Što Milanović može Mamiću

Povezani članci

• Knjiga o Uni, knjiga o Bosni
• Roditelji se moraju odreći svega jer se država odrekla djece sa poteškoćama
• Tarik Tanović: Mostar neće biti Evropska prijestolnica jer ima vlast koja ga u tom onemogućava
• Čedomir Petrović: Udavićete se u smradu grabeži i truleži
• Amir Hadžić: Umjesto radnicima, Vlada povećava konkurentnost gubitaškim firmama
• Donatella Di Cesare: Mir, rat, međunarodna ravnoteža

Kolumnist tportala upozorava na realnu opasnost da se Kukuriku koalicija, kao i trećesiječanjska vlast, prepadne od optužbi za revanšizam protiv HDZ-a i da cijeli koncept paralelne, podzemne države – kojoj se Zdravko Mamić svim kopitima izgurao za najnoviju metaforu – preživi

Postoje izjave sročene tako da kose sve pred sobom, iako, hm, sječivo nije uvijek okrenuto na pravu stranu. Sigurno se još sjećate Milana Martića kada se ispred TV-kamera junačio pred Srbima iz zapadne Slavonije da je zbog njih naredio granatiranje Zagreba, i – ispao budala. U Haagu su mirno pustili snimku s tom njegovom izjavom i poslali ga da hladi glavu na robiji, gdje će imati dovoljno vremena da se uzme u pamet.

Za drugu vrstu ovakvih izjava primjer je dao gospodar Dinama i cijelog hrvatskog nogometa Zdravko Mamić, rekavši ovih dana da je i on potkupljivao suce, čime je valjda htio bagatelizirati aferu koja upravo traje. E, tu više nije ispao budala on, nego svi koji su ga zbog toga trebali hitno privesti i ispitati, ali i oni koji pristaju na komunikaciju s njim a da se to ne raščisti. Pa ipak, Aleksandar Stanković napravio je baš to, doveo ga je u svoju emisiju i postavio mu sto pitanja, sve osim tog jednog koje ultimativno vapi za odgovorom.

I naravno da se onda Maminjo raspričao o svemu što ga je bilo volja, optužujući budućeg ministra prosvjete, znanosti i sporta Željka Jovanovića i cijeli SDP da se u raščišćavanju stanja u nogometu služe metodama koje su nacisti primjenjivali protiv Židova. Usto je voditelja i sve kojih to ide poslao u k…, dakle ubacio je u svoje pametno izlaganje uobičajenu količinu neuračunljivosti, ali kada sve zbrojiš i oduzmeš, ima, kako se to kaže, u tom ludilu sistema. Izdvajam dvije stvari.

Ogledalo društva

Napao je Stankovića da kada mu već predbacuje ovo i ono, kog ga onda boga uopće zove u svoju emisiju, čime je, koliko god izgledao nekontrolirano, pokazao da je savršeno svjestan onog glavnog. To je da je on, Mamić, ogledalo ovog društva, po kojem se lako ne pljuje, još ga se teže razbija. Drugo, vidjelo se da je itekako dobro čuo Jovanovićevu prijeteću izjavu da hrvatsku nogometnu močvaru treba isušiti, a njega poslati u povijest, i sada važe što to znači. Sigurno nije prema tome ravnodušan i hladan, kako je napokon dobro napipao Stanković, ali taj ovan predvodnik hrvatskog nogometnog ološa dobro zna i još nešto – da tek treba vidjeti hoće li od ove grmljavine nad hrvatskom nogometnom baruštinom nešto biti.

Istina je, doduše, da je poslije Jovanovićevih izjava hrvatsko nogometno podzemlje primjetno zadrhtalo, i odmah vidiš da ti razbojnici, kako sami nazivaju jedni druge, i nisu tako velikog kalibra koliko je velika neodlučnost državne vlasti da im se suprotstavi. Dobro, sada je uskočka grana te vlasti razmaknula usne i pokazala respektabilne očnjake kojima bi u ovo mogla zagristi. Ali, nemojmo se zafrkavati, presudno će tu, i u raščišćavanju kriminala i korupcije uopće, biti ne to nego kako će se prema ovome ponijeti Kukuriku koalicija.

Vražji pijetet prema Račanu

A tu već na početku neke stvari ne mirišu na dobro. Možda me netko proglasi paranoičnim, ali nimalo mi se ne sviđa što je Milanović nakanio održati prvu sjednicu svoje vlade 3. siječnja, iz pijeteta prema Račanovoj koalicijskoj vladi koja je tog dana prije jedanaest godina došla na vlast. Kakav vražji pijetet! Pa zar ta vlada nije počela mandat s jednako gromovitim najavama kao sada da će smjesta provesti reviziju privatizacije i razbucati ostale punktove državnog i inog kriminala koje je ostavio za sobom ocvali i onemoćali tuđmanizam. Ali onda se pokazalo da su baš Račan i ostali u Banskim dvorima bili rezervni odred istog tog tuđmanizma, omogućavajući mu da se drugim, suptilnijim metodama održi i opstane.

Treba li podsjećati da je od haških optuženika više kategorije ta vlast izručila samo Mladena Naletilića-Tutu, a i to samo zato što ima više kriminalnu nego patriotsku reputaciju. Jer, čim su došli na red oni kod kojih je obratno – Mirko Norac, Ante Gotovina, Janko Bobetko.. – ona je poduzela sve, uključujući sponzoriranje bijega, da se to izbjegne. Neki misle da je trećesiječanjska vlast objektivno bila nacionalno potkapacitirana, naročito nakon odlaska Budiše i HSLS-a, i da je razumljivo što joj je u ovome uzmanjkalo hrabrosti.

Ali, to je priča za malu djecu. Pa valjda Račanovoj vladi nisu trebali patriotski štitnici da pohvata i pospremi iza brave klasične, notorne kriminalce, pa ipak čitav njen mandat mirno su proživjeli na slobodi jedan Vladimir Zagorec, čak i Hrvoje Petrač. Završili su u zatvoru tek kada je na vlast ponovno došao HDZ, a tada je u hašku hapsanu morao poslije višegodišnjeg bijega i Ante Gotovina. Doda li se ovome da je Račanov ministar financija Mato Crkvenac junački odustao od bučnih najava da će se već tada uvesti porez nogometnim klubovima, a zapravo gaulajterima nogometnog polusvijeta tipa Mamića, Štimca, Sinovčića…, ispada da je SDP bio pri ruci da olakša posrtanje svim sektorima Tuđmanovog kriminalnog carstva.

Sada ostaje da se u muci i nedoumici pričeka što će biti sa Sanaderovim carstvom. Zoran Milanović najavio je da će kukurikavci još oštrije nastaviti borbu protiv korupcije, ali, tja, odmah ti padne na pameti vjerolomno pitanje – oštrije od čega?! Svi veliki antikorupcijski procesi još su u fazi sudovanja, nitko još nije na izdržavanju kazne ne računajući par riba niže razine tehnologije lopovluka, a prva liga hrvatskih odvjetnika uspješno vadi iz pritvora jednog po jednog optuženika. Vani je sada i Sanader, uz pomoć krajnje sumnjive odluke Ustavnog suda, koji se sve češće i sve neustavnije gura u vrh piramide redovnog sudstva.

Ali, pusti Ustavni sud, on u sustav može skrenuti nešto prljave vode, ali glavne tokove određuje politika, ne naravno uplitanjem u sudske procese, nego stvaranjem društvene klime koja će tim procesima dati potreban kontekst. E, tu, vidiš, čovjek ne može biti siguran, još manje staviti ruku u vatru, što će dalje biti. Mene osobno najviše ždere mogućnost da se SDP, ili Kukuriku koalicija svejedno, prepadnu od optužbi za revanšizam protiv HDZ-a i da onda cijeli ovaj koncept paralelne, podzemne države – kojoj se Zdravko Mamić svim kopitima izgurao za najnoviju metaforu – preživi.

Za to su, istina, puno povoljnije prilike bila prije desetak godina. Tada je bojazan da će biti optužen za revanšizam toliko tjerao strah u kosti Račanu, a malo se on bogami i pravio da je tako, da nije ni moglo završiti drukčije nego što je završilo. Danas, kada je na hašku priču stavljena točka a i mnogo drugoga se promijenilo, mahanje opasnošću od revanšizma puno teže pije vodu, što ne znači da toga neće biti. Tandem Kosor-Šeks već je dovoljno jasno stavio na znanje da će ‘crvene’ i dalje ucjenjivati optužbama za politički progon neistomišljenika, čak je moguće da se indirektno solidariziraju i sa Sanaderom, koliko god ga inače ne mogu vidjeti ni nacrtanoga.

Naravno da ta predstava ne vrijedi ni pišljivog boba, ali, ponavljam, ona nije bez stanovitih izgleda. Drugo čega se treba bojati je da će antikorupcijska kampanja lipsati kada dođe do nekog kukurikavca (Hypo, i ne samo on) ili nekog novoj vlasti bliskog tajkuna (Kamensko). A tu moraš bez krzmanja reći da je to test vjerodostojnosti Kukuriku koalicije, još više, da na tome ona pada ili prolazi.

T-portal