Stub stabilnosti ili kamen spoticanja

Senja Perunović
Autor 31.10.2016. u 10:16

Izdvajamo

  • Eh, samo da može iz njega progovoriti on-radikal, sve bi bilo lakše. Ali vremena su se promjenila i sad je na repertoaru predstava s mirotvorcima u glavnoj ulozi. Sa scene su otišli veterani za nacionalnu suverenost, borci za ljudska prava dobivaju sporedne uloge, a borci za demokraciju su sada tehničko osoblje ili otpušteni. Premijerov scenario toga dana sadržavo je, dakle, ovaj monolog (II.dio): “Patrijarha poštujem, nisam neki vernik, ali svaku njegovu reč saslušam, i znam da želi narodu dobro i da nas uvek dobro razume”. „Siguran sam da patrijarh želi najbolje zemlji, ali moj je posao da obezbedim mir i stabilnost”, zaključio je Vučić.

Povezani članci

Stub stabilnosti ili kamen spoticanja

Foto: Kurir

Ima, dakle, kod premijera, nije da nema, rečenica pravo iz priručnika za miroljupce, kao što je ona već spomenuta: „Voleo bih, međutim, svaku silu i tuđu i našu da izbegnemo, i ako možemo da razgovaramo, to bi bilo najbolje”. Ili, izjava da se “u najtežim sukobima i ratovima stvari rešavaju razgovorima”. Ili, u dobro poznatoj maniri skromnosti, a ne zaboravljajući dodjeljenu mu ulogu: „Mi se ne hvalimo mišićima, mi se hvalimo mirotvornom politikom”. Problem je što  takve izjave zbog nečega (zbog čega, da mi je znati) ne ostavljaju dojam premijerove autentične opredjeljenosti za mir i suradnju na ravnopravnoj osnovi – u pravilu su odaslane zajedno s ozbiljnim upozorenjem susjedima ‘ako to ne bude tako i tako, nemojte misliti da ćemo sjediti skrštenih ruku’. Garantu mira, tako, ne nedostaje mješavina nespojivog, što neminovno razotkriva stub stabilnosti kao kamen spoticanja.

“Evropa” je promovirala premijera Vučića pa, reklo bi se, tek sekundarno i Srbiju, u stub stabilnosti u regiji. Logično je onda, zar nije, smatrati premijera garantom mira, bez obzira na stvarnost, prošlost i sadašnjost.

Ajd, bar nešto dobro za Srbiju, reći će neki, pa makar to bilo na klimavim nogama i falš. Osjećaj da je zemlja Srbija (i narod i državni aparat) na niskim granama kad je o ugledu riječ, objašnjava ali ne i opravdava ovakav stav. (Uostalom, narod nije isto što i državni aparat i odvojene bi analize mogle pokazati vrlo različite slike o njima, te zaslužene optužbe poslati na pravu adresu, što bi bio jedan od najzdravijih poteza analitičara, progresivnih snaga, i normalnijih političara.)

U nedavnoj prošlosti, falš mirotvorci i falš antinacionalisti pokazali su se kao zla krv za regiju i za narode. Zato je teško povjerovati da tkz. međunarodna zajednica stubom stabilnosti sada smatra vinovnika politike “a la premijer”, sasvim lako prelazeći, između ostalog, preko otvorenih ili manje transparentnih “obećanja” politike mješanja u unutrašnje prilike susjeda. Osim, naravno, ako svima njima, uključujući vladajuće vrhuške u regiji (za razliku od svih naroda u regiji), odgovara održavanje tihe ali užasno vruće vatre sukoba.

Važno je biti pristojan

Međunarodno priznati stub stabilnosti  u regiji, u tajnosti,  čini se, oštri metode za lomljenje zubi “njima”, i općenito razvija tehnike koje će ubojitim mišićima pod njegovom komandom još ubojitiju snagu dati, ali o čijoj snazi i veličini neće pričati i njima se hvaliti, osim kad priča i hvali se.  Kao što nikada ne prijeti, osim kad prijeti. Ili kad, rado upotrebljavana opcija, odašilje strelice poluprijetnji zajedno s ponekim sterilnim klišeom o stabilnosti regije. Što nije lako. Znatan je napor potreban da se ostane na mršavim poluprijetnjama, a suspregnu one pune, sočne, što na srcu leže, a pri tom još ne izostaviti barem mini mirotvornu frazu. Nije lako biti mirotvorac. Ali kad se mora…

Regionalna jeza 

Kao stubu stabilnosti u regiji, do ničeg premijeru nije stalo više nego do dobrih odnosa sa susjedima. U skladu s tom visokoprestižnom ulogom, svako malo se zaklinje u izvjesne mjere koje bi poduzeo u odnosu na komšije, e kako bi zaštitio “svoj narod” tamo, u komšijskoj kući. Nikad ne precizirajući što bi te mjere bile, regiji donosi zabavni jezivi ton.  Sličan, iako nepriznat, stub stabilnosti u vidu njegovih prethodnika, isticao je isto što i aktualni premijer, da neće ostaviti “svoj narod na cjedilu”,  bez obzira na pravo i granice, bilo da se radi npr. o Bosni i Hercegovini, koju već dvadeset godina ne ostavljaju na miru  (Vučić: Srbija neće ostaviti na cedilu Srbe u BiH, maj 2016.), ili Kosovu, s kojim je vlastela otvoreno na “ratnoj nozi” (oktobar 2016).

Tri ‘što to znači?’ 

Vrijedi pogledati detaljnije izjave premijera date medijima za uzburkanih dana, oko Trepče, početkom oktobra. 

1. Premijer voli istaći da će Srbija učiniti sve da održi najbolje odnose sa zemljama regije (Mekalister: Nemačka poštuje doprinos Srbije stabilnosti), ali isto tako voli “tradicionalnu” poziciju vlade u odnosu na regionalne susjede da ‘država Srbija sigurno neće ostaviti svoj narod na cedilu‘.

Postavlja se pitanje što to, uzevši ih zajedno (učiniti će sve, ali…) zapravo znači?

2. Recept za poruku mira: i polomljeni zubi, i mir i stabilnost, i prijetnja i negacija prijetnje – sve u jednom dahu garanta mira.

‘Budu li pokušali silom, nećemo im dozvoliti. Mi nikome ne pretimo, ako mislite da pokazujete silom nešto srpskom narodu, plašim, se da ćete svoje zube polomiti. Mi ćemo mir i stabilnost sačuvati,’ poručio je nedavno premijer povodom Trepče.

Što ova bućkuiršna mješavina znači?  Kakvoj stabilnosti,  pod kapom nebeskom, ona služi?  Gdje je tu ikakav pravac mira?

3. Na nedavnoj konferenciji za novinare jedno se pitanje odnosilo na izjavu patrijarha Irineja koji je, govoreći o Trepči, tolerantno, blagonaklono i ponizno poručio: ‘što se silom otme silom se vraća’. 

Premijerova je prva reakcija bilo naglašavanje (vojne, izgleda) moći Srbije, rekavši: da o sili Srbije ne voli da govori, ali ona nije danas manja nego što je bila juče’.  Što to znači, pitaj vraga, osim možda kao najava širokih mogućnosti upotrebe sile koje “imamo u izobilju”.  Ni ono što je slijedilo nije bila neka jasna osuda ratnohuškačkog poziva, već uobičajena smjesa sastavljena od mirotvornog dijela – koji proklamirani stub stabilnosti ne smije preskočiti (“Voleo bih, međutim, svaku silu i tuđu i našu da izbegnemo”) – i mutnog nagovještaja onog što mu je zaista na srcu i što bi on učinio samo kad bi smio. Što je ono što kao mirotvorac ne može, a za čim, kao pravi Srbin, žudi. Premijer zato, u verbalnim skokovima, “iza scene” odaje patrijarhu priznanje za brigu za dobrobit zemlje, ali i zato što patrijah prepoznaje u kakvoj je on, premijer, situaciji – jer je njegov “posao da obezbedi mir i stabilnost”. Dakle, nema kud. A on bi tako volio isto to što plemeniti patrijarh savjetuje, jer to je jedino pravedno – vratiti silom što je silom oduzeto. Eh, samo da može iz njega progovoriti on-radikal, sve bi bilo lakše. Ali vremena su se promjenila i sad je na repertoaru predstava s mirotvorcima u glavnoj ulozi. Sa scene su otišli veterani za nacionalnu suverenost, borci za ljudska prava dobivaju sporedne uloge, a borci za demokraciju su sada tehničko osoblje ili otpušteni. Premijerov scenario toga dana sadržavo je, dakle, ovaj monolog (II.dio): “Patrijarha poštujem, nisam neki vernik, ali svaku njegovu reč saslušam, i znam da želi narodu dobro i da nas uvek dobro razume”. „Siguran sam da patrijarh želi najbolje zemlji, ali moj je posao da obezbedim mir i stabilnost”, zaključio je Vučić.

Priručnik za miroljupce 

Ima, dakle, kod premijera, nije da nema, rečenica pravo iz priručnika za miroljupce, kao što je ona već spomenuta: „Voleo bih, međutim, svaku silu i tuđu i našu da izbegnemo, i ako možemo da razgovaramo, to bi bilo najbolje”. Ili, izjava da se “u najtežim sukobima i ratovima stvari rešavaju razgovorima”. Ili, u dobro poznatoj maniri skromnosti, a ne zaboravljajući dodjeljenu mu ulogu: „Mi se ne hvalimo mišićima, mi se hvalimo mirotvornom politikom”. Problem je što  takve izjave zbog nečega (zbog čega, da mi je znati) ne ostavljaju dojam premijerove autentične opredjeljenosti za mir i suradnju na ravnopravnoj osnovi – u pravilu su odaslane zajedno s ozbiljnim upozorenjem susjedima ‘ako to ne bude tako i tako, nemojte misliti da ćemo sjediti skrštenih ruku’. Garantu mira, tako, ne nedostaje mješavina nespojivog, što neminovno razotkriva stub stabilnosti kao kamen spoticanja.

Senja Perunović
Autor 31.10.2016. u 10:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija