STUPORI DRUŠTVA: Strategija neofašista i vjetar rata

KRISTIJAN IVELIĆ
Autor/ica 12.1.2020. u 13:20

Izdvajamo

  • „Višestranačje, kurac krasni!... Ovo je povampireni nakot pakleni! Skinuli su komuniste? Skidat će oni nama glave i najebat će nam se mile majke, upamtite što vam ludi Daco kaže! Vratit će oni nas u pećine, jebeni pećinari!“.

Povezani članci

STUPORI DRUŠTVA: Strategija neofašista i vjetar rata

 foto šg

I u slučaju ovih, opetovanih napada na Predraga, Šteficu i Amera, bošnjački neofašisti ponavljaju brižljivo razrađene strategije i scenarije braće hrvatskih i srpskih neofašista. Vođeni briljantnim intelektom i ratničkim nervom prekaljenih gazija, oni neustrašivo pišaju, pljuju i bacaju bombe vlastita izmeta na adresate – uz vjetar. Trijumf volje nikada ne izostaje: popišane, popljuvane i usrane, vjetar rata velikodušno im vraća uloženi um i trud, polažući ih majčinski na dno domicilne zipke- septičke jame.

PIŠE: KRISTIJAN IVELIĆ

Pred tri dana u sarajevskoj gradskoj knjižnici – u koju odlazim uz pomoć prijatelja- prva knjiga koju sam pozajmio ove godine bila je Cervantesov trg Predraga Lucića. Na drugu, Ivančićevu, Sviranje srednjem kursu: o bijedi hrvatske socijaldemokracije, morat ću sačekati- na čitanju je. A danima već ne mogu do ulice Stjepana Radića i Buybooka: preko njih da se dokopam Dežulovićeva kompendija za svakog nabožnoga heretika, Borine najnovije knjige Summa atheologiae. U Zagrebu sam, poglavito i redovito, u vodoravnu položaju, na klinici, izložen mesarenju terapija, pregleda, protokola; već odavna samoga sebe promatram kao neznanu spodobu u košmarnu igrokazu, iz najudaljenijega reda amfiteatra.

Zaboravljam na sebe, na vlastitu samoću, kad drugima dolaze obitelji, srodnici, prijatelji. Zaboravljam sve: dok gledam blijedu, podbuhlu dječicu, oćelavjelu i golemih očiju, malaksalu i krhku, a opet pokatkad zagrcnutu od smijeha. I začudno  zaigranu. Dolaze i odlaze u hipu; usnim, probudim se i nema ih. Na opetovanim, kružnim putovanjima  Sarajevo-Zagreb-Velika Gorica-Slavonija, u mobitelu razgledavam galeriju njihovih fotografija- djece koja će zauvijek ostati palčići u vrtićima ili u dobi zbunjenih, još tepavih  prvašića. I dok tonu u nevid, u neproničnu tminu zračenja i kemoterapije, u samo nekoliko godina ovozemaljskog bivanja ta izmučena, tek pridošla stvorenja, kao da su dozrela do konačne  spoznaje- te, već netvarna i nestvarna, porozna i prozirna, nestaju u grozničavoj žurbi, vraćajući ulaznicu za ovaj demiurški  isceren, unakažen svije.

VIVA LUDEŽ I VJEČNI FAŠIZAM 

Stoga sam kanio da mi ova 2020. godina započne pod sretnijom zvijezdom: namjesto novogodišnjih odluka o odlasku na fitness, dijeta, putovanja, karijernog samorealiziranja i sličnih neoliberalanih selfhelp lobotomiranja, htjedoh dočekati hipotetsku remisiju- uz navedene knjige, reanimirajuće uratke trojca obrtnika životodajnog studija VIVA LUDEŽ. 

I onda, u četvrtak uvečer, s mučninom i rezignirano, na ovom portalu čitam tekstove Almedina Šišića, Faruka Vele, potom se pojavljuje i članak fra Drage Bojića. Tek tad, od  trojice autora, doznajem o najnovijoj neofašističkoj gadariji; samo dan pred pune dvije godine od smrti Predraga Lucića. Godine 2008. otišao sam iz novinstva- uvjeravao sam sebe:neopozivo- potom iz Sarajeva, na koncu iz Bosne.

U Sarajevo, u Bosnu, ipak se vraćam krajem 2015.

Predragova smrt, 10. siječnja 2018. vraća me pak pisanju: ne književna kritika Lucićevih knjiga, ne recenzija njegovih komada, ne intervju s Lucićem niti potencijalna knjiga o njemu, nego neurotični, zblanuti nekrologij, na rubu skribomanske nesuvislosti, pisan u vrućici, pod lijekovima i analgeticima, u višenoćnoj  insomniji…

PUTOVANJA KROZ VRIJEME: ETNOGENEZA KOPILETA

Kad dolazim u Sarajevo, prizor je uvijek isti: moja obitelj me nikad ne iznevjeri, zauvijek me čekaju na gradskome groblju Bare: mati, sestra, dvojica braće i poočim. To je, ujedno, kapital i dobit mojega ratnog profiterstva.

Rođen sam u Sarajevu, do sedme godine rastao u Slavoniji, a moji su podrijetlom s Brača: doplivavši najprije do Splita, dični mi se preci kroz naraštaje rasipaju kud koji, mili moji: danas masu srodnika imadem od Brača i Splita do Like, Slavonije, Zagreba, SAD, Latinske Amerike. I ovdje pridodajem bonus, i to gratis, svim desničarskim trogloditima na tripu etnogeneze: dvije moje šukunbake ,s majčine strane, su druge: Talijanka i Čehinja; dakle, oba su šukundjeda svjesno onečistila arijsku čistotu hrvatske krvi- ostrogotske, perzijske, što god! U prijevodu, moja malenkost je- kako bi to  rekli Karadžić, Alija i Tuđman– najobičnije kopile.

Čemu sve to, pitate se- em rodoslovlje em kurčenje? Pa naprosto da zajebanim neofašističkim razbijačima prištedim trud: dragovoljno se markiram te targetiram. Ako je pak nekomu ovo patetično i teatralno macho junačenje  i  preseravanje, od srca se smijem: ova fašistoidna rulja, koja se iživljava na mrtvomu Predragu Luciću, po tko zna koji put prijeti životnom ugrozom Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, ovaj tipični čopor neofašističkih pizduna, neustrašiv na lažnjak profilima i iza nick nameova, dostojan je pomisli, pojma i čina hrabrosti koliko i vonjajući habitati žohara i štakora, širitelja pandemija u otpadnim, kanalizacijskim kloakama. Zazirati od njih, bojati se njih, povlačiti se pred njima, znači pasti ispod njihove razine- pristati na etičku i moralnu anihilaciju, zanijekati sebe do onečovječenja, strmopizditi se u bezdan nepojamno ispod  te gmižuće gamadi.

Umjesto tog suicidarskoga pada, treba tek ustrajati na dezinsekciji i deratizaciji, na očuvanju  mentalne i svake druge higijene, makar nam se danomice činilo da je sve uzalud, da ćemo svi nestati u kužnom goebelsijanskom potopu rigidnoga etnokonfesionalnog tribalizma, revizionističke tmine i neofašističke mržnje drugoga i drugačijeg koja se tovi poput nezasitne i nezaustavljive nemani. No Pasaran-pljunimo im u njuške, s uvjerenjem i ponešto patosa- ili ih samo, nježno i brižno, patosirajmo. Uz mudri izrijek Ede Maajke  iz njegove dobro  znane uspješnice: „Mater vam jebem!“.

VELIKI BAL KOD SOTONE

Do početka ubijanja Jugoslavije, bratoubilačkog kanibalističkoga orgijanja koje je nagoviješteno u Sloveniji, naraslo u krvavi pir u Hrvatskoj te pomahnitalo u agoniji klaonice u Bosni i Hercegovini, agoniji koju Bosna još tragično preživljava, živio sam između Sarajeva, Slavonije i, povremeno, Dalmacije. Kao student, 1988. ulazim u novinstvo na stranicama Waltera, potom pišem i za desetak drugih tiskovina u bivšoj državi, điram diljem Jugoslavije kao slobodni novinar.

Godine 1990., nakon izbora, sjedimo u redakciji dvotjednika Walter express, kojega smo nastojali učiniti manje opskurnim: Nihad Đozić, glavni urednik, Dario Džamonja, Dario Novalić, Gordan Marković,Miroslav Tešić i ja.

Daco Džamonja časti nas opojnim, čudesno aromatičnim voćnim čajevima koje mu mati šalje iz Nizozemske; nas četvorica ustrajavamo na čaju, on i Nihad obogaćuju voćni okus obilnim dolijevanjem iz Dacine  boce Rubinova vinjaka.

U pregrijanoj redakciji, Dacino lice epifanijski se nazire u oblaku duhanskoga dima, dok posve gromovnički lupa po Olimpiji„jeb’o mašinu iz koje se ne dimi!“ govorili su Danilo Kiš i Marko Vešović– i usput grmi svoj monolog promuklim glasom, uz pljusak neponovljivih i urnebesnih psovki.

Najmlađi u redakciji, imao sam to gadljivo zadovoljstvo i odbojnu čast nazočiti pobjedničkom slavlju u sarajevskom Holiday Inn-u  besprizornoga čopora faune troglavaca HDZ-SDASDS. Ta je fešta bila, neizbrisiva u pamćenju, mješavina koride pod obroncima Grmeča, valjanja troglodita u primordijalnoj kaljuži i parenja nakaza u tko zna kojemu smradnom, infernalnome krugu.

Urlali su, slinili, žderali i lokali, kopulacijski se voljeli- i usput demolirali hotel!- na stolovima i ispod stolova, po hodnicima, zahodima, sobama, dok je kakofonijski treštala glazba, konobari se izbezumljeno provlačili između znojnih zmijskih stiskavaca, zagrljaja i prepletaja, a policajci u civilu hinili pribranost, psujući ispod glasa; pobjednici su slavili frenetično, pucale su glasnice, a kako i ne bi, jer „otjerali smo komunjare!!!“.

Reportažnu razglednicu iz Pakla, sa simptomatologijom trovanja želuca, izrigao sam na nekoliko kartica, kradući naslov dvadeset i trećega poglavlja Bulgakovljeva klasika, premda je izostalo, u zbilji, Wolandovo sudište: Veliki bal kod Sotone.

Daco, međutim, galami na mene, jer da nisam bio dovoljno žestok, oštar, nemilosrdan; trebao  sam ići do kraja i bez anastezije. „Višestranačje, kurac krasni!… Ovo je povampireni nakot pakleni! Skinuli su komuniste? Skidat će oni nama glave i najebat će nam se mile majke, upamtite što vam ludi Daco kaže! Vratit će oni nas u pećine, jebeni pećinari!“.

Daco više nije govorio, već sve to odgalamio, bez zafrkancije, bez ijednog vica ili ubojstvene dosjetke, svako malo grizući donju usnu i zureći u prazno,kroz nas…

Nepunu godinu kasnije, u listopadu 1991. dolazi mi Daco doma, u društvu s Markom Vešovićem, ne znam tko je izgubljeniji od njih dvojice- ne znam gdje  sam niti tko sam ja.

Mojega devetneastogodišnjega brata Jasenka ubili su srbijansko-crnogorski rezervisti, strganih petokraka, urešeni kokardama i uredno zapuštenim bradama; brat, rođen u prosincu 1972., bio je posljednja generacija Jugoslavenske armije. U masakru počinjenom usred Banje Luke i Bosanske Gradiške toga 21. listopada ubijeno je devet dječaka s titovkama na glavi, među njima i trojica iz Srbije. U stanu, oko sestre, majke, poočima, mene, desetine srodnika, prijatelja i znanaca iz Zagreba, Splita, Sarajeva,Ljubljane, Titograda, Skoplja, Novog Sada- Jugoslavija se skupila na vlastitoj sahrani.

Kantilenski odjekuje ispunjeno proročanstvo Dacinih riječi i tad i samo mjesec poslije, kad u Vukovaru nestaje zauvijek moj 22-godišnji brat, po biološkome ocu, Dražen. U obiteljskoj grobnici govori tišinom i odsutnošću njegov kenotaf, a na nadgrobniku slika s mangupskim, dječačkim osmijehom. I slikom Ive Lole Ribara na majici ispod maskirne košulje. Lola je bio i Draženov nadimak.

TISUĆU I JEDNA SMRT VOJNIKA SREĆE 

Petoga travnja 1992. stupio sam u Specijalnu jedinicu MUP-a Republike Bosne i Hercegovine. Sukus sanjane Bosne i onoga najboljeg u bivšoj državi bio je u tom odredu. S one prozaične i zapravo banalne strane, kao sportašu, bila mi je najprirodnije okruženje. Dugo godina sam poznavao jednoga od najboljih policijskih specijalaca Jugoslavije, koji je na Olimpijadi u  Barceloni trebao nositi zastavu BiH, policijskoga kapetana Vinka Šamarlića Zmaja: tiha, nenametljiva gorostasa blistave inteligencije, istinske karizme, kojoj je bježao; nepatvorene ljudskosti i očinske snage i brižnosti, začudne i nespojive- s njegovih dvadeset i osam godina. Višestruki juniorski i seniorski prvak Jugoslavije, u doba kad je njegov matični judaški klub, sarajevski Željezničar, bio dio europske i svjetske klupske elite.

Njegova smrt, osmoga lipnja 1992., tek dva mjeseca poslije početka rata, svela nas je na opipljivu i zbiljsku mjeru vlastite smrtnosti; ako je Vinka mogla uzeti s takvom lakoćom, zar je bilo tko od nas može nadigrati.

Imun sam i skrajnje ciničan spram bilo čijega- uostalom, uvijek lažnoga!- epsko-lirskoga narativa u ratu. Stoga ni o Specijalnoj ne mogu i ne znam govoriti u ključu romantizirane, patetične mačističke epike o alfa mužjacima u kamuflažnim američkim alpha odorama ili crnim kombinezonima, pod kacigama, pancirima, hecklerima, jurišnim prslucima i puškama, koltovima, pumpericama. Preživio sam tri ranjavanja- jasno mi je zasto to i moj drug iz rata i poraća, Almedin Šišić, spominje, jer uvijek kao da moramo nesto dokazivati neznanoj instanci- iza mene su i dvije kontuzije mozga, i trotjedno potpuno sljepilo, neizbrojivi mrtvi. Arhetipske, ktonične scene iz mrtvačnica gradskoga Pokopa, Bakija, mrtvačnica uz odjel Traumatologije na Koševu, mrtvi u rovovima, tranšejama, na ulicama, u stanovima, kućama, na šetnicama i u parkovima sarajevskim.

Godine odmiču, a s njima narastaju groteska sadašnjice i nestvarnost onoga jučer; na našem spotu Vojnik sreće, svi smo tamo, zauvijek mladi, živi i mrtvi, zauvijek zajedno; mi, današnji, već smo u godinama kad sami sebe na tom besmislenom videu promatramo kao vlastitu djecu na nedohvatnoj drugoj obali: i jedni drugima nikad nećemo moći pomoći.

DANI, BOSNA I FERAL TRIBUNE

U ratu smo živjeli u bliskosti goleme, bespomoćne obitelji koja pokušava, svakim udahom, na stratištu i gubilištu zamisliti i živjeti dom, okrilje, utočište. Gutali smo knjige pod improviziranim, kukavnim imitacijama kandila i svijeća, gutali smo svaku stranicu Dana Senada Pećanina, Avdićeve Slobodne Bosne.

Ta je ekipa urednika, novinara i novinarki svojim pisanjem nijekala opsadu i sve izvanjske i unutarnje opasnosti Sarajeva, uz podrazumijevajuću glad, patnju, strah, očaj, smrt- svjedočili smo čudu i hranili se njim, nekako od čuda, usred ogoljena užasa, naučili preživjeti. Od 1993. silazili smo do sjedišta državnoga MUP-a: faksom smo dobivali dijelove Feral Tribunea iz Splita, Zagreba- i opet se nezasitno hranili čudom- i opet preživljavali, usuprot svemu.

Smijati se u paklenskome bezizlazu opsade, kad su se četiri godine produljile u najlošiju od svih beskonačnosti, kad se buđenja i lijeganja u tmini više nisu razlikovala, kad blato sa sarajevskih grobalja postaje dio potplata naših čizama- to smo dosezali zahvaljujući fragmentima, krijesnicama Ferala u Sarajevu. I ne samo Stenogrami o podjeli Bosne Predraga Lucića i Feralove družbe, nego i svaki put kad su režimi Beograda i Zagreba, s isturenim položajima na Palama i u Grudama, nasrtali na Bosnu krvohlepnije, Feral bi ubacivao u brzinu više, branio Bosnu svim sredstvima beskompromisnije- protivnicima superioran intelektualno, nedostižan etički i moralno, neiscrpan kreativno. Nenadjebiv- dakle Feral. Za cijenu znademo: biti u manjini, poput Ferala, značilo je zapravo biti posve sam.

I opet u travnju, ali 1996. moj znanac, Branko Vrdoljak, dolazi iz Splita s dvije tisuće svježih primjeraka Ferala u prtljažniku auta. Ne, nije Branko orobio bespomoćne splitske kioske niti, pod okriljem noći, opuhao skladište Ferala- nakon druženja na Bačvicama, ekipa je doznala da se Vrdoljak kani, u svom grunfovskom autu, dokotrljati do Sarajeva te su ga zatrpali poklonom friške tiskovine za friško- vjerovali smo tad- slobodni grad. U tek nešto više od sat vremena, glumeći pokraj ugašene Vječne vatre kolportere i čineći, Feralom, manje okrutnim i toplijim taj hladni, travanjski sarajevski dan, podijelili smo besplatne Ferale Sarajkama i Sarajlijama. Za tu gestu feralovaca nitko do danas nije znao, kao što nikad nismo vidjeli niti čuli da su se Heni, Boris, Predrag, Viktor te ine  novinarke i novinari Ferala busali u prsa svim onim što su neprestance svojim  pisanjem činili za Bosnu.

Ovo pišem dan poslije druge godišnjice smrti Predraga Lucića. Pred očima mi ona sarajevska gužva, tik do ugašene Vječne vatre, koju je, i ne samo u tim trenucima, Feral u Bosni i diljem biše Jugoslavije nadomještao svim sleđenim i okamenjenim; i onaj ushit Sarajlija, nalik djetinjem u doba blagdanskih poklona.

Slične gužve i feralovsko remećenje javnoga reda i mira Predrag je Lucić izazivao i kasnije. Kao autor i urednik, na Radiju Federacije BiH uređivao sam i vodio tri političko- satirične emisije: Razgovor ugodni naroda novinskogBez anestezije i Treći čovjek. Nikad prije niti kasnije ni u jednom javnom servisu na postjugoslavenskim prostorima nije moglo proći toliko sustavnih, subverzivnih svinjarija. Upisati to u moju osobnu hrabrost bilo bi demonstracijom munchhausenskoga osobnog idiotizma. Da nije bilo tvrdoglavosti i ustrajnosti direktora radija Esada Cerovića te Suzane Đozo, glavne urednice, teško da bih uspio i progovoriti na redakcijskim kolegijima, a o pritiscima SDA i HDZ ne treba uopće ni govoriti. Psovanja, prijetnje, uvrede, napadi združene braće bili su redovite recenzije i komentari sadržaja emisija- svih tih oduševljenih konzumenata iz Sarajeva, Herceg-Bosne unosne te sestrinske joj Republike Srpske.

U sve tri emisije, Predrag je gostovao uživo- i svaki put bi se šesti kat RTV doma nakrcao vozačima, montažerima, snimateljima, majstorima tona i svjetla, urednicima i novinarima Radija Federacije, Federalne televizije, BHR 1 i BHTV.

Predrag je jedva prikrivao nelagodu i zbunjenost, dok su mu hrpimice prilazili, pružali ruke i nešto govorili. U drugom i trećem dolasku već je očvrsnuo i pred početak emisije nasmijavao sve te nepredviđene gledatelje i slušatelje. Pamtim dobro što je prvi put rekao, nakon što smo ušli u studio: „Di je sada gospodin D’Escher da nam konstruira sporedni ulaz na šesti kat!“. Lucićeve dosjetke i šale nikad nisu bile prvoloptaški, jednokratni kalamburi; istinski erudit, činio je to nenametljivo. Sporedni ulaz mu je trebao da bi izbjegao nelagodu zbog celebrity, uostalom nehotičnog i dobronamjernog, „tretmana“. Spominjanje D’Eschera u trenu mi je pred očima stvorilo sliku koju je Predrag narisao, onako usput, u jednoj rečenici: sporedni ulaz na šestom katu lebdi u zraku, bestežinski; do njega možete dolebdjeti mislima, doletjeti spomoću antigravitacijskoga uređaja ili uz anđeosku pripomoć, i dalje ne znajući otkud i kako taj ulaz tu… (Ovdje  recimo tek ovo: D’Escher (1898-1972) je bio ingeniozni nizozemski slikarski sanjar,alkemičar oniričkog i matematičkog, slikar- pjesnik otajstva i čudesnosti kozmosa čija djela nam nude nadrealne i nerješive, očaravajuće optičko-matematičke zagonetke. Inicijacija, drugo rođenje i začetak iznimna opusa događaju mu se u trideset i osmoj godini, prigodom njegova posjeta Crvenom gradu u Granadi, palači Alhambri u posjedu posljednjih muslimanskih vladara u Španjolskoj, palači koja predstavlja najveću dragocjenost islamskoga matematičko-arhitektonskog genija trinaestoga i četrnaestoga stoljeća…).

Allways Look on the Bright  Side  of  Life

Ferala odavna nema, napadi i ofenzive na njega ne jenjavaju. Zahtijevalo bi natprosječnu tjelesnu snagu i mentalnu fokusiranost kakvog yogina- tek, da se izbroje i detaljno istraže svi napadi neofašističke rulje, virtualni i u uličnom full contactu, na urednike i novinare Peščanika i dnevnog lista Danas u Srbiji, podgoričkog Monitora, bosanskohercegovačkih portala Buka, Žurnal, Prometej i Tačno.net, hrvatskih Novosti SNV, portala Lupiga

A za proučiti i raščlaniti fenomen te crne flore i faune, najdubljeg taloga ovih postjugoslavenskih država i društava u neuspjelu pokušaju, jedva da bi bio dostatan priručnik u više svezaka, enciklopedijskih ambicija, pod naslovom Smeće zla.

Neke se prijetnje i napadi zlokobno ponavljaju, kao u slučaju Borisa Dežulovića, Predraga Lucića čak i post mortem, Dragana BursaćaŠtefice Galić i Amera Bahtijara– Štefica je, ne tako davno, završila s teškim ozljedama targetiranog okrivljenika za zločin slobodnog i neovisnog mišljenja.

Predraga Lucića niti jedna od falangi nije zaobišla. Uz gomile srbijanskih neofašista, sjetimo se beogradskoga moralnog idiota i intelektualno istovrsnog, salonskog- time ništa manje zloćudnog- četnika Zorana Ćirjakovića u umobolnim nasrtajima na živog i mrtvog Lucića. Ćirjaković je tu već nakupio minulog rada. Svojedobno se igrao  vodenih igara s travničko- sarajevskim redikulom Muharemom Bazduljom– pišajući po grobu Srđe Popovića, ovaj ingeniozni dvojac nadmašio je Krležina Cvrčka pod vodopadom, ispisujući nepatvoreno remek-djelo herojskoga nekrofilnog sadizma Miris piše nad Balkanom. U slučaju infantilca Bazdulja, samoproglašenog  enfant terriblea exjugoslavenskog prostora, međutim, valja nam iskazati neophodnu sućut i empatiju- posrijedi je pacijent trajno obolio od sindroma naknadne hrabrosti, očinske figure i opće smušenosti, uslijed temeljne i prenaglašene karakterne čvrstine fragilna vjetrokaza.

O izljevima i napadajima iz ustašoidne kloake na Lucića suvišno je i zazorno trošiti riječi- ustašovanje, ludom radovanje– ali, s obzirom na sve veću količinu ustaške umobolnosti u Hrvata razvidna je tendencija da cijela lijepa naša započne živjeti pod egidom svi smo mi Vrapče te se uspješno okonča pretvaranje Hrvatske u duševnu bolnicu otvorenog tipa.

I u slučaju ovih, opetovanih napada na Predraga, Šteficu i Amera, bošnjački neofašisti ponavljaju brižljivo razrađene strategije i scenarije braće hrvatskih i srpskih neofašista. Vođeni briljantnim intelektom i ratničkim nervom prekaljenih gazija, oni neustrašivo pišaju, pljuju i bacaju bombe vlastita izmeta na adresate – uz vjetar.

Trijumf volje nikada ne izostaje: popljuvane, popišane i usrane, vjetar rata im velikodušno vraća uloženi um i trud, polažući ih majčinski  na dno domicilne zipke-septičke jame.

Ukoliko su neke tankoćutne duše zblanute te u šoku i nevjerici poradi grozomorna naslova ovoga tekstuljka, mogu tek reći da je naslov jedva djelomičan odgovor na zdvojno i prastaro, uostalom  i retoričko Krležino pitanje: gdje smo i kako smo, neuvijena dijagnoza našega stanja i sranja.

Adam je Michnik, proučavajući članke Thomasa Manna u njegovu obračunu s nacističkom gamadi, dugo bio konsterniran: otkud virtuozu, perfekcionistu stila kao što je Mann, ovaj odbojni, gadljivi jezik ulice?! I na koncu je shvatio: … stoga što je jezik ulice jedini jezik koji ta nacistička bagra razumije!.

‘Ajmo sad svi zajedno: Allways Look on the Bright Side of Life…

 

 

 

KRISTIJAN IVELIĆ
Autor/ica 12.1.2020. u 13:20