STUPORI DRUŠTVA: ANDROGENI KAMENI PSIHOPATRIJARHATA

Kristijan Ivelić
Autor 29.1.2020. u 17:03

Izdvajamo

  • Najzad, sve je to samo dio anamneze i simptomatologije psihopatrijarhalnog, neizlječivo bolesnog zlogleda na svijet. Ovaj zlogled na svijet potječe od dobro znanih falokratskih fantazmi: u tim fantazmama, svoj skvrčeni crvuljak i dehidrirani čvarak siroti psihopater familias vidi kao pitona, močugu, toljagu, malj, buzdovan, od gorušičinih zrna nojeva jaja...

Povezani članci

STUPORI DRUŠTVA: ANDROGENI KAMENI PSIHOPATRIJARHATA

foto newswire.com

Potpisnik ovih redaka i dalje luđački sanja uvezivanje preostalih neovisnih portala i tiskovina postjugoslavenskog prostora i osmišljavanje taktika i strategija za zajedničko djelovanje i sinergiju. Ukoliko takvo funkcionalno djelovanje izostane, džepovi otpora- i na kraju teksta evo se opet pojavljuje tajanstveni i izopćeni ex-yu i hrvatski spisatelj!- urušit će se u prividno samodostatne, autistične enklave koje će još samo kratko životariti u polaganoj predaji do konačnoga ugasnuća. Dogodi li se epilog po ovom crnom scenariju, teško će se naći još netko da ugasi svjetlo – jer niti svjetla već odavna neće biti.

PIŠE: Kristijan Ivelić

U  petak, 24. siječnja, čopor evolucijski nedovršenih antropoida, dresiran za obranu imotskoga dijela feuda Gospodina Gazde Ministra – dakle, nitko od onih dovršenih i predivnih  gorila, čimpanzi i orangutana! – napao je, zastrašivao i verbalno silovao, a bilo je i eksplicitnijih nakana, Andreu Topić, novinarku Slobodne Dalmacije koja je pokušala snimiti djelić toga feudalnog carstva u Ivanbegovini kod Splita, vlasništvo hrvatskoga ministra zdravstva Milana Kujundžića. Isti, inače, danonoćno puca od ponosa i mentalnog zdravlja jer, citirajmo ponosna ministra „nitko od moje obitelji i rodbine nije bio u partizanima!“.

ANDREA KONTRA UŠATOGA GANGBANGA

Dotični ministar, jedan od kapitalaca istovrsne HDZ antropofaune, uporno svoje višemilijunski vrijedne dvorce i posjede – ovim ga putom srdačno, iz iste bajke o imovini, pozdravlja sedam patuljaka: pet načelnika sarajevskih općina, gradonačelnik sarajevski Abdulah Skaka te imenjak Milan Tegeltija! – prikazuje kao jednosobne, bijedne zemunice na dlanu od okućnice.  Potresena teškom životnom dramom bijednika ministra, empatična je novinarka Andrea odlučila javnosti predočiti srcedrapajuće snimke: ogoljeno siromaštvo i poraznu fukarštinu u kojoj živi  jadni, kukavni Gazda Gospodin Ministar.

I onda je, tik uz ministrov feud, uslijedio Andrein bliski susret trogloditske vrste – s gore navedenim primjercima zapjenjenih autohtonih antropoida običnih, domaćih, izvjesno necijepljenih. Ukratko, pećinarskih lumena koje izbjegavaju, mudro i dostojanstveno, i medvjedice i medvjedi – iz obitavališta u okolnome gorju.

Alfa mudonja u tom čoporativnom junačkome napadu na opasnu, militantnu agresorku-novinarku, do zuba oboružanu fotoaparatom, bio je stanoviti ministrov Rodijak Josip, koji se također odaziva na dično nepartizansko prezime Kujundžić.

Rodijak Josip je već desetljećima poslušna jedinka u stadu hadeze-ovaca i kurčeviti nositelj Spomenice uručene navodno osobno od Ćaće Tuđmana. Kasnije je Gazda Gospodin Ministar pokušao objasniti urbi et orbi, uvjerljiv kao i sa zemunicama i čemernim siromaštvom, da mu je zemunica višeput obijana te se Rodijak Josip našao uz tu šaku jada od zemunice da je čuva i obrani s krezubom em bezubom družbom kao ispalom iz pjesme o Čavoglavama (… stala braća da obrane naše feude…).

I nije to bez vraga – Rodijak Josip, sretni dobitnik Ćaćine Spomenice, besprijekorno je dresiran da laje, napada, ujeda i ništa ne pita. Eda je feud čuvao kakav pesonja plemenite pasmine, rasni pit bull, cane corso ili doberman možda bi, najprije, rasno i glasno- pitao.

Josip i njegova braća, naime, mukotrpno koriste govorni aparat. Kad god milozvučno beknu, samoglasnici hrpimice nestaju u akciji a jedva izrečene misli u pokušaju rasplinu se u zaumnim prostorima – u nepreglednim daljinama iza bistrookog pogleda antropoida u kognitivnoj hibernaciji.

No, ako su Josip i braća mu mužjačine od malo riječi i još manjih misli, srca su im k’o iz epske kardiologije, svaki je Sinjanin Ivo, Mirko Norac Kevo, Tomo Merčep i Veli Jože u jednom, te su se, premda upadljivo malobrojniji i goloruki, gledajući smjelo fotoaparatu u objektiv, neustrašivo suprotstavili daleko mnogoljudnijoj i dalekometnoj A. Topić – čak i prezime nasilnice ukazuje o kakvoj se neravnopravnoj borbi ovdje radilo. Pouzdajući se u Boga, Gospu, golemost srdaca junačkih i ‘rvacke androgene kamene, junak do junaka se spartanski držao pol sata do dolaska konjice, odnosno policije, trpeći u okruženju prekomjerno granatiranje od dotične topnice Haubić odnosno Topić.

Policija je, naravno, kao i uvijek, bila na strani agresivne, svemoćne divljakuše te ustanovila da je dotična razbijačica bila zabarikadirana u vlastitu vozilu, u okruženju četvorice troglodita koji su sjedali na haubu, pokušavali otvoriti vrata auta, prijetili, upućivali lascivne ponude općenja s čet’ri konja debila

ZAR JE ISTINA VODA DUBOKA…

Sad samo treba čekati da se oglase glasnogovornici i megafoni jedine i neupitne, hrvatske naravski, Istine Tihomir DUjmović, Velimir BUjanec i Nino RaspUdić

Ovo bi nam veleUmlje, zacijelo, objasnilo: antropoidna hadezeovska nejač u imotskoj pripizdini bila je pod ugrozom višecijevne opsade rečene topnice naime Topić te su se nuždno samobranili. Nadalje: situiranje rodijačkih gluteusa na haubu- zapravo nadomjesno sjedanje za nedostajući pregovarački stol, galama oko vozila – strastveno zazivanje dijaloga i razumijevanja, naguravanje oko auta – samaritanski pokušaj spašavanja agresorke Topić da ne kolabira od manjka kisika u hermetički zatvorenom vozilu. Dramatičan čin vađenja gebisa iliti zubala od strane najstarijeg antropoida – dirljiva i pomirljiva, potresna gesta odbijanja lex talionis-oko za oko, zub za zub, nakon što je bespomoćni čopor troglodita topnica A.T. držala pod opsadom i neselektivnim granatiranjem.

I kao točka na U– kako je to točno dijagnosticirao jedan izopćeni hrvatski spisatelj- nasuprot Andreine uspaljene konflagracije, neupitan dokaz mirotvorstva u obliku jednoglasnog poziva antropoidnog kvarteta da istu tu Andreu, uz rakijicu, he, he, u diskretno osvijetljenim enterijerima vile, sva četvorica opsluže, he, he, u službi miroljubive koegzistencije, dakle: vodimo ljubav a ne rat, samo nam je ljubav potrebna, he, he

I to je vlažna istina ovog navodno nemilog događaja? Zar je istina voda duboka? 

SEKSUALNO NASILJE, RELAKSIRANI ANDREJ & HRVAČICA KOLINDA

Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske nisu se ipak dali povući u te mutne vode duboke te su odmah nakon napada na Andreu Topić na tiskovnoj konferenciji osudili nasilje antropoidnih rodijaka kao „grozno, odvratno i brutalno“ .

Što se pak prava i pravice tiče, Općinsko državno odvjetništvo u Splitu zaprimilo je kaznenu prijavu PU splitsko-dalmatinske „protiv četvorice muškaraca osumnjičenih da su počinili kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode i oštećenja tuđe stvari“.

Rodijački kazano, lako je tuđom stvari gluposti i gloginje mlatiti: ako su antropoidi Ivanbegovine prepoznatljivi po atrofiranu govornom aparatu, PU splitsko-dalmatinsku mogla bi proslaviti djelatnici i organi lišeni organa vida i sluha!

Na taj policijski gluho-ćoravi očevid koji je jedvavid i previd, reagirala je Rada Borić, zastupnica Lijevog bloka u Skupštini grada Zagreba iz Nove ljevice te koordinatorica kampanje „Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama“ označivši napad, verbalno silovanje i zlostavljanje novinarke Topić kao „udžbenički primjer seksualnog uznemiravanja i prijetnje silovanjem“. Poznata ljevičarska intelektualka i borkinja jezgrovito je ukazala na nakaznosti koje su konstanta naše postjugoslavenske patrijarhalno-fašistoidne društvene patologije: „Možemo li se praviti da je ovdje riječ samo o protupravnom oduzimanju slobode i oštećenju tuđe stvari? Smijemo li dozvoliti da bilo koja institucija olako prijeđe preko očitih dokaza o seksualnom zlostavljanju i tako od zlostavljane učini dvostruku žrtvu? Svako nasilje koje ignoriramo ili umanjujemo legitimira nasilje i vodi prema novim nepravdama. Vrijeme je da takva praksa prestane!“.

Foto: Screenshot: YouTube/Slobodna Dalmacija/N1

Hrvatska Vlada je pak ignorantskom šutnjom odgovorila na ovo nasilje i seksualno zlostavljanje- nije se oglasio ni njezin prvi čovjek, tradicionalno relaksirani Andrej Plenković. Najpoznatija hrvatska feministička Amazonka, Kolinda Grabar- Kitarović, također je, na sreću svih nas u ovom dijelu Europe, prešutjela slučaj Topić: Precjednica je vrijeme provodila  s vaterpolskom i rukometnom momčadi Hrvatske – u klinču, slobodnim i grčko-rimskim stilom. 

NOVINARSKA DIVLJAČ – BEZ LOVOSTAJA

Ergo, dok je ovog crnog petka a 24. siječnja neubrojivo-neuračunljiva Andrea Topić – kako nas uvjeravaju poglavnici, svjetina i sljedbe ustašofilnih portala- ugrožavala čopor sirotih malih antropoida u napadnutom im staništu, istodobno Reuters institut za proučavanje novinstva objavljuje iscrpno istraživanje o napadima na novinare u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Reuters je, nesumnjivo, otkrio toplu vodu – s obzirom na kontinuiranu medijsku i društvenu entropiju na ovim prostorima u barem zadnja tri desetljeća. Naime, istraživanje Reuters instituta potvrđuje da su ugroženost neovisnoga novinstva te sve upitnija održivost autonomije medija dosegnuli famozne alarmantne razmjere.

Europa, koju se još uvijek smatra najsigurnijim prostorom zajamčenih medijskih sloboda- a nad standardom i postojanošću ove dvojbene sigurnosti pod repatrijarhalizacijom, korporativnom čizmom i neonacifašističkim kancerom trebali bi se zamisliti i sigurna Europa i ostatak svijeta!- nije, međutim, znala obraniti pravo na slobodu, mišljenje i život troje europskih novinara, likvidiranih u posljednje tri godine u upozoravajućoj egzekuciji: Daphne Caurone Galizie na Malti, Jana Kuciaka u Slovačkoj te Viktorie Marinove u Bugarskoj.

A u ovoj regiji u entropiji, u ovim kvazidržavama koje parazitiraju na kadaveru ratnim zločinima i genocidom ubijene Jugoslavije, u europskom duhu zajamčenih medijskih i ljudskih prava i sloboda, ubijen je još 11. travnja 1999. u Beogradu Slavko Ćuruvija, novinar, pokretač i urednik listova Dnevni telegraf  Evropljanin. Likvidaciju su izvršili utrenirani državni krvnici, specimeni iz bestijarija obavještajno-sigurnosne kaljuže. Čuvari tradicije europskih vrijednosti i dan-danas su živahni i hiperaktivni. Novu 2020. godinu u regiji, svečano, radno i obećavajuće, obilježile su siječanjske zimske gadosti: napadi na Predraga Lucića post mortem te Šteficu Galić, Amera Bahtijara i Andreu Topić.

PSIHOPATER FAMILIAS: MUDONJE, MIZOGINI I UŠKOPLJENI

Ostavimo ovdje postrance i u miru Božjem Duju Lucića: on  je bagri nedostupan- kao što je, uostalom, bio i za života.

Uočimo, naime, sljedeće: od troje likvidiranih europskih novinara u zadnje tri godine- dvije su ubijene novinarke. U jedva tjedan dana, od troje napadnutih novinara u regiji, opet – dvije su napadnute novinarke.

U svim pomahnitalim demonstracijama sile i iživljavanjima bešćutne moći patrijarhata žene su uvijek prva ciljana žrtva. Daphne i Viktoria. Štefica i Andrea. Ne prepoznajemo li tu obrazac, a ne tek puku slučajnost, zapravo radikalno odbacujemo vlastito viđenje stvari, jer gledamo da ne vidimo – kroz podešene optičke sprave patrijarhata. Naočnjaci patrijarhata nas kondicioniraju: da sve vrste nasilja nad ženom- od verbalne mizoginije, premlaćivanja, silovanja do ubojstva- vidimo kao mnogo buke ni za štoprivatnu stvar njihove veze ili braka, njezinu krivnju.

Diktatura patrijarhata, svemoć nasilnika utemeljena kao primordijalno društveno uređenje, počiva na predatorskim androgenima, muškim spornim hormonima u kobnoj kombinaciji s trogloditskom amigdalom i hipofizom, što čini smrtonosnu psihopatologiju & patosociologiju patrijarhalne omnipotencije.

Psihopatrijarhat-sociopatrijarhat je zloćudna bolest na tijelu čovječanstva – a to tijelo prepoznajemo kao tijelo pretučene ili ubijene žene, djeteta, LGBTIQ osobe, podređenog muškarca, tijelo Zemlje – koja čovječanstvo i ovaj planet uništava nezasitno već tisućama godina.

U zlokobnom, kalendarski pravilnom redu i slijedu, u BiH je u 2019. godini u dvanaest mjeseci ubijeno dvanaest žena- mjesečna doza feminocida i godišnja konzumacija svemoći psihopater i sociopater familiasa.

Reutersov institut za proučavanje novinstva u istraživanju položaja medija i stanju novinarskih sloboda u Istočnoj i Srednjoj Europi nekako, začudo, nije uspio prepoznati malignu  repatrijarhalizaciju te psihopatrijarhalni, mizogino-feminocidni smrtopis u smrtima europskih novinarki i novinara.

U sarajevskoj galeriji Collegium Artisticum, u organizaciji BH novinara, pred dva mjeseca organizirana je izložba pod nazivom Mi smo novinarkE, u ime izlaska iz ormara svih novinarki izloženih svakovrsnom mobingu, verbalnom i tjelesnom nasilju i zlostavljanju. Izložba se, od prvotnih pedeset i pet, svela na dvadeset fotografija, od čega su njih jedanaest bile tek obrisi žene-siluete.

Taj sfumato straha, u sjeni iscerene njuške psihopater familiasa, rasplinuo se u konačnici u očajničku nevidljivost trideset  i pet zlostavljanih novinarki koje su se povukle u zadnji čas, potvrđujući tako zastrašujuću neupitnost ovdašnje diktature psihopatrijarhata.

Psihopatrijarhat je perpetuum mobile rodne, klasne i kastinske opresije.

Neoliberalni kapitalizam njegovo je najdraže i najkrvoločnije čedo ikad, a povratak kastinskog, ovdje, u ostatku Europe i svijeta, u crnoj ofenzivi reaptrijarhalizacije i desekularizacije, strmoglavljuje čovječanstvo u ukleto kraljevstvo predpolitičkog, predmodernog i preddemokratskog mraka.

Dragan Bursać – jedna od omiljenih meta krvosljednih lovaca psihopater familiasa- svojedobno je napisao da su novinari danas tek  „glineni golubovi“. Ova žurnalističko-ornitološki pogođena sintagma fulala je rodno i spolno. Novinari su – glinene golubice.

Gnijezdeći jaja na bahatom prijestolju testosteronske svemoći, psihopatrijarhat svakog pobunjenog muškarca pretvara u- bespomoćnu ženu.

Ekskomunicira ga iz smrdljivog mužjačkog čopora i uškopljuje, simbolički mu oduzimajući navodnu virilnost i maskulinitet. Ovaj kastracijski ritual izopćenja finalizira se u jeziku, formulaičnom anatemom: izdajnik muškoga i roda Nacije i Plemena preimenuje se u žensko spolovilo i, dakako, ženu kao djelatnicu najstarijeg zanata na svijetu. Spram višemilenijskoga zločina psihopatrijarhata prema čovječanstvu i ovom planetu, svaka ta ženska kurva, međutim, dostojna je vječnog slavljenja i beatifikacije te potonjeg situiranja u općinstvo svetih.

Najzad, sve je to samo dio anamneze i simptomatologije psihopatrijarhalnog, neizlječivo bolesnog zlogleda na svijet. Ovaj zlogled na svijet potječe od dobro znanih falokratskih fantazmi: u tim fantazmama, svoj skvrčeni crvuljakdehidrirani čvarak siroti psihopater familias vidi kao pitona, močugu, toljagu, malj, buzdovan, od gorušičinih zrna nojeva jaja…

Što je psihopatrijarhalnoj barabi milo – to mu se i snilo.

DŽEPOVI OTPORA I UVEZIVANJE PODRUČJA BORBE

Ne može se dovoljno naglasiti koliko su bitne akcije i kampanje poput one koju je pokrenuo – opet tog znakovitog 24. siječnja!- Mediacentar Sarajevo: Mediji za građane – građani za medije.

U predmodernom, predpolitičkom i preddemokratskome mraku ove postjugoslavenske psihopatrijarhalne regije u entropiji, profesionalni novinari, mediji i primjerci građanstva sad su već ostaci ostataka.

I ne zbog samopromocije niti opskurnih honorara, već zbog osjećaja dužnosti, brojni povjesničari, sociolozi, kulturolozi, politolozi, teolozi, umjetnici, popunjavaju prazninu i zjapeće prostore desetkovane medijske scene i atrofirane građanske hrabrosti: Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Srđan Puhalo, Srđan Šušnica, Dino Mustafić, Drago Bojić, Nerzuk Ćurak te ini diljem bivše Jugoslavije.

Preostali neovisni portali i tiskovine doimaju se smiješno malim i tragikomično nemoćnim u odnosu na stostruko jače i veće armade psihopatrijarhata ovdašnjih tribalnih, neokonzervativnih i neonacifašističkih zatvorenih društava-utvrda. Brechtijanski kazano, izgubljene su samo one borbe koje niste ni vodili. Patetiku na stranu, ali autora ovog tekstuljka ne prestaje čuditi teško objašnjiva infantilnost neovisnih medija postjugoslavenske regije. Glumci, kazališni i filmski redatelji, scenaristi, spisatelji, tv i filmski snimatelji, pjesnici, dramski pisci, slikari, glazbenici, performeri, neovisni intelektualci, žive jedinstveni jugoslavenski duhovni i kulturni prostor- unatoč svemu. Neovisni mediji ne – usprkos činjenici da, financijski i logistički, neodoljivo podsjećaju na alanfordovsku Grupu TNT!

Potpisnik ovih redaka i dalje luđački sanja uvezivanje preostalih neovisnih portala i tiskovina postjugoslavenskog prostora i osmišljavanje taktika i strategija za zajedničko djelovanje i sinergiju.

Ukoliko takvo funkcionalno djelovanje izostane, džepovi otpora– i na kraju teksta evo se opet pojavljuje tajanstveni i izopćeni ex-yu i hrvatski spisatelj!- urušit će se u prividno samodostatne, autistične enklave koje će još samo kratko životariti u polaganoj predaji do konačnoga ugasnuća.

Dogodi li se epilog po ovom crnom scenariju, teško će se naći još netko da ugasi svjetlo – jer niti svjetla već odavna neće biti.

 

 

 

 

 

Kristijan Ivelić
Autor 29.1.2020. u 17:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija