Štepinčevo

Marinko Čulić
Autor 19.2.2021. u 13:37

Štepinčevo

Zato sada kada kaptolski štepinčevci ultimativno okreću glavu prema Vatikanu da odobri kanonizaciju Stepinca, neka se okane ćorava posla, jer Stepinac nije simbol moderne antifašističke Katoličke crkve kakva danas dominira u Njemačkoj i šire u Evropi. A s njima je još i puno gore, jer su simbol retrogradne Crkve, kojoj je hrvatski fašizam bio dovoljno dobar da ga opsesivno žele vratiti u život.

Imate li dojam da mit Alojzija Stepinca u Hrvatskoj počinje blijedjeti? Ako imate, malo ublažite doživljaj jer to nije sasvim točno, ali nemojte ga ni prekrižiti jer nije ni sasvim netočno. Razlog prvome? Pa vidjeli ste silne pobožne laude koje su hrvatski svjetovni mediji, iako ih na to ništa ne obavezuje, digli oko tzv. Stepinčeva (nazvanog tako u povodu obljetnice smrti Stepinca 10. veljače prije 61 godinu). Večernji list čak je objavio posebnu knjižicu tim povodom, što bi se, hajde, možda i moglo razumjeti da je riječ o okrugloj godišnjici, no nije, 61 prije izgleda kao nešto ćoškasto i idealno da se diskretno prešuti. Ali što ćeš, Večernjak su svjetonazorno pa, ako se ne varam, i vlasnički pobožne novine i očito misle da je to dio pobožnosti koju su dužni slijediti. Još drastičniji je primjer Hrvatske radiotelevizije, koja je u povodu tzv. Stepinčeva snimila i poseban dokumentarni film, kao što je i inače prekrcana katoličkim misama i drugim vjerskim sadržajima. Iako već neko vrijeme postoji Laudato, katolička televizija kojoj to spada u opis posla, a ona ga, hvala bogu, obavlja tako revnosno i ekstenzivno da revnosnije i ekstenzivnije ne može. Ukratko, hrvatski mediji su tako udarnički odradili ovo Stepinčevo da to sliči na propagandno štepovanje najnižeg promidžbenog ranga, tako da mi pada na pamet da je prikladnije nazvati ga – Štepinčevo. Štep, štep. Štepinčevo.

A sada razlog drugome. Koliko god dosad rečeno govorilo da se pumpanje Stepinčevog mita nastavlja kao i dosad, možda i više, osjeća se tu i neki zamor materijala, neka potrošenost matrice, u krajnjoj liniji i neki nagovještaj mogućeg kraja u dogledno vrijeme. Znam to pomalo i iz vlastitog iskustva. Dok je još Franjo Kuharić bio živ i stajao na čelu ovdašnje Katoličke crkve, otišao sam na jednu njegovu propovijed u povodu smrti Stepinca, ne, naravno, zato što sam očekivao čuti nešto novo. Kuharić je bio tvrdi katolički konzervativac i o Stepincu je mislio sve najbolje. Ali sviđalo mi se kod njega što je imao petlje suprotstaviti se Tuđmanovim pseudoreligijskim ludorijama (Oltar domovine), anektiranju Hercegovine, a osobito što je u osvit rata devedesetih pozvao da se na rušenje i paljenje hrvatskih kuća ne odgovori istom mjerom i sa srpskim kućama. Ukratko, bilo ga je vrijedno čuti. Sada nemaš što ni čuti ni vidjeti. Današnji zagrebački nadbiskup Josip Bozanić pretvorio je misno vino u bljutavu kvasinu, a kako nastupa kao trbuhozborac najtvrđih katoličkih radikala, iako osobno to zapravo nije, odveo je Katoličku crkvu u slijepu ulicu katoličkog talibanstva. I baš zato što je tu zabasao više na nagovor drugih nego iz vlastitih uvjerenja, sada ne zna kojim se putem vratiti natrag.

Novost je što se u međuvremenu pojavio novi papa Franjo, koji je prvi nakon koncilskih papa otprije nepunih šezdesetak godina “otvorio prozore Crkve” svijetu da je se prozrači, a u Hrvatskoj se imalo zračiti ohoho toga. Najprije ovo oko Stepinca. On je postao simbol čvrsto zabravljene, čak zavarene brklje između dvije polubratske grane, katoličke i pravoslavne, istog kršćanskog stabla na Balkanu, ali su se onda krivicom drugih, ali najviše svojom, pretvorili u dva ratoborna čopora, koji ni nakon tri desetljeća od posljednjih ratova nisu u stanju sklopiti primirje. Upečatljiv odraz toga je da je ovogodišnju misu za Stepinca vodio apostolski nuncij u Hrvatskoj Giorgio Lingua, prethodne dvije vodili su bosanskohercegovački biskupi Vinko Puljić i Ratko Perić, a on je prvi put s tog mjesta poručio ono što se već dulje zna. Od kanonizacije Stepinca (proglašenja svetim) do daljnjega nema ništa, a kada će to ništa isteći, Vatikan ne želi reći. Bez obzira na prosvjede iz Hrvatske, pa i na širenje antipapinske omraze koja se širi među klečećim odredima najtvrđih ovdašnjih katolika. Papa Franjo ne da se pokolebati jer vidi da hrvatsko (katoličko) – srpski (pravoslavni) spor oko Stepinca sliči na dvoboj ovnova na brvnu, koji jedan drugoga žele baciti u provaliju. Ali i on bi ondje mogao završiti ako stvar prelomi preko koljena.

Nije dakle imao izbora nego čekati da se dvije strane postupno približe jedna drugoj, čega u nekim naznakama zbilja i ima, mada ekstremisti s dviju strana i dalje vode glavnu riječ. Za srpsko-pravoslavnu stranu Stepinac je notorni zločinac, zapravo subrat u zločinima Ante Pavelića nad Srbima, Židovima i ostalima, što je pretjerivanje, puno više se može govoriti da se tim zločinima nije dovoljno suprotstavljao, kao što se, uostalom, ni tadašnji papa Pio XII. nije dovoljno suprotstavljao nacističkim zločinima. Stepinca je s ustašama mnogo više povezivao zažareni antikomunizam, zbog čega im je i gledao kroz prste, jer mu je draža bila kakva god Hrvatska od kakve god Jugoslavije. S druge strane, hrvatski “štepinčevci” uzdižu u nebo njegovo zalaganje da se zaustave zločini nad Srbima, Romima, Židovima, ali im ne pada na pamet da se onda postavlja logično pitanje zašto i od koga ih je trebalo štititi. Logičan odgovor je, naravno, od ustaša, ali gle, njih nitko da se sjeti, u prošlotjednom spomenutom dokumentarcu HRT-a jedva da su spomenuti, a Jasenovac je doslovce, ali doslovce prešućen. Kao da je desetine tisuća logoraša koji su ondje zaglavili potamanila neka tadašnja varijanta koronavirusa ili neka poplava divovskih razmjera, sto puta veća nego u Gunji. Ali je zato apostrofiran dolazak u Zagreb Heinricha Himmlera koji je, kao, bio jako nezadovoljan popustljivošću ustaša prema Židovima pa je, kao, tek nakon toga njihovo istrebljenje krenulo kako treba. Dakle, ustaše je bičem trebalo tjerati da počnu s istrebljenjem Židova, što zvuči groteskno zna li se da su oni donijeli rasne zakone netom što su se u tri kamiona dovezli u Zagreb i zauzeli vlast.

Što se Stepinca tiče, već rekoh da je blago rečeno glupo što štepinčevci uzdižu njegovo protivljenje ustaškim progonima Židova, Srba, Roma i ostalih, ako tih progona uopće nije bilo. A to je uvod u konstataciju koju sam ovdje već jednom iznio. To je da je Stepinac, bez obzira na svoju intimnu svezanost s Pavelićevom nacističkom Hrvatskom, ipak bio puno hrabriji od svojih današnjih nasljednika, jer je i po rizik vlastite sigurnosti razmjerno često protestirao protiv ustaških brutalnosti. A oni su sve donedavno dopuštali da se u “Glasu Koncila” tiskaju čitavi serijali ogavnih bagateliziranja Jasenovca i njegovih žrtava. Istinabog, Josip Bozanić je prošle godine smijenio glavnog urednika GK-a Ivana Miklenića, ali da je zbilja imao nešto protiv tih serijala, ne bi ni dozvolio da se pojave u javnosti.

Zato sada kada kaptolski štepinčevci ultimativno okreću glavu prema Vatikanu da odobri kanonizaciju Stepinca, neka se okane ćorava posla, jer Stepinac nije simbol moderne antifašističke Katoličke crkve kakva danas dominira u Njemačkoj i šire u Evropi. A s njima je još i puno gore, jer su simbol retrogradne Crkve, kojoj je hrvatski fašizam bio dovoljno dobar da ga opsesivno žele vratiti u život.

Novosti

Marinko Čulić
Autor 19.2.2021. u 13:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija