Štrik za sveti domovinski vrat

Predrag Lucić
Autor 20.11.2013. u 11:48

Štrik za sveti domovinski vrat

Foto: Darko Jelinek

Eh, kako bi neki likovali da su na Dan sjećanja, umjesto naslova koji kaže da je »Vlada pobjegla« s vukovarskih ulica, mogli objaviti da »nijedan juda nije pobjegao sa štrika« što su ga isplele zagovornice »engleske« smrtne kazne za veleizdaju i još civiliziranijeg zakona linča…

Piše: Predrag Lucić, Novi list

Ima onih što se trude da Dan sjećanja ostane zapamćen po njihovom likovanju, pa evo danas – izvan sebe od radosti silne – objavljuju kako je »Vlada pobjegla« s vukovarskih ulica, kako je »politički vrh napustio kolonu i ostavio zbunjene vojne predstavnike koji su bili prisiljeni nositi stjegove na čelu kolone nevukovarske Hrvatske«, kako »diplomatski zbor i predstavnici politike odlaze iz kolone« jer »očito ne žele hodati do Memorijalnog groblja«, što je »najbolji dokaz koliko pijeteta osjećaju prema vukovarskoj žrtvi«.

A ti što likuju nad porazom što ga je samozvana »vukovarska Hrvatska« nanijela onoj takozvanoj »nevukovarskoj« osjećaju toliku količinu pijeteta prema vukovarskoj žrtvi da su na Dan sjećanja naprosto morali objaviti pijetetsku priču dvadesetdvogodišnjeg vukovarskog studenta predstavljenog samo imenom Domagoj. Taj Domagoj je iz svoje bogate prenatalne memorije izvukao »jednu jedinu postojeću istinu« koja kaže: »Nudili smo sva prava manjinama, prava koja uživaju i danas, ali oni su bili željni krvi.« Stoga Domagoj predlaže efikasnu terapiju za uživaoce manjinskih prava: »Po meni bi se ćirilica trebala izbaciti iz svih mjesta, bez obzira gdje se ona nalazila u ovoj zemlji.« U protivnom – poručuje Domagoj – »ako ćirilica ostane, ako meni to danas sutra bude uvjet za posao, nikako ne planiram ostati tu, ne želim da moja djeca budu izgubljena u svemu tome i da ne znaju gdje pripadaju«.

Domagoj ne misli samo na svoju nerođenu djecu, već i na onu tuđu, upravo rođenu: »Dolaziš u Matični ured grada Vukovara, 2013 godina. Vidiš papir na kojem piše ime djeteta koje je tek rođeno prije par dana: Vuk. Prvo pomisliš da sanjaš, a nakon što protrljaš oči shvatiš da je to ipak stvarnost. Nakon toga ti postaje jasno da je sva priča uzaludna dok se u glavama neke stvari ne riješe.« A kada će se te neke stvari u glavama riješiti i po čemu ćemo znati da su riješene? Valjda po tome što će se, u skladu s imenoslovnim propisnikom kojega tek treba donijeti, novorođenoj djeci u Vukovaru nadijevati samo takva imena zbog kojih nitko neće trljati oči. Naprimjer: Domagojka i Domagoj.

Domagoj svjedoči da u Vukovaru nema nesnošljivog nacionalizma prema tima koji svoju djecu krste nedomagojnim imenima, a ključni mu je argument to što još »od mirne reintegracije – nijedan nije ubijen«. A na to da u čitavoj ovoj situaciji nema mrtvih i da je to živa šteta, podsjetila nas je baš uoči Dana sjećanja, na tom istom pijetetskom Dnevno.hr portalu, studentica i aktivistica Kristina Ćurković. Ova je djevojka poručila kako bi ponajprije Jadranki Kosor – zbog prilagođavanja vjetrovima koji u danom trenutku pušu, pa je tako zamantaju da se učlani u Partiju, HDZ ili IFIMES – »trebalo uzeti domovnicu i pokrenuti kazneni postupak protiv veleizdaje«. Sličan su tretman, veli ona, zaslužili i veleizdajnici poput trenutnog predsjednika Josipovića – »koji često putuje po svijetu i sramoti nas svojim izjavama«, zagovara »obnovu povjerenja između Srbije i Hrvatske« i »veliča vrijeme kad su komunisti radili genocid nad Hrvatima, a to je vrijeme te zloglasne Jugoslavije, koja Hrvatsku nije željela ni na karti, i zločinca tita (tito je namjerno napisan malim slovom)« – i aktualnog premijera Milanovića zbog »vrijeđanja žrtve Vukovara« i ostalih grijeha za čije nabrajanje ovdje nema prostora.

Studentica pita »Tko i kad će im suditi i presuditi za zločin veleizdaje?« i priziva engleski zakon koji za to zlodjelo, po njezinu osebujnom tumačenju anglosaksonskog prava, predviđa – smrtnu kaznu. Na kojem je fakultetu naučila tu neistinu o kažnjavanju veleizdajnika u Engleskoj smrću, nije nam poznato, ali nije isključeno da je njezinu ideju za smanjivanje nezaposlenosti u Hrvatskoj uvođenjem radnoga mjesta dželata nadahnula nešto iskusnija kolegica Branka Šeparović koja je – uoči Dana sjećanja – s naslovne stranice jednoga hrvatskog tjednika zavrištala: »Sveto ime Vukovar! Blažena latinica na kojoj je ispisano, prokleta ćirilica koja ga je ubijala! Nabavimo štrik za sve jude!« Gospođa Šeparović je na zamisao da tehnikom makramea na štriku za vješanje postane Pletilja Sudbine vjerojatno došla prebirući po stranicama lijepe književnosti, gdje je naišla na onaj glasoviti Matošev epigram »Hrvatska vidje svakojakih čuda, / al’ ne nađe štrika za toliko juda.«, pa ga onda uprostačila i pogrešno citirala, podvaljujući starome Gustlu da je posve nemuzikalno kazao kako »Hrvatska nema dovoljno štrika da objesi sve jude.« Ali previše bi od Branke Šeparović bilo očekivati da joj Matoš posluži za čitanje s razumijevanjem ili za bilo kakvu misaonu djelatnost. On je njoj potreban i dovoljan tek kao literarno pokriće za uvođenje zakona linča, tek kao šlagvort da zakrešti: »Nabavimo štrik!«

Eh, kako bi neki danas likovali kad gospođa Šeparović u ovoj zemlji ne bi bila samo ono za što joj je Bog dao talenta, kad ne bi bila bivša gospođa ministarka, već ministrica pravde pobrane s kolca i konopca… Eh, kako bi neki likovali da su na Dan sjećanja, umjesto naslova koji kaže da je »Vlada pobjegla« s vukovarskih ulica, mogli objaviti da »nijedan juda nije pobjegao sa štrika«!

Predrag Lucić
Autor 20.11.2013. u 11:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija