Strah od sirotinje

tačno.net
Autor 26.1.2014. u 12:12

Strah od sirotinje

Piše: Ladislav Babić

Ljudi koji osim kućice i garažice posjeduju i zrnce sposobnosti uočavanja društvenih realnosti, kao i pamet dovoljnu da zbroje dva i dva tako da im se zbroj ne mijenja svaki puta u zavisnosti od vlastitih interesa – lako će uočiti bezdušnost kapitalizma, kao i njegove navodno “humane” varijante, liberalnog kapitalizma. Onoga, koji je – to su već uočili i zapadni društveni analitičari – doveo svijet na rub ponora u ekonomskom, socijalnom, energetskom, ekološkom i inim pogledima. Na žalost, među tim “kućevlasnicima” povelik je broj obnevidjelih od vlastitog blagostanja, te im sudbina većine čovječanstva u sistemu koji je dušu dao za malograđane i oni za njega, ništa ne znači. Na kritiku liberalnog kapitalizma i traženje društvenih promjena usklađenih sa humanom biti čovjeka (koju teško shvaćaju, jer je posjeduju manje od elitom prepuštenih materijalnih mrvica, kako bi je kao krvoločni psi, budne li potrebe, branili od takvih zahtjeva), odgovaraju strahom kako će se pametnima i poduzetnima (u koje samorazumljivo ubraju sebe) sve živo oduzeti u korist tamo nekih “lezilebovića” kojima je na u umu samo pljačka poštenih i radinih članova društva – oduzimanje bogatstva koje nisu zaradili vlastitim radom. Realnim, objektivno raspoloženim ljudima koji sem auta u garaži posjeduju i dovoljno kritičkih opservabilnih sposobnosti, i makar minimum morala – osobina koje neće biti zatamnjene vlastitim materijalnim stanjem – dovoljno je baciti pogled na podatke iznesene u medijima, a ako baš i nisu raspoloženi za čitanje onda malo okolo sebe, da odmah shvate suštinu sistema kojega su se možda namjerili braniti. Neće odustati tek obnevidjeli od straha za vlastite materijalne probitke (koji inače ponajviše pljuju po materijalističkoj filozofiji ne razlikujući je od vlastitog konzumerizma), a takvi su najzagriženiji i najopasni, najspremniji u datim okolnostima izdati ljudskost, ali ne i vlastito “bogatstvo”. Najprilježniji su u obrani krupnih pljačkaša čovječanstva – elite eksploatatora ogromne većine ljudskog roda – jer im isti omogućuju glodanje kostiju koje stotinama milijuna gladnih izgledaju poput bifteka.

        Takvi su, s Isusom na ustima i mržnjom u srcu, sposobni raditi ono što svakodnevno rade širom svijeta, od Iraka do Afganistana i u obrnutom smjeru. Ako nekome podaci da 85 osoba raspolaže bogatstvom kao pola čovječanstva, podaci

“…da su poduzetnici, bankari, medijske zvijezde, liječnici, mafijaši i drugi bogati pojedinci sakrili – u više od 80 poreznih rajeva diljem svijeta – oko 32.000 milijarda dolara, odnosno polovinu godišnjeg BDP­a svih država u svijetu…”

ne znače baš ništa, onda imaju više problema sa sobom, svojim moralom i psihom te krahom vlastite ljudskosti, negoli sa problemom humane raspodjele društvenog bogatsva u pridobijanju kojega učestvuje cijelo čovječanstvo, a koje ionako pripada svima (posebno prirodna bogatstva i pravo na nezagađeni okoliš). Tko je usidren u svoje mentalne zidove bez okana prema vanjskom svijetu, stanju i potrebama svoje ljudske braće – ma udaljene i hiljadama kilometara – nije nego za žaliti. Vjerojatno ima sve što mu je potrebno za njegov sitni, malograđanski život, no fali mu brdo stvari za kojima ni ne osjeća nasušnu potrebu, da bi se smio nazvati čovjekom. Sem u čistom i najbanalnijem biološkom smislu. U svakom slučaju, neka si postave pitanje apriori jasnog odgovora: strahuju li više od od onih koji osiguravaju njihovu vjernost bacajući im kosti pod stol, kako bi – kad zatreba – poput bijesnih pasa branili svoje hranitelje, ili od svesvjetske sirotinje koja samo zahtijeva svoja prava na koja se njihovi eksploatatori teorijski (Biblija, ideologija itd.) neprestano pozivaju, u praksi jednako neprestano mokreći po njima. Da im pomognem u otkrivanju načina na koji uobičajeno (još i prije Spartakovih vremena) šalju “humanističke” poruke “sužnjima kletim i prezrenim”, kako se isti više nikada ne bi usudili zahtijevati svoja prava:

“Nakon pobjede kontrarevolucije započeo je najžešći teror; sistematski su ubijani borci i aktivisti Komune kao i mirno stanovništvo koje je bilo smatrano pristalicama. U kratkom vremenu na smrt je osuđeno 45000 ljudi, a u izgnanstvo protjerano 13000. Smrtne presude donošene su i nakon 1 minute saslušanja i to tako sve do juna 1874.”,

a sofisticiranije (ne i uvijek) načine obračuna, kontrole i prijetnji koji su u međuvremenu razvijeni, neka se potrude sami istražiti. Takvi malograđanski branitelji sistema koji im je priuštio kućicu s garažicom, a golemoj većini samo nadu u Spasitelja ili vjeru u vlastitu sposobnost da jednom preokrenu stvari u pravednijem smjeru, su najzagriženij i najopasniji. Nisu li beskrupulozni eksploatatori, bankari, rentijeri ili naprosto obični lopovi, koji žive na grbači radnog naroda, onda su i sami u poštenom(?) priskrbljivanju svog imetka morali biti radnici – manuelni ili intelektualni – no pojam solidarnosti s klasnom i ljudskom braćom izvjetrio im je iz glave već prvom prilikom kad se nije odnosila na njih lično. Svoje sinove upućuju u vojne i policijske škole praveći od njih najamnike sistema, prema javnosti se maskirajući domoljubnim krinkama kojima skrivaju svoje vlasničke instinkte. Pravo domoljublje ne vrijedi ni prebijene pare, lipe, centa ili pfeniga, ako nije naprosto oblik čovjekoljublja, bez obzira na pridjeve kojima smo sakrili čovjekovu ljudsku bit. Od svojih gospodara naučili su bacati “otpatke” pod stol, pa nam dobacuju – jaučući kako od svojih višestruko većih prihoda ne mogu živjeti – 600Kn (80Eu) socijalne pomoći i bajke o zaposlenju za stotine tisuća nezaposlenih (pomnoženih s brojem članova obitelji koje uzdržavaju) kao brigu sistemske elite za narod. Kakvog li licemjerja! Krivo imate smatrate li ih najkrivljima za nedostake sistema; oni su samo sluge uvijek na raspolaganju svojim gospodarima, dresirani psi čuvari spremni na zvižduk čuvati njihovo meso kako bi za sebe sačuvali kosti. Vrijednost ljudskog života mjere usporedbom svojeg bankovnog računa s dolarom dnevne zarade najsiromašnijih. Obrana pak liberalnog kapitalizma koju nerijetko zasnivaju na navodnoj zavisti sirotinje i ostalim psihološkim karakteristikama, više je no neozbiljna i ne bi izdržala ni jednu ozbiljniju ekonomsku ili sociološku analizu. Jeli tvorac Teorije relativnosti bio jalnuš nad jalnušima kada je pred šezdesetpet godina u svom poznatom članku optirao za socijalizam, neka “nevjerne Tome” lično provjere, mada je za očekivati da njihov primarni egzistencijalni interes ne mogu pokolebati kako najučeniji, tako ni najhumaniji argumenti. No, mnogima je suđeno da na vlastitoj koži kad-tad shvate da sijući vjetar, žanju buru. Strah od sirotinje, sasvim je opravdan. Jer, ima li razloga strahovati od onih kojima niste ništa lošeg učinili? A uskratiti čovjeku njegovo ljudsko dostojanstvo, svakako nije baš ponajbolja stvar.

Magazinplus

tačno.net
Autor 26.1.2014. u 12:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija