SUDBINE EVROPE

Donatella Di Cesare
Autor 31.3.2022. u 13:06

Izdvajamo

  • Onaj ko je danas pacifist, on je ujedno i evropeist i misli da Evropa, ovaj drevni i drukčiji Zapad, treba da bude protagonist i neposredno posredovati kako bi se izbjegli daljnji pokolji.

Povezani članci

SUDBINE EVROPE

Donatella Di Cesare – foto: mentinfuga.com

Uspeli smo se uz nizbrdicu pandemije, koja povrh svega još nije gotova, i umjesto da s nekom nadom možemo gledati u budućnost, probudili smo se nakon dvije godine noćne more s ratom u srcu Evrope. Štoviše, s ratom koji se vodi novim obavještajno-informacijskim oružjem, ali po svemu ostalom tradicionalnim, dapače vrlo tradicionalnim ratom. Žene, starci i djeca bježe iz svojih domova, tenkovi napreduju, rezerve krvi spremne su za upotrebu, imajući u vidu da se žrtve već računaju na hiljade. Osjećamo se prebačenima u najmračniju prošlost, prije svega prošlost balkanskog rata. Kao da ti masakri nisu bili dovoljni, kao da nije bio dovoljan genocid u Srebrenici! I to bi se iznova imalo dogoditi u Evropi? U Evropi već iznurenoj pandemijom?

Ovih dana slušali smo skoro samo mnijenja “stručnjaka”, koji sada zauzimaju javni prostor. A u ovom slučaju posebno su geopolitički stratezi ti koji veoma detaljno objašnjavaju koji su uzroci i potezi, na jednoj i na drugoj fronti. Ali sada nam je više nego ikad potrebna politika i vizija koja bi znala ukazati na izlaz iz ratnog blata. Ako smo zaprepašteni takvom eskalacijom da još uvijek ne uspijevamo reagirati, to je zato što su se mnogi pouzdali u diplomatske vještine, posebno evropske, da se pronađe sporazum. Nije nam dovoljno samo grmjeti protiv Putina – koji je svakako autokrat – demonizirajući Rusiju. I da bismo to lakše činili, izvlačiti stare sovjetske scenarije. Kao da ne postoje ozbiljne odgovornosti druge strane. Opasnost u Italiji, gdje, općenito uzevši, govorimo gotovo samo o unutarnjim poslovima, a malo o vanjskim poslovima, jeste da ljudi naprosto ne razumiju. Ko će objasniti onima koji će morati plaćati veće račune, ili možda trpjeti još veću štetu s obzirom na energetsku krizu, da Ukrajina mora po svaku cijenu ući u NATO-u? A sankcije Rusiji? Neće li i one rezultirati kaznom i za nas?

Upravo je na početku ovog novog stoljeća filozof Jürgen Habermas govorio o “podijeljenom Zapadu” pridajući tom izrazu pozitivnu vrijednost – a nipošto ne negativnu, kao što je to danas uobičajeno. Nakon rata u Iraku, čije učinke još uvijek plaćamo, Habermas je naglasio rascjep između američke politike koja je slijedila svoje interese, kršeći s jedne strane međunarodno pravo, čak i temeljne pravne principe, a s druge strane potpuno zanemarujući tradicionalne evropske saveznike. Što se tiče ove posljednje tačke, dovoljno je pomisliti na sramotni bijeg iz Afganistana, koji se dogodio kao da NATO nije postojao. Tome američkom unilateralizmu Habermas je suprotstavio kozmopolitski projekt koji je, unatoč razornim ratovima, dapače, upravo na temelju ratnih iskustava, Evropu oduvijek nadahnjivao životom. Mi potječemo odatle, nasljednici smo Kanta i njegovog velikog upozorenja o vječnom miru. Jer ako se dopusti da se rat infiltrira u evropske narode, tada će vječni mir biti vječni mir groblja, a ne mir živih koji su kadri pronaći dogovor.

No, mi smo također nasljednici i onog kritičkog razmišljanja koje nas je naučilo da je nacionalna država sa svojim krutim granicama, koja odbija i diskriminira migrante, veliki problem za Evropu. To vidimo danas u Ukrajini. Jer tamo gdje se narodi i jezici miješaju, nacija postaje osnaživanjem i izvorom sukoba. To se pojavilo i u drugim scenarijima. Prije nego što govorimo o “suverenitetu” i “teritorijalnom integritetu”, kao što radimo ovih dana, trebali bismo govoriti o narodima i ljudskim bićima. Za to nam je potreban federalizam. Za to je Evropska unija već poodavno imala da bude nadnacionalnim političkim oblikom koji je upravo zato kadar spriječiti krizne situacije kao što je ova sadašnja. Onaj ko je danas pacifist, on je ujedno i evropeist i misli da Evropa, ovaj drevni i drukčiji Zapad, treba da bude protagonist i neposredno posredovati kako bi se izbjegli daljnji pokolji.

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Donatella Di Cesare, I destini d’Europa, La Stampa, 23.2.2022.

Donatella Di Cesare
Autor 31.3.2022. u 13:06