SUDBINA ATEISTE U BIH: POSTOJIM, DAKLE VRIJEĐAM

Emina Žuna
Autor 26.5.2016. u 19:06

SUDBINA ATEISTE U BIH: POSTOJIM, DAKLE VRIJEĐAM

Još se nisu stišali odjeci polemike koje je prethodnih nekoliko mjeseci vodila književnica Jasna Šamić s onima koji su se, s religijskog aspekta, našli uvrijeđeni njenim tekstom. Podsjetimo se, stavovi koje je iznijela u tekstovima i intervjuima, rezultirali su slanjem otvorenog pisma Tužilaštvu BiH kojim se tražilo njeno sankcionisanje zbog vrijeđanja islama i muslimana. O tome je već dosta pisano i nije mi namjera da se u ovom tekstu detaljnije bavim time, koliko primjer ističem jer nema presedana. Naime, u našoj javnosti se rijetko, ili nikad, dešava da se neka javna ličnost (manje ili više vješto) kritički osvrne na neki religijski aspekt i u tome treba tražiti razloge zbog kojih je ovaj slučaj izazvao toliki publicitet i ostrašćene reakcije. Međutim, poanta je da je sve što je Jasna Šamić rekla, s pozicije osobe kojoj religija i njeni simboli ne znače ništa u životu, niti se osjeća sputana religijskim dogmama, prihvatljivo i logično. Možemo, naravno, diskutovati o načinu na koji je to rekla, ali se ovdje misli na sadržaj izrečenog. Zato se ovo treba gledati samo kao jedan od posljednih primjera koji potvrđuje da u BiH i njenoj klimi vulgarnog i isključivog teizma, ateistima naprosto nije mjesto i svako ko se na bilo koji način kritički osvrne na neko pitanje religije, automatski biva proglašen za islamofoba. U takvoj klimi, ne postoji kritički stav kao takav jer se on već u začetku izjednačava sa govorom mržnje i postavlja se pitanje da li je moguće ponovo uspostaviti kritički diskurs prema religiji u javnosti?

Slobode mišljenja nema kad se radi o religiji

Mehmed Halilović se nedavno u tekstu ”Kad sveci marširaju, HRT mijenja program…”, pozabavio terminom govora mržnje, rekavši da o njemu postoje brojne nedoumice i nesporazumi:Tome najviše doprinose političari koji nerijetko kritiku na svoj račun kvalifikuju kao govor mržnje. Kritike na račun vlasti, međutim, ni pod kojim uslovom ne mogu se svrstati u govor mržnje makar bile i žestoke, i uvredljive, pa i nepravedne… Novinari i javnost, opet, u govor mržnje, svjesno ili nesvjesno, ubrajaju i klevete i uvrede, ali i agresivni i žestoki jezik, kao što pokazuje i ovaj citirani slučaj.“ Radi se o slučaju u kojem je Hrvatsko novinarsko društvo osudilo portal Index za govor mržnje zbog upotrebe termina kakvi su: nekrofilija, orgulje, patuljak bez ruke… za ostatke tijela čovjeka koji je proglašen za sveca. Dakle, agresivni i žestoki jezik, upotreba hiperbole, klevete i uvrede postaju govor mržnje kada su usmjerene prema religijskim simbolima i pitanjima religije. S druge strane, oslobođeni religijskog značenja, ostaci tijela davno preminulog muškarca okruženog masom ljudi koji mu iskazuju poštovanje, sasvim logično mogu biti okarakterizirani spomenutim označiteljima, kao što i legitimno mogu biti predmet satire i karikature, što samo po sebi nije govor mržnje. Na isti način, Šamić ili neko drugi može reći za Kur’an da je knjiga puna nejasnoća i za historijsku ličnost Muhameda da je pedofil jer je bio oženjen djevojčicom, zato što je to njihovo pravo i sloboda mišljenja u čijem iznošenju ih ne ograničavaju nikakve religijske dogme i sveti koncepti, a ni zakoni države u kojoj ih iznose. Međutim, kako se vidi iz ovih primjera BiH i Hrvatke, čini se da u njima pravo slobode mišljenja o religijskim pitanjima više podrazumijeva pravo na suzdržavanje od tog mišljenja, dok su, s druge strane, sekularne institucije u tim istim državama sve više zasićene religijskim označiteljima.

Ateiste na vrbe

Ipak, treba istaći da ateistima nigdje nije lako, iako se javno ne prozivaju za širenje vjerske mržnje, nakon što izreknu kritički stav. Tena Erceg je nedavno u Novostima u tekstu signifikantnog naslova „Ateiste na vrbe“, podvukla kako ateisti spadaju u manjinu koja je formalno najnezaštićenija, jer je najmanje vidljiva i organizovana kategorija ostalih u međunarodnim dokumentima kojima se štite ljudska prava. U tekstu ”Nevidljivi, a militantni”, i sama sam prije nekoliko godina napravila analogiju između ateista i seksualnih manjina, s tom razlikom što drugi imaju ‘advokate’ koji zalažu za njihovo dobijanje ljudskih prava koja im pripadaju. Erceg podsjeća kako su zemlje s najviše ateista, ujedno i zemlje u kojim se najviše poštuju ljudska prava i slobode, dok se ateisti najviše proganjaju u teokracijama (Saudijska Arabija ih,  npr., od 2014. izjednačava s teroristima) koje su prvenstveno muslimanke. Zakoni kojim one pravdaju progon ateista zabranjuju otpadništvo od vjere i blasfemiju, bogohuljenje. Stavljena u ovaj kontekst, primjedba nekih ‘islamofoba’ o tome kako islam u BiH sve više potpada pod arapske utjecaje, dobija smisao. Dalje, Erceg navodi jednu bitnu distinkciju u razumijevanju govora mržnje, naime u velikom broju evropskih zemalja je zabranjena difamacija kao religijski govor mržnje usmjeren prema pojedincu, dok se u arapskim zemljama difamacija shvata kao govor usmjeren protiv religije, generalno. To nas opet vraća u domaći kontekst u kojem nije bilo govora protiv pojedinca, nego se osvrtalo na religiju u generalnom smislu. Postavlja se pitanje da li je uopće moguć ikakav ateistički pogled na religiju koji ne bi vrijeđao osjećanja religioznih osoba i koji ne bi sa sobom nosio potencijalnu opasnost za javno prozivanje osobe koja se odlučila da ga iznese?

Kako pričati s vjernikom, ako ste ateist?

Zanimljivo je da se i na wikiHow mogu naći savjeti kako postupati s religioznim osobama ako ste ateisti i ako se povede razgovor o vjerskim pitanjima pa su neki od savjeta koji se daju: 1) Izbjegnite temu, 2) Vodite razgovor na druga područja, 3) Isključite se s poštovanjem ili djelimično sudjelujte u religijskim ritualima (ako se radi o molitvi prije jela ili tokom pogreba), 4) Izbjegnite sukob (ako diskusija dosegne kritičnu tačku), 5) Ne pokušavajte nametnuti vaše gledište, 6) Potrudite se da saslušate njihove odgovore i razumijete njihovo stanovište, itd… Ono što ovdje odmah upada u oči jeste da se od ateista očekuje da budu ti koji će postupiti pametnije, zrelije i pomirljivije u diskusiji te pod svaku cijenu spriječiti sukobe. Dakle, oni su ti koji bi trebali ustuknuti i izbjeći osjetljivu temu. Ako pak žele artikulisati sopstvene ateističke stavove i supostaviti ih onim religijskim koje ima oponent u diskusiji, na wikiHow savjetuju da se ateisti moraju obrazovati o religiji i njenim osnovnim postavkama, raščistiti sa samim sobom šta im ateizam predstavlja, pokušati razumjeti sugovornika i ne potcjenjivati ga na osnovu njegovih uvjerenja te biti otvoreni da nauče nešto novo.

Međutim, kao što je poznato, kod nas su rijetke zrele i konstruktivne diskusije o bilo čemu, a kultura dijaloga je floskula koja postoji samo na papiru i koja se poštuje samo u srednjoškolskim debatnim klubovima. A s vjerskim temama je to još teže, obzirom na situaciju vulgarnog teizma u kojoj živimo još od početka devedesetih. Prof. dr. Ivan Cvetković je govoreći o začecima ove pojave, rekao da nakon što su religijske zajednice dale podršku nacionalističkim strankama, ove ”nisu bile ni spremne, niti su imale koncept demokratizacije društva, i onda je to rezultiralo samo borbenim odnosom prema socijalizmu, razvojem političke religije ili religijske politike”, i čini se da smo po tom pitanju ostali zamrznuti u vremenu. Borbeni odnos prema socijalizmu je prešao i na borbeni odnos prema ateizmu koji cijelo to vrijeme ne jenjava i mi danas ne samo da možemo sanjati o nekoj ravnopravnoj diskusiji i iznošenju ateističkih stavova, nego ih ne možemo ni iznijeti, a da se ne proglasimo za islamofobe i izdajnike.

Humanost je negdje drugdje – od škole do teokratije

I tako, u vulgarnom teizmu naše svakodnevnice je postalo sasvim uobičajeno da vjerske vođe brane pedofile, vrijeđaju žene i oduzimaju im osnovna ljudska prava ili profesori na teološkom fakultetu daju fašističke izjave o drugim nacijama i sl., i s čijim se govorom mržnje ne mogu mjeriti ni svi ‘silni ateistički islamofobi i izdajnici’. U takvoj klimi i s takvim očitovanjem religije, malo veze imaju humanističke vrijednosti o kojima govore i same religije, moral, nesebičnost, razumijevanje, oprost… I ako bi stvari izokrenuli, s punim pravom bi mogli reći da i oni sami time čine blasfemiju nad tim istim vrijednostima i postavkama. U svemu je najviše zabrinjavajuće što se, kako stvari stoje, ne možemo nadati da će se stvari poboljšati i realno bi s mogle čak i pogoršati. Mi danas u BiH imamo sistem obrazovanja u kojem se djeca odvajaju po rođenju i veoma jaku retrogradnu, religiozno patrijarhalnu svijest u kojoj se djeca odgajaju i u kojoj odrastaju. U takvom okruženju, malo ili nimalo mjesta ima za one koji se osjećaju drugačije i tu se ne poštuju osnovna ljudska prava onih koji ne potpadaju pod dominantne matrice – homoseksualci su npr. još bolesni i ‘neprirodni’ i trebaju se liječiti. Sredine u kojima odrastaju su nazadnije od onih u kojima su odrastali njihovi roditelji (možda će zvučati pretjerano, ali mislim da će se svi koji su imali nekog dodira sa bh srednjoškolskim sustavom, složiti sa mnom) i one im usađuju gotovo totalitaristički pogled na svijet s veoma jasnim, binarnim označiteljima. Njihov sistem vrijednosti, kojim će se rukovoditi u životu, rijetko toleriše bilo šta što mu ne pripada i što je na bilo koji način drugačije. I u takvoj jednoj sredini, s takvim mladim ljudima i s ovoliko dominirajućim religijskim zajednicama, iluzorno je pomisliti da će u skorije vrijeme ateisti moći ostvariti ravnopravniji i konstruktivniji dijalog. Čini se da se prije možemo nadati vremenu u kojem se neće smjeti javiti ni ovoliko koliko sad i u kojem će se kriminalizirati bilo kakva kritika religije i pravo na ateistički stav.

Emina Žuna
Autor 26.5.2016. u 19:06