Stjepan Mesić: Sporazume iz Daytona treba mijenjati, i to iz temelja

tačno.net
Autor 4.7.2015. u 12:21

Izdvajamo

  • Daytonska struktura BiH je zakazala, pokazala se promašenom. Budimo pošteni sami prema sebi i priznajmo to. Entitetska podjela protivna je samome biću Bosne i Hercegovine, nema nikakvoga utemeljenja u njezinoj povijesti i tradiciji. Ta je podjela, priznajmo i to, sankcionirala rezulate dotadašnjeg rata, uz neke manje korekcije, ona je „amenovala“ rezultate ratnih zločina i etničkih čišćenja.

Povezani članci

Stjepan Mesić: Sporazume iz Daytona treba mijenjati, i to iz temelja

Moja je poruka: ovako dalje ne može! I moj je apel upućen kako političarima koji su voljom birača danas preuzeli odgovornost, tako i nevladinom sektoru, u prvome redu Igmanskoj inicijativi, da probiju do sada neprobojni oklop nedodirljivosti Daytona. Sporazume iz Daytona treba mijenjati, i to iz temelja. Tko to ne vidi ili je politički slijepac, ili ne želi dobro Bosni i Hercegovini.

NVO Inicijativa za regionalnu saradnju Crne Gore koja je dio mreže Igmanske Inicijative, u saradnji Ministarstvom vanjskih poslova i evropskih integracija, organizirala je danas konferenciju “Dejton  i region – 20 godina kasnije – perspektive Zapadnog Balkana”. Namjera Igmanske Inicijative je da se ovakve Konferencije održe u sve četiri države potpisnice Dejtonskog sporazuma. Organizatori će se, nakon održanih razgovora, sa dobijenim zaključcima, nalazima i preporukama obratiti: predsjednicima država regiona i Evropskoj Uniji, sa molbom da razmotre ocjene, nalaze i preporuke, kako bi i njih koristili u traženju najboljih rješenja za unapređivanje situacije u pomenutim zemljama i u regionu u cjelini. Na konferenciji je, pored predstavnika Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore i kopredsjednika Igamsnke Inicijative za Crnu Goru, Srbiju, Hrvatsku i Bosnu i Hrercegovinu, govorio i Stjepan Mesić bivši predsjednik R Hrvatske. Njegovo izlaganje donosimo u cijelosti:

“Drago mi je što mogu sudjelovati u raspravi koju bi bilo najbolje nazvati: što i kako dvadeset godina nakon Daytona? Još preciznije: što i kako s Bosnom i Hercegovinom? Jer, o tome je riječ, o budućnosti jedne države i njezinih građana, kako onih koji su pripadnici triju konstutivnih naroda, tako i onih koji pripadaju manjinama.

Govorimo, dakle, o državi i o ljudima, a važno je i jedno i drugo.

To nikada ne smijemo zaboraviti. Ne smijemo, naime, upasti u klopku ramišljanja o budućnosti države, zaboravljajući njezine građane, niti smijemo postati preokupirani samo građanima, pogotovo ne samo nacijama, a zaboraviti da je država onaj okvir unutar kojega oni žive.

Moram reći da sam već umoran od onoga što ponavljam godinama. A pretpostavljam da sam i vama zamoran. Ipak, ponovit ću i danas, i ovdje. Previše je toga na kocki, materija o kojoj razgovaramo previše je važna, a da bih smio šutjeti. Govorim i kao bivši predsjednik Republike Hrvatske koji se upravo zbog politike prema BiH razišao s Franjom Tuđmanom, a potom činio sve što je bilo moguće da se uspostave što bolji bilateralni odnosi između dviju država.

A govorim, naravno, i kao član Igmanske inicijative koja je u prošlosti pokazala da ima sluha za potrebe ne samo trenutka, nego i budućnosti.

Pokazala je da ima sluha i više od mnogih političara, a pokazuje to i ovim tematskim zasjedanjem. I kao što sam nekada iskreno podupirao aktivnosti Igmanske inicijative, a i sudjelovao u njima, nastavljam to činiti i sada. Uvjeren sam da smo opet jednom došli do točke na kojoj politika ne zna kako dalje, odnosno: zna, ali neće. Potreban je impuls sa strane. Taj impuls može i mora dati Igmanska inicijativa.

I da se vratim onome što godinama ponavljam, a počeli su ponavljati i neki slijedeći me – ali, bez vidljivih rezultata. Naime, prije dvadeset godina imperativ trenutka je bio prekidanje rata. Pod svaku cijenu. Odgovorni državnici regije toga vremena pozvani su u Dayton i – sada malo karikiram – zatočeni u vojnom uporištu, tako dugo dok se nisu složili. Ono o čemu su se složili, pod enormnim pritiskom velike sile koja ih je pozvala, to su Daytonski sporazumi.

Kompleksan set dokumenata, uključujući i ustav Bosne i Hercegovine. To drugim riječima znači da je jednoj međunarodno priznatoj državi u kojoj je bjesnio rat uz otvorenu asistenciju iz dviju susjednih država, mada u različitom obujmu, nametnuto unutrašnje uređenje i to uz institucionalizirani nadzor međunarodne zajednice.

Rat je prekinut.

I to je ono što uporno ponavljam, ali kod onih koji bi trebali čuti i razumjeti, nailazim na gluhe uši. Naime, čuju oni dobro, ali se prave da ne razumiju. Ponavljam sljedeće: Daytonskim sporazumima prekinut je rat u Bosni i Hercegovini, ali je stvoren takav sustav da ona naprosto nije mogla postati funkcionalnom državom.

I nije ni postala.

Sada, puna dva desetjeća nakon Daytona, ta spoznaja kao da dopire do svijesti i onih kojima sam to govorio još dok sam bio predsjednik Hrvatske, a koji su me tada uvjeravali kako je Dayton temelj mirnog života u Bosni i Hercegovini, pa i više od toga – u regiji. I još jednom: da, mir je nametnut, uspostavljen, ali funkcionalna država – nije. I s takvom nefunkcionalnom Bosnom i Hercegovinom imamo posla danas i mi, njezini susjedi, ali i Evropa, na čija vrata ona kuca.

Pri čemu, tek usput, mada je krucijalno važno, moram postaviti pitanje koliko je Evropa iskrena kada kaže da želi Bosnu i Hercegovinu u svojim redovima. I moram to pitanje ostaviti bez odgovora.

Daytonska struktura BiH je zakazala, pokazala se promašenom. Budimo pošteni sami prema sebi i priznajmo to. Entitetska podjela protivna je samome biću Bosne i Hercegovine, nema nikakvoga utemeljenja u njezinoj povijesti i tradiciji. Ta je podjela, priznajmo i to, sankcionirala rezulate dotadašnjeg rata, uz neke manje korekcije, ona je „amenovala“ rezultate ratnih zločina i etničkih čišćenja.

Ona je proizvela jedan nacionalno mješoviti entitet u kojemu pripadnici jedne nacije u ne malom broju i dalje sanjaju o pripojenju susjednoj državi, dok je drugi entitet, praktično etnički čist, od samoga početka pokazivao neskrivene ambicije da razbije Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu, videći svoju budućnost u prisajedinjenju drugoj susjednoj državi.

Ta je podjela, naglasit ću još jednom, neprirodna i ona je u osnovi svih problema što ih ima današnja Bosna i Hercegovina.

Osim toga, mada se opredijelila za demokraciju, Bosna i Hercegovina, kao i još neke tzv. tranzicijske države, nije funkcionirajuća demokracija, nego je u znatno većoj mjeri ono što se naziva partitokracijom. Njome dakle vladaju, a točnije bi bilo reći: iscrpljuju se u borbi za vlast, političke stranke. Pri tome one i njihovi lideri usredotočeni su na vlastiti probitak mnogo više, neću ipak reći isključivo, nego na dobrobit građana.

Grube riječi – znam. Ali, ako hoćemo pridonijeti razrješavanju gordijskog čvora Bosne i Heregovine, onda moramo imati i snage i hrabrosti stvari nazvati pravim imenom. Pa i onda, ako se to nekome neće svidjeti.

Po meni Bosni i Hercegovini trebaju novi ustav i nova unutarnja organizacija države, treba joj zapravo potpuna reorganizacija države. U toj reorganizaciji u prvi plan moraju doći građani, dakle Bosna i Hercegovina mora biti ustanovljena kao građanska država, pri čemu je samo po sebi razumljivo da se potpuna jednakost i jednakopravnost pripadnika konstitutivnih naroda ni na koji način ne dovodi u pitanje.

Razlika je samo u tome, ma koliko to nekima nezamislivo i neprihvatjivo zvučalo, da se stanovnike Bosne i Hercegovine primarno gleda kao ljude, kao građane, a tek potom kao pripadnike ovih ili onih etniciteta. A to znači da se odustaje i od getoiziranja pripadnika nacija, jer to je upravo ono čemu danas svjedočimo – kroz odvojene škole, odvojene televizijske programe, da navedem samo najeklatantnije primjere.

Inzistiram na konceptu građanske države, jer Dayonski je ustroj podijelio građane Bosne i Hercegovine na pripadnike triju konstitutivnih naroda i na „ostale“, pri čemu su ti „ostali“ u nekim, sve prije nego nebitnim pravima zakinuti u odnosu na konstitutivne narode. I to je samo jedan od apsolutno neprihvatljivih i neodržavih apsurda koji su proizašli iz Daytona.

Oni koji su na izborima u Bosni i Hercegovini dobili povjerenje birača da upravljaju zemljom, to očito u ovakvoj situaciji, nisu u stanju. Krajnje je licemjerno, kada iz svijeta čujemo poruke tipa: neka se oni međusobno dogovore, a mi ćemo svaki dogovor prihvatiti. Da se mogu dogovoriti, već bi se bili dogovorili.

Ali nisu! I neće!

Međunarodna zajednica preuzela je dogovornost zaustavljanja rata prije dvadeset godina. U tome je uspjela. Mislila je da može preuzeti i odgovornost za uređenje države u vremenu mira. I u tome nije uspjela. Pa koliko je još pogrešaka i promašaja potrebno, da veliki priznaju da i oni mogu pogriješiti?

Bosna i Hrcegovina, ovakva kakva jest, nema snage da se reformira, da se pretvori u funkcionalnu državu. Ako je rješenje kojim je prekinut rat moralo doći izvana, a moralo je, onda i ovo ispravljanje, nadograđivanje Daytona –nazovite to kako hoćete – mora doći izvana.

Naravno, uz sudjelovanje predstavnika Bosne i Hercegovine i zemalja regije, supotpisnica Daytonskih sporazuma. Ja sam prošle godine u Mostaru predstavio svoje viđenje mogućeg rješenja sadašnje krize, jer kriza je prava riječ da se opiše stanje u kojemu su i država i društvo u Bosni i Hercegovini. Upoznao sam s tim viđenjem članove Predsjedništva BiH i ministra vanjskih poslova, imao sam podršku trojice nekadašnjih Visokih predstavnika međunarodne zajednice.

Što se dogodilo? Ništa, apsolutno ništa.

Otpor i samoj ideji mijenjanja Daytonskih sporazuma bio je previše jak, partikularni interesi, ne samo u BiH, nego i u svijetu, bili su tako snažni, da ono što je predstavljeno kao razrađeni plan i program nitko nije ni uzeo u razmatranje. Da se razumijemo: ja se ne tužim zato, što ono, što sam predložio nije naišlo na očekivani odjek.

Žao mi je, međutim, što je propuštena šansa da se makar otvori razgovor o tome zašto stvari u BiH ne idu onako, kako bi trebale. Pa smo čekali više od godinu dana, potrošili smo zapravo to vrijeme, a da ništa nismo učinili. Svjedočili smo višemjesečnoj agoniji nakon parlamentarnih izbora, kada nikako nije bilo moguće formirati vlast, pratili smo krah jedva uspostavljene koalicije u Federaciji BiH i nastavljanje prijetnji o odvajanju iz Republike Srpske.

I danas smo ovdje. Moja je poruka: ovako dalje ne može! I moj je apel upućen kako političarima koji su voljom birača danas preuzeli odgovornost, tako i nevladinom sektoru, u prvome redu Igmanskoj inicijativi, da probiju do sada neprobojni oklop nedodirljivosti Daytona. Sporazume iz Daytona treba mijenjati, i to iz temelja.

Tko to ne vidi ili je politički slijepac, ili ne želi dobro Bosni i Hercegovini.

Otvorimo proces, stavimo prijedloge na stol, neka budu i potpuno različiti, ustanovimo međunarodni okvir unutar kojega će se voditi dalji razgovori, definirajmo ciljeve i rokove i pomaknimo stvari s mrtve točke. Održavanje sadašnjega stanja opasno je ne samo za Bosnu i Hrcegovinu, ne samo za regiju, nego i za Evropu. Samo funkcionalna i funkcionirajuća država Bosna i Hercegovina, država jednakopravnih i ravnopravnih građana, moći će odoljeti naletima terorizma kojemu smo svi iz dana u dan sve više izloženi.

A i to je nešto o čemu treba voditi računa. Dok nije prekasno. Mnoge smo šanse propustili. Ovu ne smijemo!”

 

tačno.net
Autor 4.7.2015. u 12:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija