Što je prijetnja BiH?

Povezani članci

• Boris Dežulović: Rado ide Srbin sa Hrvatom
• Bombaš samoubojica
• Hrvatska misao u Sarajevu: Prilozi NDH kolaboracionističkoj poetici
• BiH dobila zeleno svjetlo za Akcioni plan za članstvo u NATO-u
• Klizma patriotizma (ili čizma patriotizma)
• Tužilaštvo BiH ne vodi istragu protiv Zlatka Lagumdžije

Bivši američki diplomata Daniel Server – danas ekspert Centra za euroatlantske odnose Sveučilišta Johns Hopkins iz Washingtona – nedavno izjavi kako je bilo još kriza u BiH ali je ova današnja „definitivno najgora“ jer „Dodik vrlo nedvosmisleno ide u pravcu secesije“. Ne vjerujem da bi ikome, iole ozbiljnom, ovako formuliran sud mogao zazvučati pretjeranim. Dapače. Američki je diplomata samo još jednom ponovio tezu koja je u opticaju godinama. Uz dodatak, doduše, da je najmoćniji banjalučki političar danas iznosi u sve ogoljelijoj formi. Uostalom, odlukom o referendumu, na kojem bi se građani RS-a izjašnjavali o pitanjima iz nadležnosti države, novi je vožd u brigu uspio baciti i cijelu međunarodnu zajednicu. Svoju zabrinutost ovih dana prikriti nije mogla čak ni američka državna tajnica. U Dodikovim devrovima, naime, i gospođa Clinton prepoznaje radnje kojima bi se „mogli potkopati Daytonski mirovni sporazum i stabilnost zemlje“.

Istina je, doduše, da je pod pritiskom svjetskih centara moći Mile reterirao. I da je, barem za sada, bez obzira na obrazloženja kojima „šamara“ javnost, od referenduma odustao. No, pitanje je – dokle? Uostalom, i sam Dodik ovih dana ponovi kako „RS-u uvijek ostaje na raspolaganju referendum za rješavanje tog problema“.

Rijetki, dakako, nisu oni koji u najnovijem Dodikovu zaokretu vide i definitivan poraz jedne politike – politike ultimatuma i destrukcije. Za prvaka PDP, primjerice, najnovije Miletovo prizemljivanje je i najveći poraz kojeg je ovaj „doživio u svojoj političkoj karijeri“ jer u razgovoru s gospođom Ashton nije dobio ništa osim načelnog stava da je „EU spremna razgovarati o reformi pravosuđa u BiH“. A što ta spremnost znači, naglašava Ivanić, najbolje svjedoči iskustvo kroz koje prolaze zapadni susjedi BiH.

Rijetki, međutim, nisu ni oni koji na posjetu Asthonove gledaju puni sumnjičavosti. Za neke, primjerice, isključiti ne treba ni mogućnost da je Ashtonova, na poticaj bivšeg visokog predstavnika Lajčaka – a o njegovim vezama s Miletom kruže svakakve, pa i priče o kojima se mogu pozabaviti organi gonjenja – došla kako bi Dodiku spasila politički obraz. Silajdžić, pak, i njegov stranački krug idu i korak dalje. Ne radi li se, pitaju se, eventualno i o tome da je rukovodstvo RS-a stalnim pritiscima uspjelo iznuditi za sebe poziciju direktnog sugovornika Evropske unije u pitanjima koja su u nadležnosti države i u interesu svih građana BiH.

No, je li ta vrsta pitanja isključivo bh. proizvod? I, ne dijeli li tu vrstu sudova i još ponetko u svijetu? Nedavno, recimo, podgoričke „Vijesti“, pozivajući se na jedan od evropskih izvora, objaviše kako je zbog evropskoga popuštanja banjalučkom moćniku na Bruxelles vrlo ljut i Washington. I kako čelnici američke administracije dijele uvjerenje da je Dodiku potrebna puno ozbiljnija lekcija od one koju mu nedavno održa visoka predstavnica za vanjsku politiku i sigurnost EU. Lekcija koja bi, među inim, podrazumijevala i mogućnost da Inzko smijeni predsjednika RS-a, a po potrebi upotrijebi i druge sankcije iz repertoara koje mu, kao šefu OHR, pružaju bonske ovlasti.

Problem, istina, nije samo Dodik. Naprotiv. Da se radi isključivo o njemu – ni po’ muke. U kola Miletu danas, i to svom snagom, upiru i lideri dviju frakcija lokalnog HDZ-a. Nedavnom, primjerice, jedan od njih – koji je i mozak svih operacija – govoreći o zahtjevu za teritorijalnom ravnopravnošću Hrvata, potrebnim je smatrao umiriti javnost naklonjenu svome banjalučkom partneru. Hrvatima je, veli, neprihvatljiva dvoentitetska BiH, ali zbog toga niti jednog trena brinuti ne trebaju „srpski predstavnici bilo koje partije“. Jer, eto, „o poziciji RS neće odlučivati nitko ni u Mostaru ni Sarajevu, i dok god postoji jasan stav srpskog naroda i srpskih političkih predstavnika, nitko ne može ugroziti RS“. A, ako se to zna, ne čudi ni ostalo – da je, recimo, Čović sve vrijeme uz Dodika i po pitanju referenduma kojeg ovaj organizira. A to, opet, znači, i za scenarij kojim bi se BiH delegitimiralo, a RS kao državu osnaživalo. Zašto? E, to bi trebalo priupitati mostarskog sokola osobno. Iako, odgovor nedokučiv nije i bez toga. Ali, o tome nešto kasnije.

Čović me, jasno je, specijalno i ne čudi. Jer, pošteno govoreći, za njega je visok stupanj vjerovatnoće kako, za sve to što čini, ima skrivene razloge. A zašto se u čitavu tu priču upetljava njegov koalicijski partner? E, to se ne zna bez mudre ciganke. Ovih dana portali nas, naime, ponovo podsjećaju na Ljubićeve predizborne poruke. Na saboru stranke, primjerice – koji je održan u predizborno vrijeme – „veliki je mag“ partijske drugove podučavao kako je cilj „ovih izbora u koaliciji s HSP-om, a nadam se i uz podršku ostalih hrvatskih stranaka, osim jedne koja se predstavljala stožernom, a ostala je usamljena kao gola stožina oslonjena jedino na Dodika“. Kako, međutim, te poruke dovesti u vezu s onima koje taj isti gospodin upućuje ovih dana – da su jedino Čović i on istinski tumači interesa Hrvata, da su svi ostali, pa i njegovi predizborni partneri, kolaboracionisti i kvislinzi, da će istu etiketu zaslužiti i svi ostali koji se njemu i najnovijem mu jaranu usude usprotiviti, da je Dodik partner koji zavređuje svaku pažnju…I sve u tom duhu – da o onome što ljudina izgovori u Blajburgu i ne govorim jer je, ruku na srce, vrijedno tek najobičnijeg ljudskog gađenja.

O političkim i vrijednosnim bljuvotinama, koje u javni prostor riga u vremenu i prostoru izgubljeni dječji ortoped, najbolji sud će dati vrijeme. Ali, po svemu što se događa izvjesno je da je trenutno zadužen za operativne poslove razgradnje bh. države. U prilog tome, uostalom govori i netom obznanjeni sastav Glavnog vijeća tzv. HNS-a, ali i nadležnosti dodjeljene njegovim članovima. I na prvi je pogled, ako ih se pogleda, jasno da su po srijedi resori karakteristični za strukturu svake vlade. A to, opet, znači da ovi trebaju simulirati buduću entitetsku, vladu koja je trenutno u nekoj vrsti ilegale, ali i s ambicijama da iz nje iziđe.

O razlozima, međutim, koji pokreću njegove najnovije partnere – Čovića i Dodika – progovoriti se može već danas. O njima je, uostalom, nedavno progovorio i Daniel Server. Razloge, veli on, što Dodik talasa treba tražiti u činjenici da na taj način želi spriječiti „pravosuđe da ga eventualno procesuira“. A zašto napada pravosuđe? Zato, veli Server, „što se boji da će pravosuđe napasti njega“. I dodaje: „Ja nemam problem da uvidim da pravosudni sistem u Bosni nije perfektan, ali sam spreman da povjerujem i da ruke gospodina Dodika nisu potpuno čiste.“ Razlozi iste prirode su, možda i nešto snažnije izraženi, i u podtekstu Čovićeva talasanja bh. političke stvarnosti. U prilog tome, uostalom, govori veći broj sudskih procesa koji se protiv njega, i njegove družine, i danas vode. Procesa koje on još uvijek pokušava prikazati kao udar na hrvatski narod. Ali, svemu, pa i toj demagogiji, dođe kraj.

Nastranu talasanje i Dodika i Čovića. No, posljedice talasanja kojeg kontroliraju reflektiraju se na najprepoznatljiviji mogući način. Nedavno je, primjerice, Ured UN-a za borbu protiv droge i kriminala objavio rezultate istraživanja o korupciji na prostoru jugoistočne Evrope. I, pogađate, daleko ispred svih ostalih u regionu je BiH – u kojoj je stopa korumpiranosti za preko 300% veća od one u, primjerice, Makedoniji. Komu se to ima zahvaliti? Najjednostavnije, onima koji su državnu politiku sve ovo vrijeme i kreirali. A među njima banjalučko-mostarskom dvojcu, po svemu sudeći, pripada počasno mjesto.

Je li, međutim, glavni problem BiH u Dodiku i Čoviću. Je li, hoću reći, problem BiH u kriminalu i korupciji uvijenima u oblande nacionalne ugroženosti i borbe za nacionalne interese? Ako je po najnovijim istupima religijskih vođa, ali ne samo njih, suditi – nije. Naprotiv, problem je u vlasti koju personificira SDP ili, kako „božji izaslanici“ imaju običaj reći, komunisti i neokomunisti koji ponovo, baš kao nekada, prijete uzduž i poprijeko ove zemlje. „Slugama Božjim“, kako stvari stoje, potpuno je nevažno sve zlo koje se događalo prethodnih dvadeset godina. Nevažna su im ubojstva, i pojedinačna i masovna, paljevine i razaranja, nevažni su im progoni ljudi od njihovih domova, prekrštena kao „humana“ preseljenja. Barem se, neka mi Svevišnji oprosti, takav dojam stječe iz svakodnevnih reakcija na sve zlo koje je već proživljeno, a počelo se nanovo kotrljati ovom zemljom. Nigdje odlučna glasa od crkvenih otaca. Ali, zato su ubacili u dvadesetu obrušavajući se na odluku ministra sarajevskog kantona da ocjena iz vjeronauke ne ulazi u prosjek jer djecu – onu koja je pohađaju u odnosu na ostalu – dovodi u neravnopravan položaj. E ta odluka je, ako je po „izaslanicima“ suditi, najgore što se čovjeku i čitavu narodu može dogoditi. I na razini je, zamislite molim vas, čak i tragedije koja se u Srebrenici dogodi.

Ni po’ muke da su sudovi navedene vrste imanentni samo jednom od vjerskih poglavara. Rekao bi čovjek – što znaš, možda je insan skrenuo. Ali, takve sudove potpisuju svi – oni koji odavno poručiše kako se „mi više ne trebamo prilagođavati njima, neka se oni sada malo prilagođavaju nama“, ali i ostali. Oni, dakle, koji bi se sada, u novim uvjetima i sami malo morali „prilagođavati“, ali, bogme, i oni koji su, prije petnaestak godina, osobno participirali u zlu koje se kotrljalo srebreničkim krajem. A danas, kormilareći međureligijskim vijećem, govore u ime svih – čak i onih čije su biološko uništavanje pred Gospodinom opravdavali. Jer, sada, eto, na sve to treba zaboraviti. Umjesto toga, sada se moraju zbiti redovi kako bi se zajednički suprotstavili „komunističkoj aveti“ – bilo da je ona starog, bilo novog, neokomunističkog kova. Jer, eto, oni su, time što hoće izjednačiti ljude, gori i od svih koljača.

Svašta. Ili je „slugama Božijim“ ovladala Sotona, ili je Svevišnji toliko milostiv da je i sam izgubio sposobnost razlikovanja dobra i zla. Treće ne može biti.

Domaljevac.com