Stjepan Mesić: DA, REKAO SAM I, DA, ISKRENO ŽALIM

 Stjepan Mesić
Autor 28.1.2017. u 19:24

Izdvajamo

  • Famozni Projekt Velebit sasvim sigurno neće posustati i ne posustaje u naporima da me kompromitira. Ne bojim ih se. Vjerujem u naše antifašiste i u zdrav razum naših građana. Vjerujem da će prihvatiti ovo objašnjenje i iskrenu ispriku. I neću prestati s aktivnostima, ma koliko to “velebitaše” i one koji stoje iza njih, smetalo. Neću! Niti smijem! Pogotovo sada ne smijem!

Povezani članci

Stjepan Mesić: DA, REKAO SAM I, DA, ISKRENO ŽALIM

   

Iskreno žalim zbog svega što sam izrekao i tada, a vjerojatno i u nekim drugim prilikama i na drugim mjestima. Živio sam u iluziji da se takvim, u osnovi nedopustivim ustupcima, može podići borbeni moral naših branitelja. Pogriješio sam, i to teško.              

Snimak, navodno iz Novske, iz ratne godine 1992., koji posljednjih dana uzbunjuje duhove ne samo u hrvatskim medijima, nego prije svega među istinskim antifašistima, obvezuje me da o tome nešto više kažem. Otvoreno i bez ikakve zadrške. Kao prvo, snimak je autentičan, mada nepotpun. Kao drugo, ja sam to doista govorio. I, kao treće, govorio sam neistine, ali ne svoje, nego stranačke.

Moram krajnje jasno reći kako sam od samoga formiranja HDZ-a imao rezervu u pogledu smjera kojim će ići hrvatska politika. Istina je bio sam jedan od čelnih ljudi HDZ-a i živio sam nekoliko godina u uvjerenju da ću svojim djelovanjem unutar stranke, pa i povremenim isforsiranim povlađivanjem sve prisutnijem koketiranju s ustaštvom, moći spriječiti ono najgore. Na žalost, nisam spriječio, a sebe sam kompromitirao. Za izjave poput ovih nedavno objavljenih, preuzimam punu odgovornost i izražavam duboko žaljenje, a posebno – ispriku svim borcima antifašističkog rata i svim žrtvama fašizma. Kažem: odgovornost preuzimam, mada sam reciklirao ono što je bila politika tada vladajuće stranke, ali ne želim niti otići s javne scene, niti ostati na njoj, s hipotekom laži. A laž bi bila kada ne bih priznao da sam od samoga početka imao zadršku u pogledu smjera kojim ide Hrvatska, u pogledu odnosa prema manjinama u Hrvatskoj, u pogledu poštivanja i zaštite ljudskih prava i – iznad svega – u pogledu demokratičnosti sustava što je građen. Taj je sustav, čijim sam i ja bio dijelom, i to ne beznačajnim, prividno bio demokratski, ali u osnovi – autokratski.

Pod plaštem toga sustava provedena je kriminalna pretvorba i privatizacija koja je završila gotovo potpunim uništenjem osnove gospodarskog opstanka Hrvatske. I o tome postoje egzaktni podaci, dostupni svakome koga zanima istina.

Baš kao što postoje i podaci o zločinima ustaške države koja je ukaljala hrvatsko ime. Na žalost, od samoga početka Domovinskog rata, a zahvaljujući i pritisku dijelova dijaspore na čiju smo pomoć bili upućeni, počela se relativizirati nedavna povijest. Ono što sam izrekao u Novskoj, potpuno je na tragu takve politike. Ponavljam još jednom: to je tada bila politika državnog vrha. Od mene kao visokopozicioniranog dužnosnika HDZ-a očekivalo se da je slijedim, pogotovo su to očekivali ljudi na terenu koje sam obilazio i koje se za obranu od pobunjenih Srba i posrbljene nekadašnje JNA htjelo homogenizirati prizivanjem ustaških “herojstava” i umanjivanjem ustaških zločina. U potvrdu tvrdnje da je to bila politika državnog vrha, odnosno stranke na vlasti, navodim samo jedan podatak: pune dvije godine nakon što je napravljen snimak u Novskoj, tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora javno je relativizirao karakter logora u Jasenovcu tvrdnjom kako se tamo dobro živjelo, pa su uznici čak izvodili i operetu “Mala Floramy”. No, svejedno, još ću jednom reći: iskreno žalim zbog svega što sam izrekao i tada, a vjerojatno i u nekim drugim prilikama i na drugim mjestima. Živio sam u iluziji da se takvim, u osnovi nedopustivim ustupcima, može podići borbeni moral naših branitelja. Pogriješio sam, i to teško.

Domašaja svojih grešaka postao sam potpuno svjestan i prije raskida s Franjom Tuđmanom i HDZ-om, a osobito nakon što sam preuzeo dužnost predsjednika Republike Hrvatske godine 2000. Tada sam se suočio s poraznim rezultatima povijesnog revizionizma koji je svoje pipke pustio duboko u obrazovni sustav i na medijsku scenu. Upravo zato od tada pa do dana današnjega, neumorno i neprekidno, nastojao sam i nastojim uvijek i u svakoj prilici reafirmirati vrijednosti antifašizma, naglasiti kako je antifašistička borba temelj današnje Hrvatske, osuditi ustaške zločine i cijeli ustaški režim, baš kao i naci-fašizam u cjelini. Toga sam bio potpuno svjestan kada sam u izraelskom parlamentu Knessetu izrekao ispriku, u ime Republike Hrvatske, zbog zločina što su ih ustaše počinili nad pripadnicima židovskog naroda u Hrvatskoj. Jednako sam tako toga bio svjestan i godine 2003., kada sam, kao jedini predstavnik države (!) otišao baš u Jasenovac i tamo također izrekao ispriku zbog zločina počinjenih u tom najstrašnijem ustaškom logoru nad Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima – antifašistima. Tada sam govorio istinu i istinu govorim svaki puta kada upozoravam na potencijalno pogubne posljedice povlačenja pred naletom neofašizma koji nije zahvatio samo Hrvatsku, nego i dobar dio Evrope. Istinu govorim svaki puta kada naglašavam da su naše mlade generacije ugrožene valom povijesnog revizionizma koji rezultira time da im se u njihovim školskim knjigama povijest prikazuje u pogrešnom svjetlu. Ja sam u Novskoj znao da govorim “državnu istinu” koja je bila neistina, no polazio sam od pretpostavke da na tome mjestu, u tome trenutku i u onome društvu, treba tako govoriti. Potpuno pogrešna procjena, znam i priznajem.

Spoznao sam to još odavno, ali sam smatrao da politikom što je vodim mogu popraviti učinjenu štetu. Uspio sam u tome samo dijelom, ali ipak u dovoljnoj mjeri da se nađem na meti kampanje što je očito dobro organizirana i koordinirana i iza koje najvjerojatnije stoje i određene institucije države. Kažem: najvjerojatnije, jer konkretnih dokaza nemam, mada sve upućuje na takav zaključak. Prema danas meni dostupnim informacijama, snimao je pripadnik jedne od hrvatskih obavještajnih službi u namjeri da me kompromitira. To se tada pokazalo nemogućim, ali je materijal današnjim sljedbenicima ondašnje politike vrlo dobro došao. No, ako sam ja tada, godine 1992. svjesno govorio neistine koje je državna politika nastojala pretvoriti u istinu, današnji mladi, ne prekine li se pogubni put kojim srlja Hrvatska, neće biti ni svjesni činjenice da govore neistinu kada će poricati ustaške zločine.

Upravo zato i upravo danas smatram da imam i pravo i dužnost inzistirati na antifašizmu i na istini o onome što se događalo u II. svjetskom ratu, ali i nakon njega; sve do naših dana.

A istina je vrlo jednostavna: naci-fašizam je najveće zlo što je snašlo čovječanstvo u 20. stoljeću. Naci-fašizam je dijelio ljude na nadljude i one koji su neka niža vrsta i koji zato nemaju pravo na život. Naci-fašizam je proveo holokaust, u povijesti čovječanstva nezabilježeni zločin sustavnog uništavanja jednoga naroda, onog židovskog. Ustaštvo je bilo hrvatska inačica naci-fašizma koji mu je i omogućio da stvori kvislinšku tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, s time da su ustaše sustavno likvidirali Srbe, Židove i Rome, naravno i svakog Hrvata koji se nije bio spreman pokoriti njihovoj strahovladi. Naci-fašizam je bio zločin u ideji i u realizaciji te ideje, a isto vrijedi i za ustaštvo. I to je cijela istina koju ni na koji način ne može promijeniti činjenica da je nakon pobjede godine 1945. bilo zločina i na strani pobjednika, bilo je osvete za zločine naci-fašista i njihovih pomagača. Da, toga je bilo, i ovdje kod nas i širom do tada okupirane Evrope. Ali, nitko nigdje, osim nekih u Hrvatskoj, i u nekoliko tranzicijskih zemalja, ne inzistira na odavanju počasti poginulim ili ubijenim kvislinzima i fašistima. Počast se odaje antifašistima i žrtvama fašizma. I samo njima!

Teza, međutim, da su komunizam i fašizam jednaka zla, prisutna je u dobrom dijelu Evrope, u Hrvatskoj – naravno. Laž! Te se dvije ideologije ne mogu uspoređivati, a još se manje može uspoređivati staljinistički sustav s onim iz bivše Jugoslavije (osim u prvih nekoliko godina nakon 1945.). Komunizam, ili ono što se zvalo komunizmom, nikoga nije likvidirao zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri. Za naci-fašizam to je bio jedini i osnovni kriterij.

Famozni Projekt Velebit sasvim sigurno neće posustati i ne posustaje u naporima da me kompromitira. Ne bojim ih se. Vjerujem u naše antifašiste i u zdrav razum naših građana. Vjerujem da će prihvatiti ovo objašnjenje i iskrenu ispriku. I neću prestati s aktivnostima, ma koliko to “velebitaše” i one koji stoje iza njih, smetalo. Neću! Niti smijem!

Pogotovo sada ne smijem!

Novi list

 Stjepan Mesić
Autor 28.1.2017. u 19:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija