STUPORI DRUŠTVA: Dijagnoza & alkemija zločina

Kristijan Ivelić
Autor 5.2.2020. u 14:40

Izdvajamo

  • S brižnom koncilijantnošću te nježnom demokratičnošću uvažavajući jedne, druge i treće, vjerujući ipak da je ime znak te da onomastika zločina nije tek rekreativna gimnastika, predlažemo ime za našu vrlu i milu regiju koje u sebi krije potencijal konačne presude i završnu riječ epitafa- Udruženi Zločinački Pothvat.

Povezani članci

STUPORI DRUŠTVA: Dijagnoza & alkemija zločina

foto: šg 

Premda u poodmakloj dobi, vitalni Stipe Mesić je od prije tri dana, odlukom Ustavnog suda Hrvatske, i zvanično lik i djelo bez konkurencije u regiji

Stjepan je Mesić, kako bi to rekli rijetko originalni i nadasve elokventni novinari – čovjek kojeg ne treba posebno predstavljati. Pored operetne a zlokobne figure Tuđmana, bezlične figurine Josipovića  i voluminozne figure, elementarne nepogode Grabar- Kitarović, Mesić više no dobro stoji. U Hrvatskoj  i regiji podjednako. No, da je imao i zadivljujuće uspješne poteze političkog suicidara, nesporno je- sjetimo se samo umobolne pustolovine Mesićevih nestašluka & ustašluka. Vicmaher je sam sebi dobro zapaprio a svima nama servirao neukusnu i nejestivo neslanu šalu. Sukladno zaslugama i zabludama, književnik i novinar Ivica Đikić u knjizi Domovinski obrat- politička biografija Stjepana Mesića (2004.) virtuozno je natamburao svojedobno jugoslavenskoga i hrvatskog predsjednika. Istinabog, Mesić je i jedan od rijetkih koji je na političkoj sceni posramljeno priznao svoje grijehe.

STIPE I PET PATULJAKA

Također, u dva mandata na Pantovčaku, bio je sve samo ne štetnik za Hrvatsku i regiju– za desničare, dakako, veleizdajnik i Burduš– konstruktivan i preko dometa dekorativne funkcije hrvatskoga predsjednika. Posebice, neupitno empatičan kad je posrijedi Bosna i Hercegovina. Kako god, autor ovih redaka drži da, kad su u pitanju političari, valja zanemariti Hipokratovu etiku te iste uvijek operirati – bez anestezije. Premda u poodmakloj dobi, vitalni Stipe je od prije tri dana, odlukom Ustavnog suda Hrvatske, i  zvanično lik i djelo bez konkurencije u  regiji.

Nije to, primjerice, Dragan Čović, unatoč čudesnom životnome putu: od gorljiva Jugoslavena, preko robovlasnika bošnjačkih uznika konc-logora HR HB, do titule počasnog doktora znanosti Sveučilišta u Zagrebu te prvog čovjeka Herceg-Bosne, paradigmatskog specimena europsko-kršćanske uljudbe.

Nije niti Sultana Erdogana vazal Bakir Izetbegović, silni arslan & gazija epsko-fantastične turske serije, trezorsko blago bošnjačkog naroda, koji, zahvaljujući dinastičkoj tituli Babukin  Sin, vodi Stranku i ono što je preostalo od države nakon Stranaka i Stranke.

Niti Milorad Dodik, laktaški prototip arijskog Srbina, nekoć socijaldemokrat i kralj Ronhilla, danas nacionalsocijalist miloševićevskog bankarskog dara te čelnik države koju mrzi i muze s istovjetnim, neiscrpnim entuzijazmom.

Je li to možda Kolinda Grabar Kitarović, mučenica i disidentica, žrtva zločinačkog Titova režima, heroina hrvatske slobodarske emigracije iz Drugog svjetskog, borkinja Domovinskog rata i antemurale christianitatis naprama deset tisuća isilovaca u BiH, još uvijek aktualna Predsjednica Republike Hrvatske, najbogatije i najprosperitetnije zemlje Europske unije?

Avaj, nije niti ona!

Zar doista nitko ne može konkurirati Mesiću ili smo vrhnje ostavili za kraj?

Jer, što je s Aleksandrom Vučićem, većim i od imenjaka Karađorđevića, ratnikom, čizmašem, snajperistom i četničkim vojvodom od Gline do Sarajeva, danas prvim čovjekom najhrišćanskije, najmiroljubivije i najblagodarnije zemlje regije i Europe?

Ništa, uvažene čitateljice em cijenjeni čitatelji!

Svima je njima, kazano krasnim neoliberalnim i neopisivim jezikom konkurencije i kompeticije, Stipe Mesić oteo showizdominirao ih.

Kako ovdje, već trideset godina, sve je isto k’o i ranije, nećemo niti osjetiti razliku vratimo li se, na kratko,u 2013. godinu.

VRIJEDNOSNI SUD- STIPE JE IDIOT

A te je godine Mesić, iziritiran bahaćenjem braniteljskih velemučenika, dotične okupljene u Stožer branitelja Vukovara- a po dometima štetnosti i slaboumnosti- usporedio sa srpskim pobunjenicima iz 1991. godine.

Reakcija je uslijedila dok si rekao „Za Dom!“.

Jedan bezimeni, ali odlično izdresirani novinar iz domoljubne menažerije, postavio je, apsolutno spontano i niti najmanje sugestivno, pitanje članu Predsjedništva stranke HRAST, strančice iz spektra desničarskog koronavirusa, dakle desnoće bez cjepiva, Hrvoju Hitrecu:

„Stipe Mesić je izjavio da su branitelji okupljeni u Stožer za Vukovar isti kao srpski pobunjenici 1991. Vaš stav?“.

A zapitani Hitrec odgovor tad hitar dade:

„Stipe je idiot. Nažalost, nekad davno bio mi je simpatičan.

Ne dugo.“

I opet ne dugo, dok si rekao Smrt fašizmu, Mesić je podnio tužbu protiv Hrvoja Hitreca, pogođen dijagnostičkom opservacijom za koju Hitrec nema diplomu niti licencu. Te su Županijski i Općinski kazneni sud u Zagrebu donijeli presude protiv nesuđenog doktora Housea Hitreca zbog počinjenja krivičnoga djela protiv časti i ugleda, uz odštetnu sitnicu od deset tisuća kuna. Hitrec hitro trkne s protutužbom na Ustavni sud Hrvatske. A ovom je trebalo samo hitrih sedam godina do donošenja žurne presude kojom se poništavaju prethodne presude Županijskog i Općinskog kaznenog suda. Hitrecova dijagnoza Mesića Stipe je idiot prema pravnom motrištu Ustavnog suda nije naštetila časti i ugledu, a kamo li mentalnom zdravlju Mesićevom jer „inkriminirana izjava predstavlja vrijednosni sud a ne činjenično stanje“.

DRUŠTVENI UGOVOR- DAMNATIO MEMORIAE

Očekujete li od autora ovoga provokatorskog tekstuljka da u ljevičarskoj ostrašćenosti brani oštećenoga Mesića, naivni ste koliko i sam Mesić- ako je povjerovao da će u sporu s Hitrecom izići kao pobjednik. Što više, autor ovog ljevičarskog pamfletića, suprotno očekivanjima čitatelja, od srca će uputiti najsrdačnije čestitke Stjepanu Mesiću, premda i dalje s trajnom sumnjom u političare općenito.

Ako vas u državi utemeljenoj na ultimativnoj moralnoj i etičkoj idiotiji- a kakvo je utemeljenje i ostatka cijele postjugoslavenske regije– Ustavni sud te i takve države legalizira i legitimira kao, vrijednosno prosuđujući, idiota, tada je vaša zadovoljština potpuna.

Uspostavljena na historijskom revizionizmu i povijesnom samozaboravu, takva država i cijela ova regija kao svoj društveni ugovor štuje, bezuvjetno, damnatio memoriae, zabranu sjećanja onoga što je bilo. Mi smo moralno i etički bezgriješni, nemamo se čega sjećati, jer zločina nije niti bilo s naše strane. Mi, kroz cijelu našu povijest, kao povijest patnje, proizvodimo samo mučenike, svece i heroje. To je solidarnost i konsenzus zajednice utemeljene na zločinu kroz potpunu njegovu dijaboličnu preobrazbu.

Olovo u lubanjama i tijelima žrtava (neprijatelja), u alkemijskoj transmutaciji na zločinu zasnovane zajednice, postaje zlato na poprsju naših heroja. Heroji a ne zločinci.

Junačka torza i kolektivna narkoza svijesti i savjesti.

Homogenizirajuća patologija i patološka homogenizacija.

Umjesto faktografije i historiografije, Pleme, Nacija, Zajednica Zločina i Zajednica u Zločinu, hrani svoj esencijalizam i kolektivno sjećanje fantazmagorijama i konfabulacijama.

„U obrambenom ratu nema ratnih zločina“ – znamenita je izjava Milana Vukovića nekadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske, ujedno i autora knjige Haški sud- zajednički zločinački pothvat, što je to?

U zemlji u kojoj su svi Munchhauseni, svi žive u istini, svi ekstatično sudjeluju u zločinu kao herojstvu, svi su sveci u moralno-etičkoj idiotiji. Onaj koji to odbija lažov je, zločinac i idiot.

ONOMASTIKA ZLA

U toj zlobnoj, dijaboličnoj svjetlosti, iza slova pravde u presudi Ustavnog suda Republike Hrvatske pomalja se, kao palimpsest, poetska pravda za Stjepana Mesića.

A, općenito, i za sve one što se odbijaju upisati u zajednicu utemeljenu na esencijalizmu zločina koji, lobotomizirajućom kolektivnom amnezijom, postaje mjera našega herojstva– jučer, danas i sutra.

I na kraju, jedno čisto praktično pitanje.

Naš prekrasni i idilični postjugoslavenski prostor zovemo regijom, regionom, Zapadnim Balkanom, Jugoistočnom Europom, a najčešće i najurnebesnije, suverenim i neovisnim državama. Bismo li mogli tom prostoru, izbjegavajući pod svaku cijenu markirani neologizam postjugoslavenski i zbrku od imena, pronaći nekakvo zajedničko ime?

Jedni će, uronjeni u meditativnu hibernaciju, na to wittgensteinski odšutjeti. Drugi, skloni epistemološkoj flegmi, uz zijevanje pokazati svoj vrijednosni ud, u obliku srednjeg prsta.

Treći, venući u susramlju pred zatajenom faktografijom i odgođenom historiografijom, rezignirano konstatirati činjenično sranje

S brižnom koncilijantnošću te nježnom demokratičnošću uvažavajući jedne, druge i treće, vjerujući ipak da je ime znak te da onomastika zločina nije tek rekreativna gimnastika, predlažemo ime za našu vrlu i milu regiju koje u sebi krije potencijal konačne presude i završnu riječ epitafa- Udruženi Zločinački Pothvat.

U sukusu i zajamčenoj trajnosti ove sintagme u nerazlučivoj su sjedinjenosti vrijednosni sud i činjenično stanje.

 

 

Kristijan Ivelić
Autor 5.2.2020. u 14:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija