troši[o] količine novca koji troši.” Ova izjava načelnika Berila, mada problematična sama po sebi, sigurno bi članku i gorenavedenoj insinuaciji dala drugačiji ton, te je jasno da je izostavljena iz članka malicioznosti radi.

Naredni paragraf doseže sami vrhunac antinovinarstva, citiranjem načelnika opštine Kiseljak, Mladena Mišurića Ramljaka (pogrešno navedenog kao Mišurić Ramlja), koji kaže da “u zadnje vrijeme ima osjećaj da se sklapaju čak i fiktivni brakovi kako bi se kupovale nekretnine”. Bezobrazluk je utoliko veći što je osnovno pravilo da se nečiji osjećaj ne smije tretirati kao činjenica, te da se isti mora tretirati s apsolutnom rezervom i ne koristiti u već zapaljivom članku o vrlo osjetljivoj temi ukoliko ne postoje dokazi.

Sto tisuća pridošlica

A zatim nas je dočekao strah kao taktika koja se decenijama koristi u sličnim novinarskim uradcima. Uzmimo za primjer sljedeću rečenicu u kojoj autor kaže: “Iako nemaju ništa protiv ulaganja, strahovi stanovnika središnje Bosne od masovnog dolaska Arapa opravdani su.” Čime? Kabok ne precizira, ali ponovo špekuliše navodima da su u Sarajevskom kantonu “otvorena vrata za oko 100 tisuća pridošlica čijem je novcu, njegovu podrijetlu, ali i namjerama teško ući u trag”. Potporu priči o upitnom porijeklu novca i mutnim namjerama “pridošlica” – što je iznimno negativan termin u ovom kontekstu – autor pronalazi u brojkama od 108 otvorenih firmi, od kojih 51 posjeduje nekretnine – što nije nikakav kriminal, mada je prezentovan na takav način. Treba također primijetiti da je sama brojka novih firmi jako mala, te da je procenat firmi koje imaju nekretnine još manji. Međutim, autor se pobrinuo za to da se gledaoci previše ne zadrže na brojkama, poentirajući kako su “[i]straživanjem […] sigurnosne službe došle do spoznaja kako dio stranih državljana dolaze u BiH kako bi otvorile fiktivne tvrtke s ciljem […] ostvarivanja druge koristi koje su u određenim slučajevima protuzakonite”. Ponovo bez dokaza, ponovo bez činjenica, bez ikakvih izjava bilo koga iz bilo koje sigurnosne službe. Jedini kriminal koji se može primijetiti iz svega iznesenog je kriminalno loše novinarstvo.

Prosječnom će gledaocu HRT-a i čitaocu onih koji su ovu vijest prenijeli (pored Poskoka, tu su i Nezavisne, npr.), međutim, bizarnost ovako malog broja u odnosu na zapaljiv način na koji se o njemu govori itekako promaći, što samo dalje svjedoči o ksenofobnim, ali i ultranacionalističkim tendencijama autora. Doskočicu da se Sarajevski kanton naziva emiratom “u šali”, nije potrebno dodatno komentarisati.

Nasuprot ovakvim navodima, imali smo priliku čitati i jako jednostrano i, čini se, nezainteresovano, izvještavanje o ranije spomenutom “Buroj Ozoneu”, investicijskom projektu istoimene kompanije iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Vođeni maksimom “ne volimo vas, ali volimo vaše pare”, svi portali su listom pohvalno pisali o projektu čija se investiciona vrijednost kretala od 900 miliona maraka (2 milijarde dirhama) u februaru, pa 2,5 milijarde eura u oktobru, zatim 4,5 milijarde maraka u pojedinim stranim medijima, pa sve do 4-4,3 milijarde eura u novembru, kako su prenijeli domaći portali.

Trnovo kao novi centar Evrope

Posebno apsurdan je bio naslov intervjua s načelnikom Trnova Berilom na portalu Klix od 10. novembra s naslovom “Ibro Berilo za Klix.ba: Oko projekta Buroj Ozone nema tajni, Trnovo postaje centar Evrope”. Pored komično pretencioznog naslova, već u podnaslovu je jasno vidljiv pokušaj manipulacije, gdje Berilo kaže da je “sve transparentno”, što je potpuno suprotno članku na istom portalu od 7. novembra, gdje je, između ostalog, objavljeno da je opština Trnovo “odbila dostaviti integralni tekst ugovora, pravdajući to činjenicom da se radi o ugovoru između ‘dva poslovna partnera’”. Ovakva odluka je obrazložena činjenicom da “[o]pćina Trnovo kao jedna od ugovornih strana nema nadležnost da samovoljno distribuira sve detalje [u]govora najširoj javnosti” radi “prav[a] našeg stranog partnera da dijelove Ugovora ocijeni poslovnom tajnom i da ih kao takve zadrži izvan uvida najšire javnosti”. Najšira javnost, kako opština Trnovo oslovljava građane i građanke BiH, po logici stvari bi trebala imati apsolutno pravo u uvid u bilo kakav ugovor ove vrste, a pogotovo ovakvog obima investicije. Također, logično je da bi ugovor koji će u osnovi transformisati kompletnu opštinu Trnovo, pozicioniranu na ekološki značajnom području, morao u tom kontekstu transparentno prikazati u kojoj mjeri će ovako veliki projekat uticati na to područje. Klix, kao i ostali portali, u potpunosti su propustili priliku da istraže ovako bitnu priču, pogotovo kada se uzme u obzir da ugovor između Buroja i opštine Trnovo potpisan 15. oktobra, po svemu sudeći, u tom trenutku nije imao lokacijsku, urbanističku, niti studiju o uticaju na okoliš.

Vratimo se intervjuu s načelnikom Berilom: na pitanje Klixovog Nedžada Novalića kako su tekli pregovori s Arapima, ni Berilo nije odolio orijentaliziranju: “Kada s Arapima razgovarate, to je na početku teško, ali kad steknu povjerenje, onda imaju neograničeno povjerenje.” Okvalificirati isključivo Arape kao teške pregovarače – kao da drugi investitori nisu oprezni u pregovorima – i to više puta u intervjuu, a zatim ih pozitivno ocijeniti samo kada odriješe kesu, neprofesionalno je s načelnikove strane. Odmah postaje očito da se sa Arapima posluje nevoljko, ali da je novac glavna karika poveznica.

Najneugodnije iznenađenje priredili su nam portal Slobodne Evrope i novinarka Dženana Halimović u tekstu od 5. oktobra, tendencioznog naslova “Ujedinjeni bosanski emirati”. Iako u prvom paragrafu vrlo obećavajući, opisujući scenu izleta porodice “arapskog porijekla”, autorica već u drugom paragrafu pravi obrat rečenicom: “Ma kako zvučalo, slika i nije idilična.” Zatim slijedi vrlo upitna pseudokritika na krilima kapitalističkog, a ne ljudskog, pogleda na turiste sa Bliskog istoka, gdje se kaže da je stanje daleko od “bogatih arapskih turista” koji u BiH “dolaze da ostave novac”. Zatim slijedi zamjeranje na kupovini nekretnina vrlo slično onom HRT-a, gdje se navodi da su “ti turisti pronašli način da se trajno nastane u BiH kupivši ogromne površine zemlje”. Kapitalistička očekivanja koja se daju iščitati iz opisa načina na koji dolazi do kupovine nekretnina, kao da isto ne rade i drugi, uz insistiranje na trećem licu množine i ponavljanje riječi “im/njima”, što stvara osjećaj polariteta između “nas” i “njih”, definitivno izazivaju gorak ukus kod čitaoca ovog teksta.

Ponovo se pojavljuje načelnik Kiseljaka Mišurić Ramljak, koji ovaj put govori o tome da se “uvijek birao susjed, jer vam nije bilo svejedno ko će vam biti susjed”, da bi već u slijedećoj rečenici opet došli do terorizma, gdje Mišurić Ramljak kaže slijedeće (i osta živ): “Znate li šta se dešava u posljednjih nekoliko godina kada je u pitanju svijet, terorizam ili bojazan ljudi – taj strah je opravdan.”

Stanimo na trenutak pa razmislimo o tome koliko je opasan ovaj komentar. Koliko je tačno terorističkih napada u BiH počinjeno od strane osoba sa Bliskog istoka? Nula. Kako onda imamo pravo govoriti o opravdanom strahu?

Ulažu samo u vlastiti komfor

Idemo dalje: autorica se zatim poziva na izjavu Milorada Dodika o tome da je “krajnji cilj da se što više islamizira BiH” (!), što bi trebala potvrditi i slična izjava Fahrudina Radončića kao bivšeg ministra sigurnosti. Sve što, nažalost, njihove riječi potvrđuju je sve okorjelija ksenofobija. Članak je na kraju zaključen potpuno nerelevantnim paragrafom, u kojem autorica kaže: “Za to vrijeme, na mjestima koja su najatraktivnija za kupovinu, arapski je postao drugi jezik. Od obavještenja o prodaji stanova do cijene kebaba – sve je na arapskom, te sve podređeno investitorima. A oni ulažu samo u vlastiti komfor.” Ovdje bi možda vrijedilo prvo autoricu podsjetiti da je, recimo, u svakom Chinatownu svaki znak, pa i onaj McDonald’sa, na kineskom jeziku, dok je za zadnju rečenicu, gdje se “oni” krive za ulaganje u vlastiti komfor, potrebno pitati u šta bi, naime, trebali da ulažu? I ko, kada kupuje nekretninu za sebe, ne ulaže u vlastiti komfor? Ili je ovo konstantno kritikovanje na osnovu raspolaganja kapitalom upravo ona Saidova konstatacija o bogatstvu Orijenta kao nekoj vrsti uvrede za nas, “civilizovane”?

Na kraju, vrijedilo bi napisati nekoliko preporuka o tome kako tretirati ovakve teme na fer i etički način. Možda bi bilo interesantno ispričati par ličnih priča, i priča mojih prijatelja, o slučajnim susretima s turistima iz zemalja Arapskog poluostrva, i time ukazati na to da govorimo o ljudskim bićima, o djeci koja po prvi put u životu vide šumu i rijeku, i tome se iznimno raduju, a ne o opasnim kriminalcima koji su došli da nam preotmu kuće i stanove i kojih bi nas trebao biti strah – ali prvo da im uzmemo pare. I kada bih poslušao savjet Mišurić Ramljaka o biranju komšija, ja bih radije birao “njih”. Jer mene je iskreno strah jedino – “nas” samih.

tačno.net
Autor 23.11.2015. u 10:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija