Sumrak bogova

Izdvajamo

• Krstičević može odahnuti, Dodik može na likovnu akademiju, Vučić može i dalje izvoditi monodramu, Izet Fazlinović može igrati Đuku Begovića, a Škoro i dalje može šaptati domoljubne, jer na ovom cijelom prostoru ništa se nije promijenilo unatrag puno godina. Ljudi su i dalje ljudi, a ludi su i dalje ludi.

Povezani članci

• VIKTOR IVANČIĆ:JASENOVAC NA ČEKANJU
• Uz NSA skandal globalnog prisluškivanja: CAR JE GOL!
• Prvi maj – Praznik rada
• Žica u mozgu
• SABA Hrvatske povodom 70. godišnjice oslobođenja Mostara: Bezobzirne ofenzive na tekovine NOB-a su zloguka i suluda fobija kvazi-povjesničara
• Heni Erceg: Psihologija sjećanja

Nama nije toliko teško što su nam opskurni likovi ukrali sve. Teško nam je  zbog ukradenog osmijeha. I zato đibo pjeva da ne pojede ga mrak, a svi mi ostali manje talentirani moramo otjerati djecu da barem rade negdje gdje sumrak još nije pao. Hvala Bogu imamo auto ceste pa smo časom izvan ove sasvim zakonite i legitimne diletantske igre uloga.

Čak ne morate niti znati niti čitati Denikenovu knjigu Sumrak bogova. Dovoljno je tu i tamo zaviriti u stanje odnosa u poznatome čovječanstvu koje nam serviraju putem sveprisutnih medija od obične televizije do popularnih mreža. Sateliti nas promatraju gdje i kad hoće.

Pa tako mnogi  imaju različite stavove.

Tramp je navodno totalni idiot ali ima „crveni gumb“ i može spržiti planetu na kojoj živimo pa ga pratimo kud ide, što radi i je li piškio ili kakio, a posebno pratimo i modne detalje slovenske manekenke i njegov žutanjak na kosi.

Putin je navodno teški ego manijak. Jaši, vozi, roni, peca, leti, a osim toga strašno je težak karakter, težak je milijarder, težak je jer na sve misli i težak je jer se navodno hoće petljati i oko Ine i oko LNG terminala s jedne strane, a kroji i sudbine mnogih država i naroda, prirode kao takve i društva takvog kakvo jest.

Kineski vođa navodno ima ovlasti kao što je nekad imao Mao, Indija je postala zemlja s najviše stanovnika, tope nam se južni i sjeverni pol, Japanci će ubrzo izloviti kitove i tako dalje i tako bliže kazališna trupa zvana saborsko povjerenstvo za agrokor prestala je dovoditi prvake glumišta iz devedesetih.

Razlog za to nije starost prvaka, nije niti uznapredovali alchajmer, a nije niti poplava, požar ili, ne daj bože – bolest.

Razlog za naš sumrak navodnih bogova je zakon.

Zakon priječi ljudima svašta. Zakon određuje ovrhu. Zakon određuje i zastaru. Zakon određuje porez. Zakon određuje izbore. Naši političari predlažu zakone, oni tumače zakone, oni provode zakone i, na kraju oni i krše zakone.

Gotovo da i nema političara koji ne želi poznavati Čedu i Jadranku. Nikad ne znaš što oni sve znaju, a nikad ne znaš i kad će ti zatrebati.

Nekad, kad su se zakoni donosili svi su željeli poznavati Vladimira. On je valjda tata i mama svih zakona jer kad Šeks objasni  „što se htjelo postići određenim zakonom“ tek nekolicina običnih  odvjetnika, ma zapravo njih četvero – može se argumentirano razgovarati o postignutim dostignućima tog njegovog određenog zakona.

Uglavnom čini se da je došao trenutak da odemo svi u kazalište kako bi mogli vidjeti nešto istinito. Na daskama koje život znače ili nema prevare ili nema predstave. Nema predstave koja može igrati, a da je ta predstava prevara. Ako želite pravu istinu jednostavno morate u kazalište. Tamo vam profesionalni glumci igraju iskreno i pošteno ili ih skinu s repertoara jer nisu dovoljno dobri.

Eto, u našim životima rijetko se ide u teatar kao instituciju. Više onako živimo u teatru kao jednoj zbilji koja nas okružuje cijeli dan i ne možemo joj nikako uteći – osim kad usnemo sanak ili pribjegnemo suvremenoj medicini šarenih laža ili staromodnoj metodi lokanja alkohola.

Pušit ne smijemo. Navodno smo toliko popušili da sad ne smijemo više. Takav smo zakon donijeli, a Vladimira Šeksa nismo niti konzultirali – toliko smo naime napredovali sa zakonima i pušenjem.

Tko je pisao zakon o gospodarstvu, poljoprivredi, maloprodaji i svemu ostalome? Što pokriva lex agrokor, a što ne pokriva – zna li itko? Tko je pisao zakon o ustavnim sucima, vrhovnom sudu i tko je stavio Novi Vinodolski na moru i najveću zagrebačku zgradu u istu izbornu jedinicu?

Mnogi izvan dosega hrvatskih zakona misle da su ti zakoni dobri jer im ne mogu nauditi. Zato je Švicarska davno počela istragu o Sanaderu i zato je sve što je po zakonu sinkopirano pa imamo stalni hip-hop.

Nova kazališna trupa diletanata okupljena u zgradi Sabora sad više nema profesora. Sad ih vodi jedan pristojni mlađi super talent nadimka „njonjo“. Cijelo vrijeme igraju predstavu u kojoj svatko govori što hoće. Jedina forma te predstave sastoji se od toga da ima jedan lik s dva pomoćnika koji je na sceni okrenut licem prema ostalim diletantima i on se pravi kao da je neki redatelj. Nekima daje da govore, nekima oduzima riječ, neke pušta čak i da viču, valjda zbog nekakve „dramaturgije“, ali mi , kao publika – zapravo nemamo što gledati.

Na kraju ispada da naši policajci lovaju neke tipove potpuno bez veze. Ispada i da su nam ti nekakvi zakoni samo pokriće da ne ispadne da nemamo zakone. Čini se i da ljevaci iz te diletantske grupe nakon nekog vremena počnu raditi desnicom. I sad stalno rade desnicom, a u ova vremena nitko ženskom djetetu ne daje ime desanka.

Da, najvažniji ljudi današnjice su šefovi stranaka. Oni drmaju, lupaju, kopaju, kuhaju. Rade i druge stvari o kojima im zakon zabranjuje pričati, ali doći će vrijeme memoara pa će nam se otkriti i to.

Nama nije toliko teško što su nam opskurni likovi ukrali sve.

Teško nam je  zbog ukradenog osmijeha. I zato đibo pjeva da ne pojede ga mrak, a svi mi ostali manje talentirani moramo otjerati djecu da barem rade negdje gdje sumrak još nije pao. Hvala Bogu imamo auto ceste pa smo časom izvan ove sasvim zakonite i legitimne diletantske igre uloga.

S druge strane država nam funkcionira sve bolje i bolje, nezaposlenih je sve manje i manje, fiskalno i monetarno napredujemo, rast nam je sve veći i sve je bolje nego lani.

Pojedinačno smo sve nervozniji, bolesniji, imamo sve više problema, koristimo sve više medicine, sve manje smo doma jer sve više radimo, manje smo s djecom, manje se smijemo i manje se družimo.

Eto, kad ovo unatoč gustom rasporedu posla pročitaju Putin i Trump ili Grmoja i Plenković ili Bernardić i Beljak – očekuje se da dadu konačnu i najbolju ponudu i da se dogovore kupuje li Hrvatska Gripene ili F-16.

Krstičević može odahnuti, Dodik može na likovnu akademiju, Vučić može i dalje izvoditi monodramu,  Izet Fazlinović može igrati Đuku Begovića, a Škoro i dalje može šaptati domoljubne, jer na ovom cijelom prostoru ništa se nije promijenilo unatrag puno godina. Ljudi su i dalje ljudi, a ludi su i dalje ludi.