Stipe Šuvar: Hrvatski Srbi i bosanski Hrvati

Stipe Šuvar
Autor 22.7.2021. u 17:34

Stipe Šuvar: Hrvatski Srbi i bosanski Hrvati

Franjo Tuđman je “riješio” hrvatsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da na 90 posto teritorija Bosne i Hercegovine uskoro neće biti Hrvata ni za lijek. A Slobodan Milošević je “rije­šio” srpsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da Srbe u Hrvatskoj instrumentalizira i onda ostavi na cjedilu i prepusti izbje­gličko-prognaničkoj sudbini. S tim što rasplet na Kosovu tek slijedi, a ni Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju se čemu radovati, nakon što su se našli u svojevrsnom re­zer­vatu.

Srbi u Hrvatskoj su još u odlukama ZAVNOH-a 1943. godine bili priznati za konstitutivni na­rod, uz Hrvate ko­jima je Hrvatska i nacionalna dr­žava. I to su bili do dolaska HDZ-a i Franje Tuđ­mana na vlast 1990. godine, koji su optu­žili Srbe općenito za hegemoniju nad Hrvatima i dru­gim narodima u federativnoj Jugo­sla­viji, a Srbe u Hrvatskoj posebno i za privilegije manjine, koja je u samoj Hrvatskoj prigrabila fun­kcije u politici, privredi, po­liciji, sudstvu, sredstvima infor­miranja, i to od razine republike do lokalnih razina. Rasplet je po­znat: Srbi su, uvelike šikanirani već u po­čecima Tuđ­manove vladavine, na rubnim pod­ručjima Hrvatske (gdje su činili ili apsolutnu većinu ili su bili zastupljeni u visokom postotku) uz pomoć i zaštitu tadašnje JNA, u toku 1991. proglasili secesiju, od­va­jajući se u tzv. Republiku Srp­sku Krajinu. Nemali broj njih bio je na­sjeo politici srpskog okup­lja­nja u jednu srpsku državu i povje­rovao u vož­dovsku ulogu i zaš­titničku moć Slobodana Mi­lo­še­vića, odnosno u premoć Beograda. U “Bljesku” i “Oluji” 1995. godine Hrvatska vojska je, uz blagoslov i jedva prikrivenu podršku Zapada, skršila srpsku po­bunu, osim u istočnoj Slavoniji i Baranji, gdje je diplomacija došla do riječi i uvela upravu UNTAES-a na putu do reintegracije.

Od 1990. godine do danas Hrvatsku je napustilo ili moralo napustiti vjerojatno oko 450 tisuća Srba od njih oko 650 tisuća. Najviše u “Bljesku” i “Olu­ji”, ali i ranije i kasnije. Mnogi su već 1990. godine izbacivani s posla i micani sa manjih rukovodnih duž­nosti, a 1991. godine, kada su učestali oružani sukobi i zločini na obje stra­ne, progoni Srba i u gradovima i krajevima u kojime se nije pucalo poprimili su karakter velike haj­ke, a u znaku masovne histerije. I sve do danas nije pre­stalo tretiranje Srba kao građana drugog reda, usprkos tome što im se na riječima priznaju sva manjinska prava. Onima koji su otišli oduzeta je imovina i još im nije vra­ćena. Povratak u Hrvatsku Srba koji su izbjegli u “Bljesku” i “Oluji”, pa i prije i poslije nje, današnja hrvatska vlast uporno ometa, es­ki­vi­rajući i sve jači pritisak iz svijeta, pa i onih mo­ćnih sila kojima se Hrvatska htjela – ne htjela mora povinovati.

Franjo Tuđman je u trenutku kada je naredio “Oluju” pozvao Srbe da ostanu, a onda ni on ni njegove sku­tonoše nisu mogli sa­kriti veliko odu­ševljenje što su otišli i što ih se Hrvatska, eto, oslobodila kao “reme­tilačkog faktora”. Pa dok su Tuđman i njegovi na vlasti, ni preostali Srbi neće biti faktično nediskriminirani, niti oni koji bi se vratili u zavičaj, a i u domovinu, poželjni.

Srbi u Hrvatskoj, odnosno hrvatski Srbi utoliko su glavne žrtve ludila koje je dovelo do raspada avnojske Jugoslavije, s epicentrima u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, ali i u drugim središtima nacionalističkih birokracija koje su se bile ukotvile na vlasti još za Titova života.

Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su jedan od tri njezina konstitutivna naroda od odluka ZAV­NOBIH-a 1944. godine, koji je na zasjedanju u Mr­konjićgradu pro­klamirao da Bosna i Hercegovina “nije ni srpska ni muslimanska ni hrvatska” već “i srpska i muslimanska i hrvatska”. U 1991. godini tamošnji Srbi počeli su, tvrdeći da im pripada 64 posto teritorija, stvarati svoje autonomne oblasti, da bi se 1992. godine, također uz pomoć ta­dašnje JNA, koja se već bila raspala i više-manje svela na srpsko-crnogorsko ljudstvo, dohvatili i oružja. Franjo Tuđman  brinuo se da pruži “po­moć” ugro­ženim Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima, imajući na umu ono što je već utanačio sa Slobodanom Miloševićem u Kara­đorđevu, da bi onda 1993. godine inspirirao hrvatsko-bošnjački rat oko teritorija u centralnoj Bosni, Hercegovini i Posavini, a sve na tragu svoje opsesije da je Bosna i Hercegovina  “umjetna tvorevina”,  a Muslimani izmišljeni narod.

I završilo je tako da su pod pri­tiskom iz svijeta sklopljeni sporazumi u Washin­gtonu i Daytonu, da u Bosni i Hercegovini sva tri nacionalizma još istrajavaju na svom “rješenju”, da u njoj snažne vojne snage izvana održavaju uspostavljeni status quo, i da je ona via facti pod međunarodnim protektoratom, a koji će potrajati.

Kao najmalobrojniji, Hrvati su u Bosni i Hercegovini i najveće žrtve njezine dezintegracije (premda su Muslimani-Bošnjaci najviše izginuli i najviše ih se moralo preseliti). Naime, od 760 tisuća Hrvata koliko ih je u Bosni i Hecegovini bilo 1991. godine, danas ih u njoj živi 350 tisuća. Stotinu tisuća naseljeno je mahom u srp­ske kuće i na srpska imanja u Hrvatskoj. A u njihove kuće i na njihova imanja, ukoliko nisu u ruševinama, uselili su pak Srbi iz same Bosne i Hercegovine ili pak Srbi koji su izbjegli iz Hrvatske, te Muslimani-Bo­šnjaci. Jedan broj Hrvata u Bosni i Hercegovini preselio se na ranije srp­ske prostore (Drvar, Glamoč, Bosanski Petrovac, pa i Kupres). A Hrvati u Herceg-Bosni (koja i dalje postoji kao paradržava) ne daju ni Muslimanima-Bošnjacima, ni Srbima da se vrate tamo gdje su ranije od njih i pred njima izbjegli.

U Federaciji BiH (bošnjačko-hrvatskom entitetu) brojčani odnos Muslimana i Hrvata je 4:1, pa usprkos svim proklamacijama i garancijama potonji dospije­vaju u položaj nacionalne manjine. Hrvata je veoma malo ostalo ne samo u Banja Luci već i u samom Sarajevu, pa u Zenici i Tuzli. Od većih gradova ostao im je samo zapadni Mostar. A da se i ne spo­minje njihov egzodus iz Bosanske Posavine, pa i iz srednje Bosne.

Uz hrvatske Srbe, bosanski Hrvati utoliko su također glavne žrtve kr­va­vih zapleta i raspleta u godinama 1990-1998. A da nisu isključeni ni novi zapleti i raspleti.

Franjo Tuđman je “riješio” hrvatsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da na 90 posto teritorija Bosne i Hercegovine uskoro neće biti Hrvata ni za lijek.

A Slobodan Milošević je “rije­šio” srpsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da Srbe u Hrvatskoj instrumentalizira i onda ostavi na cjedilu i prepusti izbje­gličko-prognaničkoj sudbini. S tim što rasplet na Kosovu tek slijedi, a ni Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju se čemu radovati, nakon što su se našli u svojevrsnom re­zer­vatu.

Hrvatska ljevica, 4/1998.

Hrvatski karusel, drugo prošireno izdanje, Razlog 2004. godine

Tagovi:
Stipe Šuvar
Autor 22.7.2021. u 17:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija