Stožeraška Hrvatska

tačno.net
Autor 25.11.2013. u 15:15

Stožeraška Hrvatska

Sadašnja vlast ponovno će postati većinska tek ako se združeno suprotstavi nacionalizmu, i to ne od repa (posljedice), nego od glave (uzroka), a prvo je napokon zašiti vukovarsku ranu. Ako se ona još i zagnoji, ova zemlja zaista bi mogla postati stožeraška i glupo se oko toga zavaravati.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Previše to upada u oči da ne bi pobudilo loše slutnje i sasvim konkretne sumnje. Dugih, predugih dvadesetak godina nakon rata Vukovar još izgleda poput nezaliječene otvorene rane, s ruševinama koje se i nakon dva desetljeća još obnavljaju i s privredom koja je jedva pomaknuta s ratne ništice. Kao da je netko odlučio trajno zabraniti život u njemu i učiniti ga nekom vrstom vječno otvorene grobnice. To će reći da je ovom gradu namijenjeno da bude na mrtvoj straži jedne hiperproducirane i nikada dovršene viktimologije, što je, kako smo ovdje već zapisali, dalo pečat i obilježavanju godišnjica njegovog pada. One su izgledale i još izgledaju kao da Vukovar nije pao samo 1991., nego kao da svake godine mora iznova pasti, tako da više i ne prizivaju uspomenu na mrtve, još manje suživot živih sa živima, nego hrvatsku osvetu za navodno potpuno nekažnjene i neokajane srpske zločine. I doista, do prije neku godinu vukovarske kolone sjećanja znale su podsjećati na prijeteće poluvojničke marševe ulicama grada, u kojima je još samo falio fizički obračun s “neprijateljem”. Ali je u simboličkom smislu i to višekratno obavljeno.

Razumije se da u takvim okolnostima Srbi i njihovi politički predstavnici nisu mogli sudjelovati u kolonama sjećanja, iako to već nekoliko godina visi u zraku jer je nesumnjivo dobro i poželjno. Ali u ozračju koje je stvoreno, to sudjelovanje ne bi značilo da bi se oni poklonili hrvatskim žrtvama u Vukovaru i šire, nego da bi pod pritiskom pokleknuli pred spomenutom osvetničkom atmosferom vukovarskih komemoracija. Još je manje dolazilo u obzir da se komemoriraju i nedužne srpske žrtve u Vukovaru, iako je u Milanovićevoj vladi prošle godine načelno dana podrška tome. Ali prethodnica tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara bila je očito već tada dovoljno jaka da to osujeti. Ta udvojena komemoracija hrvatskim i srpskim žrtvama značila bi da je pomirenje Hrvata i Srba moguće i potrebno, a vukovarski stožeraši tvrde da nije ni jedno ni drugo. Štoviše, odnedavno se odande čuju zahtjevi za “drugom Olujom”, što je praktički otvoren ili jedva prikriven poziv na izgon Srba iz Vukovara i Podunavlja, a učestali su i drukčiji, navodno blaži. Prvenstveno onaj da se temeljito revidira, a možda i sasvim ukine, abolicija za sudjelovanje u srpskoj pobuni devedesetih. Kao da je abolicija neka posebna milost velikodušne hrvatske države prema pobunjenim Srbima, a ne nešto što je dolazilo, i još dolazi, poslije svih ratova.

Ipak, treba konstatirati i jedan novi element u vukovarskim komemoracijama. Posljednjih godina nema više spomenutih revanšističkih marševa gradskim ulicama, što znači da spomenute zahtjeve za “drugom Olujom”, pa čak i nasilno skidanje i razbijanje dvopismenih, latinično-ćiriličnih ploča, treba tretirati kao možda posljednje relikte iz opisane osvetničke faze vukovarskih događanja. U međuvremenu se prešlo u drugu fazu, u kojoj brahijalno pokazivanje mišića više nije u prvom planu, što ne znači da je ta nova faza manje opasna, naprotiv, već se pokazuje da je još opasnija. Vukovar je naime, uz zagrebačko sjedište kriptoklerikalne inicijative “U ime obitelji”, postao drugo glavno središte referendumskog ustanka koji već nekoliko mjeseci plamti zemljom. Cilj mu je ne više srušiti vlast po scenariju splitske Rive, nego je legalnim, iako duboko nelegitimnim metodama, toliko potkopati da se više ne može održati na nogama. O da, stožeraši se neće tu držati sasvim po strani, nego će pomoći Vladi da padne tako što će je već sada proglasiti nepostojećom. U zadnjoj poruci koju su poslali Banskim dvorima uoči ovotjedne vukovarske komemoracije, oni šefa hrvatske izvršne vlasti više ne zovu “premijerom” nego samo “Zoranom Milanovićem”, a Vladu ljudima “iz njegovog kola”.

Dakle, Vlade s punim autoritetom više nema, ona je napola već pala, a na njeno mjesto ustobočio se vukovarski Stožer, zasad, istina, također samo napola. Ali u slučaju uspjeha dvaju referenduma, prvog protiv istospolnih brakova, a drugog protiv ćirilice, on je spreman preuzeti odgovornost, što god to značilo, i za upravljanje zemljom. Ovotjedna vukovarska komemoracija očito je zamišljena kao generalna proba za to, a ta proba, glupo je tajiti, stožerašima je dobro uspjela. O tome rječito govore tri činjenice. Iako je najavljivao da neće organizirati paralelnu kolonu sjećanja, čime je zbunio barem dio pristaša, Stožer je ipak formirao drugu kolonu “vukovarske Hrvatske”, koja je bila debelo masovnija od one “nevukovarske”. Drugo, premda se uoči komemoracije jasno izjasnio protiv dviju kolona, HDZ je spremno (riječ nije slučajno odabrana) stao u tu stožerovu, čime se potvrđuje da Karamarkova stranka više nema, kao devedesetih, vlastitu političku agendu, nego je preuzima od radikalne desnice (plus Crkve). I treće, u stožerovu kolonu uključio se i Ante Gotovina s ostalim generalima, što će sigurno razočarati one u Banskim dvorima koji su sve učinili, pa izgleda i uložili stanovitu paru kako bi ga dobili na svoju stranu. Ali više bi ih trebalo zabrinuti što je taj ribar, kako sam sebe zove, prepoznao veće “riblje jato” od njihovog i priključio mu se. Dobro, možda Gotovina, koji je ipak nov u ribarstvu, još nije uštimao oko za ovakve procjene, pa griješi.

Ali ako i nije brojnija, sada je jasno da je stožeraška Hrvatska puno bolje organizirana. I to prvenstveno zato što u svojim redovima nema kalkulante tipa Ive Josipovića (o Ustavnom sudu da i ne govorimo), koje je huk s desnice toliko impresionirao da su smjesta tražili mirovne pregovore s njom. I razočarano od toga odustali tek kada su vidjeli što ih je dočekalo u Vukovaru, iako “barikada” od nešto upaljenih lampiona sigurno nije prepreka pred kojom su trebali ustuknuti. Osim toga, ako je lijevo-liberalni blok danas manjina u Hrvatskoj ili će to sutra postati, onda je to i zato što ne zna okupljati saveznike oko sebe. Ili barem to prvi put radi s manje žara i uspjeha od radikalne desnice. Jedini saveznik kojeg je taj blok u Vukovaru dobio na svoju stranu došao je iz srpskih redova, jer su se koloni sjećanja prvi put pridružili predstavnici jedne relevantne srpske organizacije (SNV). Ali i to je imalo pomalo otužan prizvuk: kao da se jedna manjina, srpska, solidarizira s drugom, koju vode Milanović i Josipović.

Sadašnja vlast ponovno će postati većinska tek ako se združeno suprotstavi nacionalizmu, i to ne od repa (posljedice), nego od glave (uzroka), a prvo je napokon zašiti vukovarsku ranu. Ako se ona još i zagnoji, ova zemlja zaista bi mogla postati stožeraška i glupo se oko toga zavaravati.

tačno.net
Autor 25.11.2013. u 15:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija