STUPORI DRUŠTVA: In tyrannos

Kristijan Ivelić
Autor 8.2.2020. u 11:31

Izdvajamo

  • Umorni i u manjini, poraženi-ako je to poraz- gluhi i bez njuha za zov krvi i tla, odbijajući zaborav i brisanje identiteta, distopijsku nakaznost kao neumoljivu izvjesnost. Životi su nam minuli ili počeli istjecati, ali se nismo podali i prodali distopijskom, ropskom podaništvu. Sa svim tim Nadama, Mirama, Šteficama, Andreama, Natašama, Kasandrama, unatoč cinizmu iskustva i grobljima snova, ostajemo vječna, rebelska djeca Utopije. Nahranjeni optimizmom volje i napojeni pesimizmom svijesti (Antonio Gramsci) ne prestajemo, u iščekivanju i ironizirajući sami sebe, gledati prema obzoru
  • u gorkoslatke, nedohvatne hiperborejske modrine…

Povezani članci

STUPORI DRUŠTVA: In tyrannos

Dok čovjeka bude, ljudstvo neće mrijeti:
Okovi su krila da se brže leti!

                                   S.S. Kranjčević 

Autor: Kristijan  Ivelić 

U srijedu, 5.2. u 18 sati, u Svečanu salu beogradske općine Stari grad dovaljalo se ono grdobno nešto pojava s ruba prirode i društva, prema ekspertizi Borisa Dežulovića– što se odaziva na ime Vojislav Šešelj. Ono je u dijareja (diarrhoia) scribomanica žanru, a u defekacijskom žaru, istovarilo trofazni minuli sm-rad – na 3600 stranica!- u koproformatu pod naslovom U Srebrenici nije bilo genocida.

I dok smo mi  u šoku i nevjerici, frapirani i konsternirani, pa radimo buku, frku, trku i zbrku, naši su postjugoslavenski neofašisti imali tek obične radne dane, rutinsko odrađivanje poslova, dosadu od monotonije i nepromjenjive kolotečine.

OLOŠ, BAGRA & ŠLJAM U AUGMENTATIVU

Serijal je krenuo na relaciji Sarajevo- Mostar, nastavljen u Splitu i Ivanbegovini, finaliziran, trenutačno, u Beogradu. Naime, najprije su Bošnjačine ispisali nepismene, ali krvosljedničke katil fermane za Predraga Lucića– trajno im nedostupnog- te Šteficu Galić i Amera Bahtijara. Pa štafetu gadosti preuzimaju Hrvatine, pokazujući zubala hrvatske kulture em uljudbe i kaneći Andrei Topić priuštiti čoporativni gušt ukrudbene hrvatske kuraži. Finiširali su, za sada, Srbende, demonstrirajući srpsko junaštvo na dvije Nataše, Kandić i Govedarica; cipelarenjem, jedinim umijećem kojim su uopće ovladali- uz povremeno uspravljanje na te iste nožurde.

Dakle, ološ, bagra i šljam u augmentativu. I samo su revno i bez fingiranja odrađivali radnu normu koja im omogućuje da zadrže status ološa, bagre i šljama. Kako smo Bošnjačine i Hrvatine odgledali i ispratili u prethodnim nastavcima, poželjevši im sve najgore, u ovoj epizodi gledajte Srbende i…

PRIKAZANIJE ĆOSAVE NEMANI, DRAKULE I KADAVERA

U srijedu, 5.2. u 18 sati u Svečanu salu beogradske općine Stari grad dovaljalo se ono grdobno nešto- pojava s ruba prirode i društva, prema ekspertizi Borisa Dežulovića–  što se odaziva na ime Vojislav Šešelj. Ono je u dijareja (diarrhoia) scribomanica žanru, a u defekacijskom žaru, istovarilo trofazni minuli smrad- na 3600 stranica!-  u koproformatu pod naslovom U Srebrenici nije bilo genocida. Pored promocije koproformatirane knjige, bilo je to tvadicionalno okupljanje nekoliko stotina pvipadnika Svpske vadikalne stvanke. Tih desetak četničkih centurija s mukom uspijeva dosegnuti zajednički dvoznamenkasti broj IQ-a cijele stranke a dvocifreno dobace i kad na hrpu skupe zube svih sudionika derneka ravnogorske meritokracije. Na toj orgiji nakaza iz faune neofašističke teratologije, troprstoj tribini za kopromociju fekalnoga uratka ćosavoga vojvode, našlo se još vampirolike gerijatrije, poput drakuloidnoga Nenada Kecmanovića te ishlapjele utvare obećavajući kadaverske boje, odvjetnika Dragutina Tomaševića.

Kolonoskopski recenzent Šešeljeva koproformata Kecmanović odmumljao je da je Šešelj u Haagu „izveo odbranu za pamćenje, a da je borbu za nacionalno pitanje nastavio pisanjem knjiga poput ove“. U pozadini se, slučajno i pogođeno, čulo klokotanje u kanalizacijskim odvodima oronule zgrade beogradske općine Stari grad.

I dok se Svečanom salom starogradske općine širio opojni vonj močvare i strvina u raspadu, zelenobijeli i providni odvjetnik Tomašević, zagrobnim je šapatom dodao još ponešto iz Šešeljeva debelog crijeva, ustvrdivši da je u Potočarima dosta ljudi koji su umrli prirodnom smrću sahranjeno, potom muslimanskih vojnika koji su poginuli u borbama pre toga, pa zarobljenih srpskih vojnika i još i lešina životinja…“.

Nakon ove kadaverske gadarije iz arsenala Tomaševićeve gadvokature, orgiju četničke koprofilije i skatološkog revizionizma začepljenih su nosnica prekinule Nataša Kandić i Nataša Govedarica s još  četvero suborkinja i suboraca iz Fonda za humanitarno pravo, Inicijative mladih, beogradskog ureda njemačke organizacije Forum ZFD.

Nataše su, uz drugarice i drugove, pokušale dekontaminirati Svečanu salu općine od orgijastičkog iživljavanja nad nekropolom Srebrenice te auditoriju uručiti i Dossiere FHP-a Zločini nad Hrvatima u Vojvodini. To je u korijenu sasjekao radikalski ćosavi vojvoda, s mukom pridižući kiklopsku tjelesinu, uz arlauk „bež’te bre napolje!“ te naredbu sprem’te se, na što je izdresirani i nabildani četnički podmladak zarežao na Nataše i ekipu. Uslijedili su vrijeđanje, psovke, bacanje na pod višeput, lakše ozljede Nataša i konačno izbacivanje iz Svečane sale. Ono ćosavo, radikalno nešto, post festum će izjaviti da su Nataše „samoskrivile moguće povrede, jer su se opirale“. 

NA MLADIMA SVIJET NESTAJE

Više od bacanja na pod i zadobivenih ozljeda, Natašu je Kandić zgrozilo, kako je rekla „prisustvo velikog broja mladih, ostrašćenih… sve je podsećalo na atmosferu pred poslednji rat, samo je delovalo mnogo ekstremnije…“.

A jedva tjedan prije, u razgovoru za neovisni beogradski portal Remarker povjesničarka Dubravka Stojanović, profesorica historije beogradskog Filozofskog fakulteta, kaže: „Sva istraživanja pokazuju da su mladi najkonzervativniji deo društva, što mi se čini kao kraj sveta! Ali je i logično- oni su rođeni tih devedestih, njihovi roditelji su bili u nacionalnom i ratničkom zanosu, oni su išli u škole u kojima se veličala ta vrsta „herojstva“, oni su bili podvrgnuti toj kulturi koja je tada dominirala… Neka istraživanja pokazuju da više od 80 odsto studenata ne zna da je Sarajevo bilo pod opsadom…“ .

Pred godinu i pol ili dvije, kolegica i znanica autora teksta koji upravo čitate, novinarka Jasmina Đikoli bila je u Splitu, u posjetu Bori Dežuloviću, a u ekipi fotoreportera i novinara Rona Haviva. Haviv je najpoznatiji živući ratni fotoreporter, iza njega je preživljavanje, s fotoaparatom u rukama, ratišta- klaonica u dvadeset i sedam zemalja diljem svijeta. Fotografija arkanovca s cigaretom u jednoj a strojnicom u  drugoj ruci, dok šutira smrtno ranjenu ženu na ulici spaljene Bijeljine, jedan je od amblematskih Havivovih zapisa iz lutanja kraljevstvima boga Marsa. S Borom su u Splitu radili razgovor za nekakav Havivov dokumentarac. Cijela ekipa je ostala zatečena kad im je Boro rekao, detaljno sve obrazlažući, da su mladi danas, u regiji, spremniji za rat i krvožedniji od njihovih roditelja u prethodnoj klaonici.

Tješio sam kasnije Jasminu u našem razgovoru, govoreći da su zasigurno previdjeli nijanse i mangupsku zaigranost Dežulovića karikiranjem, hiperbolama, parodijskim dramatiziranjem. Danas mene tješi misao da će Boris ostati prorok u pokušaju samo zbog, čini se, neumitnoga finalnoga iseljavanja svih s ovih prostora- pa ćemo biološki nestati kao iscrpljeni bazen radne snage Zapada a ne u zadnjoj klaonici kanibalnog i bratoubilačkog bezumlja.

U međuvremenu, pojava Šešelj nije više nešto s ruba prirode i društva, već srbijanski politički mainstream, Ono je nekrunisani vladar Stradije u beznađu. Istodobno, u Hrvatskoj je na sceni sladostrasna retuđmanizacija koja poprima pandemijske razmjere. A nedavno objavljeno istraživanje (The Economist), o migraciji mozgova u 2018., kaže da prva četiri mjesta zauzimaju Haiti, Venezuela, Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Sjeverna Makedonija je osma, a Srbija deseta u svijetu- po nestanku intelekta kroz egzodus pameti.

 U projektu bezumlja, kao work in progress zadnjih trideset godina, pripadamo svjetskoj eliti.

VOX FEMINAE PROTIV BOGA MARSA

Varijacije na istu temu, istovjetne scene, prije Šešelja i dvije Nataše. Jučer ili prekjučer bile su Štefica i Andrea. Što čekamo?

Zar je dovoljno ovo pisanje, zar su dostatne peticije, mijenjaju li naši prosvjedni članci na portalima bilo što? Slonovske mošnje ovdašnjih patrijarhalnih junaka, uzgojene na zločinačkom gnojivu epske nam poezije, u zbilji su ispuhani baloni muškog mita koji krije istinu kukavica, ubojica, koljača, silovatelja. U prijevodu, naličja heroja, ratnika, bogova.

Žene idu glavom i srcem tamo kamo golema, premoćna većina samoobmanjujućih mužjaka, ne smije niti nogom. I urade više, čak i kad moraju otići, prije i poslije odlaska. Dubravka Ugrešić  i Slavenka Drakulić u Hrvatskoj.

Najhrabrije su u Sarajevu pod opsadom bile novinarke Jadranka Milošević, Arijana Saračević, Sanela Prašović. Dok su se kolege muževno krili po radnim obvezama, u Press službi Armije BiH, one su stotine dana s kamerama provele na fronti, u borbenom sektoru. Sama, u Hrvatskoj, Vesna Teršelić– nasuprot zločinaca i zločina zanijekanih u stvaranju države. Osamljenost Daše Drndić u književnosti i u javnosti. Nakon što su (sedamnaeast hitaca u leđa) ubili njezina muža, novinara Slavka Ćuruviju, protivnika Miloševićeva režima, Branka Prpa nastavlja, pogađate, sama. Odjekuje njezina rečenica, kao memento jugoslavenske tragedije; kao zavjet u borbi sa svim mitovima patrijarhata- nacije, države, otadžbine, historije: Od ljudske krvi ruke se ne mogu oprati.

Poslije smrti Neđe, od ničega i iz boli samoće, krenula je Štefica Galić. Sjećate se neslomljive Borke Pavićević, beogradske borkinje? Koliko znadete o dve Svetlane Peščanika i njima sličnima? O Ženama u crnom; same, bez ikakve potpore, protiv Miloševića, Šešelja, Arkana? Pred nešto više od šest mjeseci, Šešelj je usred srbijanskog parlamenta na najvulgarniji način izvrijeđao novinarku Snežanu Čongradin, pozivajući verne četnike na njezin linč, nakon što je pisala o Šešeljevoj i Vučićevoj ulozi u genocidu u Srebrenici. Danas, jedinu neovisnu dnevnu novinu na prostorima bivše Jugoslavije, uz Snežanu, u neravnopravnoj  borbi i neprijateljskom okruženju, na površini održava priličan broj Snežaninih kolegica.

Svako malo, kao ispijajući protuotrov u toksičnoj svakodnevici, pišemo i govorimo o Feralu i njegova tri mušketira. Nikad, sramno i nepravedno, o diskretnoj glavnoj urednici Ferala, Heni Erceg, koja je ustrajala na gromobranskoj poziciji na čelu redakcije, ne ustuknuvši, ne govoreći poslije o tim danima ponosa i slave nigdje. Vedrana Rudan, koju je na lomačama foruma spaljena neoustaška rulja spalila barem milijun puta? Kristina Ljevak, Masha Durkalić, Amila Hrustić-BatovanjaHatidža Gušić

 O ženama bi se mogle ispisati enciklopedije hrabrosti i ustrajnosti.

Za mužjake, napumpane lažima, mačotripovima i steroidima, dostajalo bi nekoliko sms poruka.

DISTOPIJSKI APOLON I UTOPIJSKA KASANDRA

Grčki mit o Bogu Apolonu i proročici Kasandri- a otključava ga i oslobađa iz tamnice patrijarhata ključ feminističke teorije- temeljni je mit na kojemu počivaju Europa i Okcident. I radi kojega zapadni patrijarhat nema što spočitati mračnom i zaostalom Istoku. Apolon muški, božanski dar proricanja daje Kasandri. No kad ona odbija prisilu njegove ljubavi i želje, kažnjava je prokletstvom- da njezinu proroštvu nitko nikad ne povjeruje. (Ne doživljuju li to Kasandrino prokletstvo svi lijevi ovdje, od Vardara pa do Triglava- ne mislimo, pri tom, na lažne ljevičarske stranke na cijeloj postjugoslavenskoj političkoj sceni!)

Kasandra svoju slobodu plaća patnjom, silovanjem, predsmrtnim ropstvom i nasilnom smrću. Ipak, umire slobodna, bez imprimatuma svemogućeg Muškarca-Boga, totalitarne inkarnacije patrijarhata u diktaturama i, kao prikriveno, u navodnoj demokraciji.

Redateljski rukopis Nade Kokotović u HNK Rijeka 2016. godine ponudio nam je, s Kasandrom- Mirom Furlan, čitanje Kasandre drevnog mita, Kasandre istočnonjemačke spisateljice Christe Wolf i Kasandre na razvalinama Jugoslavije. Kasandre koja je znala, ali je nitko nije čuo- dok je gledala umiranje svih onih što su u smrt otišli s bivšom državom. I oni koji danas preživljavaju na grobu i ruševinama usmrćene Jugoslavije- gdje su brisanje prošlosti, identiteta i laž kao istina, zalog življenja i budućnosti postjugoslavenskih država privida i prividnih država. Spojili su se u toj predstavi Nade i Mire- kao i u životu i priči svake žene o kojoj smo ovdje govorili, u svim našim životima- mit i politika, nasilje povijesti i sloboda čovjeka, rat i mir, distopija i utopija, fikcija i fakcija, život i umjetnost. U liku  naše Kasandre koja je, odbijajući pokoravanje i šutnju, otišla.

Nakon četvrt stoljeća od izopćenja i ritualnog spaljivanja u odsustvu od strane pravovjernih domoljuba, vratila se Mira Furlan da udahne život Kasandri, da u kazalištu posvjedoči slobodu i govorenje istine plaćenu životom i izgnanstvom. Ogoljeno, bez poze i teatralija, patetike i emfaze.

Ne pristajući na šutnju i mržnju, krivotvorine, laži i ratove, na Miloševića i dijaboliziranu JNA, na Tuđmana i Hrvatsku bez AVNOJ-a i ZAVNOH-a, na domovinu bez Jugoslavije i bratoubilaštvo, Furlan je odabrala beskućništvo, neizvjesnost, apatridsku nesituiranost. Svi njezini istomišljenice i istomišljenici koji su ostali ovdje zapravo su također otišli- u unutarnje izgnanstvo, egzil, disidentstvo, bezdomništvo u svakodevnoj borbi s postjugoslavenskim neofašizmima.

Umorni i u manjini, poraženi-ako je to poraz- gluhi i bez njuha za zov krvi i tla, odbijajući zaborav i brisanje identiteta, distopijsku nakaznost kao neumoljivu izvjesnost. Životi su nam minuli ili počeli istjecati, ali se nismo podali i prodali distopijskom, ropskom podaništvu. Sa svim tim Nadama, Mirama, Šteficama, Andreama, Natašama, Kasandrama, unatoč cinizmu iskustva i grobljima snova, ostajemo vječna, rebelska djeca Utopije. Nahranjeni optimizmom volje i napojeni pesimizmom svijesti (Antonio Gramsci) ne prestajemo, u iščekivanju i ironizirajući sami sebe, gledati prema obzoru; u gorkoslatke, nedohvatne hiperborejske modrine…

 

(Ilustracija: Franck Robichon/EPA, via Shutterstock/de.clipdealer.com/tacno.net)

Kristijan Ivelić
Autor 8.2.2020. u 11:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija