ŠTO SE GRBO RODI VRIJEME (NE)ISPRAVI

Izdvajamo

• Otuda molba Besime građanke upućeno ambasadorici Cormack i ambasadoru Wigemark-u bila bi mnogo značajnija, i ja vjerujem i mnogo korisnija, da je upućena javnom mnjenju BiH, svim njenim građanima, bez obzira na političku ili nacionalnu krvnu sliku. Veliki je broj, mnogo veći nego što se pretpostavlja, onih koji bi se željeli pobuniti i istaći svoj neposluh prema svojim „vječitim vladarima“ ogrezlim u bogatstvu i malogradjanštini izraslim na njihovom „racionalnom šićardžijskom strahu“.

Povezani članci

• BOŽICA JELUŠIĆ: SIC TRANSIT…
• Nebom stupa, nebom lupa moja generacija
• Basara: Nikakva para, a velika vajda
• Živela smrt!
• Poglavnik Vlade Republike Hrvatske
• Hotel Luda kuća (II)

Otvoreno pismo koje je uputila Besima Borić, „socijaldemkratkinja, aktivna političarka i ženska aktivistica, Bosanka i Hercegovka, Bošnjakinja, bivša prosvjetna radnica, itd“ abasadorici Cormack i ambasadoru Wigemark-u, vjerovatno bi promaklo ne zapaženo, da upravo u tom pismu nisu kondenzirane sve naše osobne ljudske protivurječnosti, nedorečenosti, manjkavosti, nesavršenosti, neznanje, pomalo i licemjerstvo, što sa takvom lakoćom nosimo sami sa sobom u ovom našem isuviše dugom mučnom tumaranju kroz život.

Piše: Nedžad Bašić 

Teza da je postavljanje BiH isključivo na temeljima nacionalnih podjela jedno od pitanja koje treba ozbiljno razmotriti i pokušati naći novo rješenje koje će omogućiti slobodnije disanje  bosanskohercegovačkog društava oslobodjenog straha od medjusobnih prevara i prijetnji, od siromaštva i neimaštine, svakako je pitanje koje zaslužuje pažnju kako javnosti tako i onih kojima je pismo Besime Borić upućeno. Medjutim, ono što je ljudski najteže prihvatiti je to da je nacionalna podjela BiH postavljena  i legitimirana na najstravičnijim zločinima koji su počinjeni prema nevinoj djeci, ženama, nemoćnim i starim,  na zločinima koji su počinjeni protiv čovječnosti i ljudske humanosti, i to u ime onih koji su najmanje učestovali u tom pogromu,  što je stvorilo novi još veći strah jednih od drugih, strah koji diže nove pregrade, stvara nove zloupotrebe i podsitče na nove zločine, stvarajući društvo straha, kriminala, korupcije, nemorala i nepotizma.  To još teže pada ako se zna da je sa tim i takvim podjelama u BiH došlo do legitimiziranja i pravdanja najtežih zločina protiv čovječnosti i to od strane civiliziranog  čovječanstva, koje je sudbinu ove zemlje stavilo iza svojih pragmatičnih ciljeva i interesa. To je ono što najviše vrijedja i boli svakog gradjanina ove zemlje, svako ljudsko biće bez obzira na njegovu boju kože, vjeru ili spol.

Medjutim, ako ostavimo po strani ovu manje više već apsolviranu dimenziju bosanskohercegovačke stvarnosti, teško je povjerovati da  taj isti civilizirani svijet može, čak kad bi i želio, pomoći nam bez naše aktivne podrške  u izvlačenju iz gliba u koji smo upali, najvećim dijelom našom krivnjom.

Pravo kaže Besima Borić da oni „koji tobože misle samo o svom narodu, zapravo misle samo o svojoj moći i poziciji“. Nažalost, ovaj problem ne može biti riješen od strane onih kojima je Besima uputila poziv da nam pomognu. Gdje je problem? Gdje je zapelo? Nije ovdje problem u  kolektivnom/nacionalnom identitetu ni jednih, ni drugih, ni trećih. Nije  problem ni u nacionalnom identitetu političkih stranaka, niti pak u nacionalnom/političkom identitetu pojedinca/gradjanina. Ovdje će prije biti riječ o problemu  moralnog  identiteta svakog od nas  kao ljudskih bića, koji i činimo te nacije i političke partije. Ovdje je problem lične prirode. Problem je u odsustvu svijesti, u odsustvu ljudske hrabrosti boriti se za širinu polja prava i slobode čovjeka kao ljudskog bića. Problem je u našoj nemoći da sami sebi kao pojedinci odredimo sistem vrijednosti našeg življenja. Ta nemoć i neznanje našeg gradjanina kakav život želi živjeti, u kojim slobodama i sa kojim pravima, sa kojim ljudskim dostojanstvom, gura ga sve više u ruke onih  „koji samo misle o svojoj moći i poziciji“ i koji sasvim dobro znaju kakav život žele živjeti i žive. Taj gap izmedju našeg i njihovog (ne)znanja, (ne)moći, (ne)morala… čini polje u kojem izrastaju sve poteškoće i nevolje našeg tumaranja „od izbora do izbora“ u kojima uvijek pobjedjuju oni „koji misle samo o svojoj moći i poziciji“. E tu nam ne može mnogo pomoći ni ambasadorica Cormack i ambasador Wigemark. Tu nam je mogla najviše pomoći Besima  gradjanka. Nažalost, pomoć Besime gradjanke je izostala, što iz njenog neznanja, što iz njene malodušnosti, što iz njenog  straha da ne naruši  i onako nizak prag svog komformizma. I upravo tu nastaje glavni izvor naših problema: korupcija, kriminal, nepotizam,… I sada mi bi željeli da nam to sve riješava ambasadorica  Cormack i ambasador Wigemark, a da mi ostanemo po strani i da sve to gledamo mirno čuvajući naš unutarnji mir i spokojstvo, pri tom okrivljujući druge da nisu dovoljno učinili za nas. E to oni neće, niti mogu. A i zašto bi, ako se mi svi mirimo da živimo život onih „koji misle samo na sebe i svoje pozicije“.

Postojanje i opstanak  „onih koji misle samo na sebe i svoju poziciju“ i koji kontroliraju svaku poru našeg života,  nije uvjetovana isključivo sramnim nacionalnim podjelama, već isto tako i našim (ne)moralom i našom iracionalnim „šićardžijskim strahom od gubitka ničega“. Neznanje i nepismenost, otkud i dolazi taj „nemoral i šićardžijski strah“, koči i spriječava  gradjanina ove zemlje da slobodno misli, da slobodno diše, da otvoreno ustane u pobunu protiv onih koji ga marginaliziraju i unižavaju, čineći od njega podanika i roba  nepismenih,  primitivnih, korumpiranih, opako zli  i u kriminalu zagrcnutih „vječitih vladara“ (pojedinaca i grupa), koji su samovoljno prisvojili  poziciju nacionalnih lidera i elita. Borba protiv tih samozvanih lidera i elita, borba protiv njihovog nemorala i kriminala, protiv njihove samovolje i nepotizma, spada isključivo u nadležnost gradjanke Besime a ne u nadležnost ambasadorice  Cormack i ambasadora Wigemark-a. Oni su ovdje privremeno mi ostajemo stalno, a nama treba trajno riješenje za našu bijedu i siromaštvo, za naš „nemoral i šićardžijski strah“. Treba nam pomoć Besime gradjanke.

Pomoć Besime gradjanke na putu borbe za rehabilitaciju BiH bila bi prije svega pomoć u borbi za novi moralni kodeks, novi moralni sistem vrijednosti,  što je od velikog značaja za sticanje „hrabrosti  pobune i neposluha“  protiv onih koji nas kroz njihov nemoral, kriminal i nepotizam uvode u krug najsiromašnijih, najnepismenijih, najkorumpiranijih i najbjednijih  zemalja Evrope i svijeta. Otuda svaka  javna pobuna Besime gradjanke protiv onih koji bi da „zubima kolju“ profesora Kazaza, zbog njegove kritike upućene našim „vječitim vladarima“, protiv onih koji mijenjaju prirodne tokove rijeka usmjeravajući ih do svoje hacijende, protiv onih koji grade vile na Dedinju, protiv onih koji ovu nesrećnu zemlju ostavljaju u amanet stranim i tudjim diktatorima i uzurpatorima,  protiv onih koji stvaraju svoje privatne akademije nauka na vjerskim i nacionalnim krvnim zrncima i time još sudbonosnije kulturno i gradjanski  dijele ovu zemlju i njene narode, čineći od nje zemlju ponižavajućeg mizernog življenja, i to bez pitanja ili bilo kakvog polaganja računa javnosti ove zemlje, čini veliki iskorak u kreiranju nove prosperitetnije i srećnije budućnosti ove zemlje i njenih naroda i građana.

Otuda molba Besime građanke upućeno ambasadorici Cormack i ambasadoru Wigemark-u bila bi mnogo značajnija, i ja vjerujem i mnogo korisnija, da je upućena javnom mnjenju BiH, svim njenim građanima, bez obzira na političku ili nacionalnu krvnu sliku. Veliki je broj, mnogo veći nego što se pretpostavlja, onih koji bi se željeli pobuniti i istaći svoj neposluh prema svojim „vječitim vladarima“ ogrezlim u bogatstvu i malogradjanštini izraslim na njihovom „racionalnom šićardžijskom strahu“.

Kako pobjediti taj „racionalizam“ u našem „šićardžijskom strahu od gubitka ničega“ je središnje pitanje na koje nam treba odgovor. „Nemamo više kud…Zašto produžavati agoniju kad će to kad-tad dovesti do pucanja po svim šavovima. A djeca nam odoše! Odoše glavom bez obzira dok mi glumimo…Šta? Zar ne Besima Borić?