STUPORI DRUŠTVA: Zoranovo proljeće?

Kristijan  Ivelić
Autor 18.2.2020. u 15:35

Izdvajamo

  • Šest godina kasnije, ovo nije Milanovićev  povratak na mjesto zločina. Sad je u ulozi predsjednika države, a u javnosti kao da je prošao purifikaciju
  • kroz pešutni konsenzus abolicije i zaborava učinjenog i neučinjenog u doba premijerske političke inkarnacije. Nekoć dečko koji obećava, možda će ispuniti davna očekivanja ili pak, drman krizom srednjih godina, ostati srednjovječko koji iznevjerava- u ovoj prvoj godini predsjedničkog mandata, u listopadu, Milanović slavi pedeset i četvrti rođendan. Je li sredovječni političar prebolio dječje bolesti zagrebačkoga fakina s Trnja?

Povezani članci

STUPORI DRUŠTVA: Zoranovo proljeće?

Milanović – AP Photo/Darko Bandic  

Nakon autoritarne tiranije revizionističkog, rigidno desnog Vrhovnika, potom nekoliko dobrih Mesićevih godina za Hrvatsku i regiju, Josipovićeva dobro započeta te u nastavku nepopravljivo uneređena mandata, nakon dijagnostički zahtjevne petogodišnje redikulizacije Hrvatske i regije zaumnoj izvedbi Precjednice, za Tuđmanov stol sjeda Zoran Milanović.

Piše: Kristijan  Ivelić 

Poslije petogodišnjega revanja ustašoidnog Thompsona, po mjeri sluha Kolinde i njezinih ognjištaraca, glas i pojava Josipe Lisac na Pantovčaku djelovali su nestvarno, epifanijski i mondijalno. Neizbježni igrokaz inauguracije novoga predsjednika sveo je kič na probavljivu i podnošljivu mjeru.

Zoran je Milanović, nakon premijerskog stolovanja u Banskim dvorima ( 2011.- 2016.) započeo s premijernom izvedbom u ulozi predsjednika hrvatske države. Na Pantovčaku će sjediti za stolom Vrhovnika i Ćaće Tuđmana.

Oba komada inventara-Franju i stol- u predsjednički je ured vratila Kolinda, nakon što je uklonila pregolemu bistu Tita, od koje joj je u uredu bilo pretijesno. Veličina iste biste inkomodira i Milanovića te se Tito u odljevku neće vratiti u Zoranov antititolitarni ured. Istovjetan je i Milanovićev zazor od- zvizda li joj materina!- crvene petokrake i začudno ga baca u nezdravo susjedstvo nepomućenog crnila Tomislava Karamarka, Zlatka Hasanbegovića, Željka Glasnovića, Brune Esih, Ruže Tomašić.

Nominalni socijaldemokrat Milanović, naime, ljevičar je koliko je i papa Franjo ateist ili agnostik. Točnije, to je hinjeno ljevičarenje po otužnoj mjeri samodopadne, srednjeklasne hipsterske pomodnosti purgerskog narcizma i njegovih preslika diljem urbane Hrvatske.

Prema vlastitu očitovanju, Zoki je domoljubni, liberalni konzervativac. Njegov SDPtako je govorio Zoranthustra 2015.- stranka je kršćanskih vrijednosti & papa Franjo bi vjerojatno glasao za nas! Peh ili providnost Božja ushtjede da papa Njofra 2016. zaboravi na omiljenu mu demokršćansku stranku SDP Hrvatske te se oni tad povukoše u katakombe hrvatske oporbe. Četiri godine kasnije, liberalni će Milanović konzervirati gluteuse na pet godina za Ćaćinim stolom. Za premijerske vladavine, kao sin raspametni dao je Ćaći-Vrhovniku i zračnu luku Dr. Franjo Tuđman. Treba li čitatelje ovdje uopće podsjećati kako je Zoki, u napadajima desnoće u predsjedničkoj kampanji, ostavljao iza sebe i Kolindu i Škoru, kad je bilo posrijedi galvaniziranje mirogojskog pokojnika te njegova reanimacija u ime sadašnjosti i budućnosti Hrvatske? Uz te demonstracije retuđmanizacije, istodobno je vrlo muževno nasrnuo na jedinu autentičnu ljevičarku od jedanaest kandidatkinja i kandidata za predsjednicu-ka Hrvatske, Katarinu Peović, spočitavši joj da, eto, nije poput Ive Lole Ribara i Koče Popovića, jer je sveučilišna profesorica!

No, od Ivice Račana– kojeg Zoki ne poštuje već štuje kao i Tuđmana-do Zorana Milanovića, u BiH, od Zlatka Lagumdžije do njegove mladunčadi Komšića, Suljagića, Mašića, Hadžiomerovića, tobožnji socijaldemokrati regije igraju utakmice u dresovima vladajućeg rigidnog etnocentrizma i sljeparskog, predatorskog neoliberalizma.

Vratimo se Milanoviću i točno šest godina unatrag, kad se povjerovalo da je na slavenskom jugu, u BiH, konačno svanuo i naš dan, da je došla godina pobune i promjene. Dični socijaldemokrat Milanović odlazi u jazbinu Herceg-Bosne, na poklonjenje klanu HDZ-a! Za podsjet, evo što je o tomu 19. veljače 2014. rekao Boris Buden za portal Lupiga:… U trenutku kad u BiH izbija socijalna pobuna za koju i najlicemjerniji moraju priznati da je opravdana…Milanović je otišao po simpatije hrvatskih nacionalista… Time nije učinio ništa u suprotnosti s politikom hrvatske socijaldemokracije. Naprotiv, samo je dokazao da je zakonito dijete Ivice Račana, najbolji učenik škole političkog oportunizma, moralne beskrupuloznosti, intelektualne praznine… ukratko, personifikacija historijske bijede hrvatske socijaldemokracije… Milanović danas i nije ništa drugo nego personifikacija te noćne tmine, lik u kojem je hrvatska socijaldemokracija doživjela svoje konačno povijesno pomračenje.

U tim godinama premijerskog ponosa i slave, Zoki je svirao pseudoljevičarski nokturno, nanosio štetu u susjedstvu, ali je njegova vlada bila štetnik i u vlastitoj kući, idući utabanim stazama hadezeovskih herostratskih, višedesetljetnih postignuća.

Zakon o radu, Zakon o predstečajnoj nagodbi, privatizacija brodogradnje, Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom RH, donošenje Nacionalne strategije razvoja zdravstva- samo su neki od trofeja Milanovićeva minulog premijerskog rada koji je pogodovao korporativnom kapitalu, u glad odveo tisuće radnika i njihovih obitelji, pripremio eutanaziju brodogradnje, rasap zdravstvenog sustava i privatiziranje svega preostalog državnog, prodaju u bescjenje zadnjih komada obiteljske srebrnine. Šest godina kasnije, ovo nije Milanovićev povratak na mjesto zločina. Sad je u ulozi predsjednika države, a u javnosti kao da je prošao purifikaciju kroz prešutni konsenzus aboliranja i zaborava učinjenog i neučinjenog u doba premijerske političke inkarnacije. Nekoć dečko koji obećava, možda će ispuniti sva davna očekivanja ili pak, drman krizom srednjih godina, ostati srednjovječko koji iznevjerava– u ovoj prvoj godini predsjedničkog mandata Milanović, u listopadu, slavi pedeset i četvrti rođendan.

Je li sredovječni političar nadrastao dječje bolesti zagrebačkog fakina s Trnja, je li dorastao i odrastao do uloge državnika? Naobrazbom, elokvencijom, erudicijom koju je nerijetko sam znao pojeftiniti bahatošću, Milanović bi, i lobotomiran, bio nedostižna točka političke stratosfere za Kolindu Grabar-Kitarović. Vidjet ćemo, primjerice, je li predsjednik Milanović u međuvremenu shvatio da je cijeli postjugoslavenski prostor, a ne tek BiH i Srbija, big shit i šaka jada, uključujući, dakako, i slučajnu državu Hrvatsku. Jer, kad je u dvoboju na HRT1 s Grabar-Kitarović rekao da su „džihadisti u BiH realnost, to je zemlja u kojoj je puno muslimanaoni predstavljaju opasnost za sve, ne samo za Hrvatsku“, Milanović je ostao nedorečen i, za regiju, logički nedosljedan. Ovdje si dopustimo redaktorsku nadopunu koja bi Milanovića pozicionirala kao konačnu pojavu prvog državnika u regiji, nakon 30 jalovih godina: … također, u Hrvatskoj i Srbiji živi puno Hrvata i Srba, neoustaše i neočetnici su realnost, oni predstavljaju opasnost za sve nas, ne samo za BiH…“

Nadajmo se da Milanović neće trebati kognitivno-karitativne skrbnike i suradnike, te didaskalije i šalabahtere poput Grabar-Kitarović. Nakon autoritarne tiranije revizionističkog, rigidno desnog Vrhovnika, nekoliko dobrih Mesićevih godina za Hrvatsku i regiju, Josipovićevog dobro započeta te nepopravljivo uneređena mandata, nakon dijagnostički zahtjevne petogodišnje desničarske redikulizacije Hrvatske i  regije u zaumnoj izvedbi Predsjednice, za Tuđmanov stol sjeda Zoran Milanović. Ostavimo mu sto dana samoće na Pantovčaku, a potom ga, sa zadovoljstvom, operirajmo bez anestezije.

 

 

Kristijan  Ivelić
Autor 18.2.2020. u 15:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija