Stranac u Hrvatskoj – ŠIMUN FILIPOVIĆ

Povezani članci

• OREŠKOVIĆ O PROŠIRENJU ZAKONA O OBNOVI: „Ovakva obnova koristi samo korumpiranim političarima“
• Dodik je u pravu. Neka se žali pokojnom Miloševiću!
• Donatella Di Cesare: Dezinformiranje
• Zoran Milanović priznao: Ja sam kriv za poraz
• Dramatična poruka Svjetske banke liderima u BiH: Ukinite povlastice boračkim organizacijama i smanjite mirovine ili ćete propasti!
• Nijedna hrvatska stranka nema ekonomsku filozofiju jer sve teže konsenzusu

Stjepan Filipović, komandir čete Valjevskog partizanskog odreda sa vješala u Valjevu poziva narod u borbu protiv okupatora i njegovih slugu, 22.maj 1942. – foto muzejavnoj.ba

„Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu“

stihovi su pjesme „Krvava bajka“ srpske i jugoslavenske pjesnikinje Desanke Maksimović (1898.-1993.), koji će se urezati za sva vremena u naše živote i sjećanja, a posebice u ove dane memoriranja i obilježavanja kragujevačke tragedije od 21.10.1941. godine, kada je prije 79 godina strijeljano 2.792 nedužnih civila u odmazdi njemačkog okupatora. Svoj je život tog dana izgubilo i 300 đaka i profesora kragujevačke gimnazije.

„Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.“

Malo je poznato da je Desanka Maksimović diplomiravši na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1923. godine, jedno vrijeme svog radnog vijeka provela i u Hrvatskoj kao srednjoškolska profesorica u Dubrovniku.

Ovaj zločin, kao jedan od najvećih nad civilnim stanovništvom tijekom II. svjetskog rata, dogodio se u Kragujevcu, a odmazdu u sklopu odredbe o likvidaciji „100 za 1“ provodio je major Paul Kening. Na tom strašnom mjestu stradanja u Šumaricama poslije rata 1953. g. uređen je memorijalni park, a dvadesetak godina kasnije otvoren je i velebni muzej 21.oktobar kao spomenik na nevine žrtve, no najveći je spomenik žrtvama, onaj vječni, podigla svojim stihovima pjesnikinja Desanka Maksimović.

Pred II. svjetski rat, pred okupaciju, Kragujevac je bio značajno industrijsko središte tadašnje Kraljevine, prvenstveno zbog Vojno-tehničkog zavoda i drugih industrijskih poduzeća. Brojna radna mjesta privlačila su radnike iz cijele zemlje, a u to vrijeme je snažno radništvo nosilo sa sobom i prožetost slobodarskim idejama koje su uvijek bile praćene i komunističkim aktivizmom. Nudeći radna mjesta i egzistenciju slobodarski Kragujevac, središte Šumadije, centar industrije, radništva, ali i centar bunta protiv postojećeg socijalnog poretka, privukao je i obitelj Filipović koja iz Opuzena preko Mostara i Županje stiže u Kragujevac u potrazi za srećom i nastojanjem za dostojanstvenim životom od svoga rada. Tako u Kragujevac 1932. godine dolazi brojna obitelj Filipović, otac Ante i majka Ivka sa petero djece od kojih je četvero rođeno u Opuzenu Šimun (1911.), Stipan (1916), Nikola (1919.) i Jelica (1922.), a najmlađi od njih Drago u Mostaru 1930. godine. Tako brojna obitelj živjela je u kući od svega 30 m kvadratnih u dvije prostorije. Budući otac i majka umiru u kratkom razdoblju po dolasku u novu sredinu, najstariji sin Šimun postaje glava obitelji, a zaposlenjem u Vojno-tehničkom zavodu i njen hranitelj. Teške će životne prilike članove obitelji usmjeriti revolucionarnim stazama, a sestru Jelicu odvesti u sirotište koje su u Sarajevu držale časne sestre.

Jelica i Stjepan Filipović u Sarajevu 1938. godine

Sve što su tri brata Filipovića Šimun, Stjepan i Nikola radili je bilo od interesa za zajednicu, njihova su nastojanja usmjerena za opće dobro, za ciljeve slobode, bratstva, ravnopravnosti i socijalne pravde. U tim će nastojanjima prinijeti i žrtvu vlastitog života, Stjepan će biti zarobljen kao partizan i pogubljen u Valjevu 22.5.1942. godine, a fotografija njegovog javnog vješanja obići će svijet i postati jedan od općih simbola borbe protiv zla. Brat Nikola će kao partizan poginuti u borbama na Sutjesci, dok će Šimun biti uhićen u racijama po Kragujevcu neposredno pred strijeljanje u Šumaricama.

Šimun je bio prijatelj i drug, sindikalni aktivist i mnogi su njegovi prijatelji bili uhićeni zajedno s njim. Kao Hrvat mogao je istupiti i izbjeći strijeljanje jer se odmazda „100 za 1“ odnosila na Srbe. No, Šimun je postupio drugačije, a o tome je svjedočanstvo ostavila u svojim zabilješkama sestra Jelica. Posjetivši brata Stjepana u zatvoru pred vješanje, zapisala je u svojim sjećanjima:

„Kroz plač sam mu rekla da je Šimun strijeljan u oktobru. Nijemci su pola Kragujevca pobili, najviše đaka. Pitali su tko je Hrvat da se javi. Njih su puštali. Šimun nije htio da se javi. Nije želio da se izvuče, a mogao je.“

Ovaj primjer prijateljstva, bratstva, drugarstva i solidarnosti bi trebali afirmirati u društvu ako želimo njegovati te vrijednosti. No, na žalost, za Šimuna Filipovića su u hrvatskoj javnosti gotovo i ne zna, za Hrvatsku je on stranac, o njemu se ne čuje, po mjemu se ne imenuju ulice, trgovi ili škole.

Šimun Filipović – fotografija u muzeju “21. oktobar” u kragujevačkim Šumaricama

U Hrvatskoj se na žalost 30 godina njeguju druge, suprotne vrijednosti, te nedavni napad na Markovom trgu koji nosi klicu terorizma je dijelom i posljedica oblikovanja društva prema lažnim uzorima. Hrvatska je umorna od Mira Barešića i Zlatana M. Jelića, Darija Kordića i Bujice, Hrvatska je razapeta Milom Budakom i „Za dom spremni“ i bačena u blato „vrijednosti“ koje oni predstavljaju.

Dok se njih dvoje svađaju u Hrvatskoj nema ni solidarnosti ni ravnopravnosti!

Hrvatska treba Šimuna Filipovića!