ENG
Svašta nakon ništa
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Povezani članci
Spektakularizacija političkog i partijskog života u BiH je dovedena do perverzije. Politika danas i ovdje nije ništa više od napujdavanja biračkog tijela da se na optužbama, animozitetima i sukobima sa »drugima« održi vlast koja će dalje nastaviti da proizvodi te iste optužbe i animozitete do sukoba.
Prošle sedmice bilo je napisano ovdje da se na referendumu i nakon njega u Republici Srpskoj neće desiti ništa i da će se desiti svašta. Referendum je bio i, nažalost, tako je bilo. Nije bilo krvi, nije bilo rata, nije bilo ni manjih nasilja kako su razni unaokolo slutili. Rekao bi narod, tresla se gora, rodio se miš. Bila je to priča nalik svakoj drugoj koja je, zapravo, tek srceparajuća sapunica u nastavcima. Čeka se slijedeći nastavak sa puno nervoze i straha, uz pitanje hoće li se, ipak i nakon svega »oni« vjenčati, ili će raskol završiti dramom. Na našim prostorima to je priča koja se ponavlja. Njen scenario je montiran tako da je očigledno kako mu je cilj da suštinu zamagli ponovo do kraja, odnosno da joj kraj svako sluti onako kako je zamišljeno i planirano.
Publikum je odavno istreniran da čita događanja tako da se sve više plaši, pa ako na kraju ne bude ubojstava i krvi, puna šaka brade. Tako se i storija o tzv. referendumu u RS-u (čistom političkoj smicalici i sa povodom i sa realizacijom i sa interpretacijama) polako ali sigurno preseljava na teren apsurda. Onako kako smo naslutili minule sedmice. »Svašta« je počelo u noći u kojoj su objavljene prve projekcije rezultata »ankete«, kako to zovu u Federaciji BiH, odnosno »istorijskog NE srpskog naroda u BiH svima koji bi da RS ne postoji«, kako to zovu u »političkoj Banjaluci«. To sa »političkim Sarajevom« i »političkom Banjalukom« u vokabularu uzajamnih prepucavanja lukavi je i blagi izraz uzajamnog animoziteta uspješno instaliranog među dva »bloka« unutar, kobajagi, jedinstvene države.
Danas, šest dana od referenduma stvari su dosta jasne. Cilj je, zvanično i formalno, bio da »provjeri« da li su stanovnici Republike Srpske za to da se deveti januar 1992. godine obilježava kao Dan dotičnog entiteta ili ne. Nema veze što je taj entitet ustanovljen na međunarodnoj sceni tek Dejtonskim sporazumom tri godine kasnije. Ono »međunarodno« nebitno je. Baš onako evropski. Toga dana, onda, Karadžić, Mladić i istomišljenici odlučili su da je to tako. Šta je bilo poslije, poznato je. Sve drugo naknadni je dio sapunice sa zapletom radnje koji je impresivan. I u koji su upetljani i političari domaći svih vrsta i boja, i građani koji shvataju o čemu se radi, i oni što »građanstva« ni u putu nisu sreli a vole da teroriziraju, kao svaka većina, sve pokušaje građanske emancipiranosti. O takozvanoj »međunarodnoj zajednici« koja ovdje ne zna ni da li je došla ili pošla da se i ne govori.
Možda sve ovo liči na šalu i to neslanu ali sa šalom to nema nikakve veze. Da se ne ulazi u detalje i razjašnjavanja pojedinih elemenata same priče, mada su veoma bitni, a kazuju ko je pokrenuo cijelu stvar sa referendumom, sa kojim motivima i zašto. O upetljavanju Ustavnog suda u cijelu stvar, njegovom prvom odlukom, pa negiranjem te odluke kao jedne od mnogobrojnih negiranih do sada bez ikakvih posljedica, pa sa »odgovorom« Dodika i poslušnom Narodnom Skupštinom RS-a, pa drugom odlukom Ustavnog suda kojom se potvrđuje prva, pa »impresivnim« brojem glasova na referendumu ZA pa… tako dalje i tako dalje. Šta je ono bitno što je na sonu.
Bosna i Hercegovina danas je država, de facto konstruirana samo na ekskluzivnim nacionalnim identitetima i iz toga izvedenim pravima, i ničemu drugom što je ovaj prostor obilježavalo kroz istoriju, posebno noviju. Nešto od toga se djelomično ranije priznavalo i poštivalo ali ta su vremena sada iza nas. Ljubavi i mržnje uokvirene »nacijom i vjerom« kao jedino bitnom kobajagi politikom, definirale su istinski i lažno suprotstavljene interese. Percepcije današnje realnosti toliko su različite da se sve češće čini da se ni najnotornije činjenice više ne čitaju na elementarno normalan način. U Republici Srpskoj danas istinski misle, o tome govore i to dokazuju, da je Bakir Izetbegović uzrok svih zala na ovim prostorima. Svojim konzervativizmom, nesnošljivošću za sve što nije muslimansko i pod njegovom kontrolom u tom svijetu na ovim prostorima. Ono od čega se živo njega i njegove ne interesira. Tu su tanki skroz.
Previše Bošnjaka u Federaciji misli to isto i još gore za Dodika, one »sve njegove«, i za politiku koja vodi raspadu BiH. Dodik se percipira kao zla kob kobajagi potencijalno sretne Bosne. Čović koji odnedavno uvodi u svoj vokabular termin »političko Sarajevo«, iskorištava međuprostor između dva »zaraćena kampa« definirajući i za vlastitu upotrebu Hrvate kao »poveznicu u BiH«. Pri tome se deklarira kao lider »europskog puta BiH«.
Svi oni, vjerovatno, vjeruju kako ovakva realnost ne može biti pretočena u raskol do sukoba i ta uvjerenja na nekoga sa strane, možda, i mogu ostaviti utisak. Na domaćoj sceni stvari izgledaju drugačije. Teško je zamisliti minimum tolerancije, razuma, kooperativnosti i uzajamnog povjerenja neophodnih da se i pomisli na realan – evropski put. Paradoksalno ali sasvim dokazivo, to neće da vidi samo evropska birokracija vjerujući da će to popraviti stvari. I, naravno, oni kod kuće kojima ova mantra produžava mandate i opstanak na vlasti odakle se samo projiciraju novi politički sukobi ali ne i bilo šta što se u svijetu podrazumijeva kao »rad za dobrobit onih koji su te birali«.
Sutra su u BiH lokalni izbori. Sedmica nakon referenduma koji je dovoljno ishisterisao sve aktere u toj skaski da lideri vodećih nacionalnih partija sa mirom i zadovoljstvom očekuju na biralištima »svoje« birače. Spektakularizacija političkog i partijskog života u BiH je dovedena do perverzije. Politika danas i ovdje nije ništa više od napujdavanja biračkog tijela da se na optužbama, animozitetima i sukobima sa »drugima« održi vlast koja će dalje nastaviti da proizvodi te iste optužbe i animozitete do sukoba. Od svijeta se ne očekuje više ništa. Mali, nebitni i skrajnuti na planeti, mi smo tek zrno graška u interesima velikih – od energetskih do vjerski fanatiziranih. Dakle, na periferiji terena na kojem se sudaraju u regionu moćne svjetske politike. Lokalni mangupi shvatili su i taj utjecaj velikih i fobični strah Evrope od Rusa, islamista i Erdogana koji »kontrolira« izbjeglice. Novo talasanje malih ambicioznih političkih kleptomana bitno je u tom kontekstu. Velikih intervencija tu nema niti će biti. One male lomit će se preko leđa jadno uplašenih lokalaca. Kao uvijek i svugdje.
Eto zato, ono »ništa« nakon referenduma polako ali sigurno prerasta u »svašta«. Nije bilo teško to prepoznati, ako hoćete da ste pošteni i prema sebi i prema onima oko sebe.
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
