Što su znale i budale?

Izdvajamo

• Stoga još jednom valja zahvaliti dragome Bogu što je u ovoj zemlji sloboda vjeroispovijesti zajamčena Ustavom, pa svatko može vjerovati u biskupovo krunsko svjedočanstvo o bezočnosti isluženoga engleskog admirala, a da pritom ne mora dijeliti i vjeru u bešćutnost isluženoga jugoslavenskoga generala pri planiranju i provedbi »humanoga preseljenja«

Povezani članci

• Jednoga dana, tko zna kada…
• Za BiH najpogubnija “etno-nacionalna” poplava
• Papa Franjo, crkveni demagog ili sljedbenik Isusa Krista?
• Zavetnici
• Popisivači dužni upisati svaki odgovor, čak i ako se izjasnite kao ‘marsovac’
• NIJAZ SKENDERAGIĆ: PONOSIMO SE ANTIFAŠIZMOM I BORIMO SE PROTIV FAŠIZMA

Bogu hvala da je sloboda vjeroispovijesti zajamčena Ustavom, pa svatko može vjerovati u što god hoće.

Možete tako vjerovati i fra Smiljanu Draganu Kožulu koji je na pitanje Večernjakova novinara zašto je vjenčanje Tomislava Karamarka i Ane Šarić obavljeno u tajnosti, odgovorio kako se nije radilo ni o kakvom tajnom obredu nego o poštivanju želje mladenaca da »to bude skromno i jednostavno, a ne da se javno objavi i da bude glamurozno«.

 Uslužni svećenik je omogućio da se vjenčanje obavi u zatvorenoj crkvi, a pripomogao je i da just married Ana i Tomislav izbjegnu zasjedu novinara koji su ih htjeli fotografirati neposredno nakon primanja bračnoga sakramenta. Kada je primljena dojava o paparazzima posakrivanim u grmlju oko crkve sv. Križa u Sigetu, pred oltarom je razrađen akcijski plan da mladoženja i kum izađu s južne, a nevjesta i kuma sa sjeverne strane, pa da tako doskoče fotografima koji su ih naumili zaskočiti.

 No, budući da su nimalo paparacističke fotke samog čina crkvenog vjenčanja – planiranog da bude skromno i jednostavno, a ne javno objavljeno i glamurozno – ipak osvanule na naslovnici i na još osam stranica magazina Gloria, valja vjerovati i u fra Smiljanovo objašnjenje da se to skromno razmetanje neglamuroznom ekskluzivom dogodilo ne samo čudom Božjim nego i zato što je »Ana radila u EPH-u«.

Možete, dakle – ako vas je Svevišnji obdario milošću vjere – povjerovati i u fra Kožulovu priču o paparazzima, a možete i svemu onome što je uoči posjeta pape Franje Sarajevu, također u Večernjem listu, ispričao banjolučki biskup Franjo Komarica u svojstvu, kako je sam kazao, »krunskog svjedoka dobro pripremljene i temeljito i bezočno provedene nakane fizičkog iskorjenjivanja katolika u BiH, i to od utjecajnih međunarodnih krugova«.

Navodi biskup kako mu je poslijeratni šef OSCE-ova ureda u Banjoj Luci, kojega ne proziva imenom nego titulom »isluženog engleskog admirala«, otvoreno prigovorio zašto od entitetskih vlasti u Republici Srpskoj potražuje neke župne kuće i samostane kada »dobro zna da katolici više nemaju što tražiti u tom kraju«. Iznosi msgr. Komarica i kako mu je u više navrata od strane više inozemnih čimbenika davano do znanja kako su Hrvati iz njegove biskupije na posebnom udaru kao »papisti«, a da je papa »glavni krivac što su pobjednici u Prvom svjetskom ratu raspadom Jugoslavije bili prisiljeni potpisati svoj poraz«. I kako je primio k znanju da »službeni predstavnici dviju velikih europskih sila u BiH vide samo dva konstitutivna naroda – Srbe i Bošnjake«, a da na Hrvate gledaju kao na »nacionalnu manjinu«.

Mnogi će vjernici bez ikakve sumnje povjerovati navedenim krunskim svjedočanstvima banjalučkoga biskupa o utjecaju svjetskih moćnika na tragičnu sudbinu bosanskih Hrvata, ali bi se njihova vjera u sve geopolitičke prljavštine što ih Komarica iznosi mogla naći na itekako ozbiljnoj kušnji kada pročitaju njegova gorka sjećanja na susrete s hrvatskim svjetovnim i duhovnim autoritetima.

 Jer ako ljudi i ne posumnjaju u vjerodostojnost biskupove priče o uplakanome ministru Hrvatu koji mu je plačnim glasom priopćio kako je pribivao »sjednici na kojoj je odlučeno da Banjolučka biskupija nestane«, malo će teže bezpridržajno povjerovati kako je msgr. Komarica »na svoje uši, zajedno s nadbiskupom Puljićem i blagopokojnim biskupom Žanićem, morao slušati kako im je najodgovornija osoba u hrvatskoj politici dala do znanja da će se 400.000 do 500.000 bosanskih Hrvata morati iseliti iz svojih domova«. Ili da mu je »čak i jedan crkveni prelat u Zagrebu tijekom rata – ne bez cinizma – rekao kako i ‘budala zna da ništa nema više od Banjolučke biskupije’«.

   Možda će se s nevjericom nagađati koji li se to mudrijaš među hrvatskim crkvenim prelatima blagoizvolio pozivati na znanja i saznanja tako neupitna da su raširena čak i među budalama. Ili na koga Franjo Komarica misli kada spominje sve one »utjecajne sunarodnjake, pa čak i pripadnike iste Katoličke crkve« koji su »aktivno sudjelovali u dosadašnjem fatalnom procesu fizičkog iskorjenjivanja katolika iz njihove mnogostoljetne domovine« Bosne i Hercegovine.

   Ali – tko će se odvažiti da pogodi koja li je to »najodgovornija osoba u hrvatskoj politici« amenovala progon pola milijuna bosanskih Hrvata, tim prije ako se radi o »najvećoj ličnosti u hrvatskoj povijesti« o kojoj, kako najavljuje mladoženja iz crkve sv. Križa, više nitko neće smjeti javno govoriti ono što mu padne na pamet?

   Stoga još jednom valja zahvaliti dragome Bogu što je u ovoj zemlji sloboda vjeroispovijesti zajamčena Ustavom, pa svatko može vjerovati u biskupovo krunsko svjedočanstvo o bezočnosti isluženoga engleskog admirala, a da pritom ne mora dijeliti i vjeru u bešćutnost isluženoga jugoslavenskoga generala pri planiranju i provedbi »humanoga preseljenja«