Sve usamljeniji, i sve važniji, politički glas iz Rame

Boris Pavelić
Autor 18.9.2021. u 12:54

Izdvajamo

  • On i danas, cijelo desetljeće kasnije, ustraje u opoziciji, istinskoj i nepopustljivoj, ali – što nije manje važno – ustraje politički učinkovito, jer uspijeva ostati na vlasti, i to ne političkim manipulacijama i mekim nasiljem Čovićeva tipa, nego, kako se čini, isključivo poštenom političkom borbom, osnaženoj postignućima u vlastitoj općini, i sposobnošću da građanima Prozora-Rame, bili oni Hrvati ili Bošnjaci, djelima dokaže kako je čak i u takvim sredinama, izmučenima s već više od četvrt stoljeća neprijateljstava, rata i pothranjivanja uzajamne mržnje, moguće živjeti zajedno, u miru, političkoj suradnji i umijeću kompromisa. To Ivančevićevo postignuće, u postojećim okolnostima, teško je precijeniti: ono dokazuje, naprosto, da je u BiH, čak i danas, svemu usprkos, moguće voditi politiku na korist cijele zajednice. Od te spoznaje, i ne samo u današnjoj Bosni i Hercegovini, teško da može biti zdravijega i ljekovitijeg recepta za liječenje budućnosti.

Povezani članci

Sve usamljeniji, i sve važniji, politički glas iz Rame

Jozo Ivančević – foto: Saša Zinaja/NFOTO

Kako vrijeme odmiče, načelnik općine Prozor-Rama Jozo Ivančević promeće se sve više u svojevrstan, sve važniji, politički fenomen političkog života u Bosni i Hercegovini. U oporbenome dijelu hrvatske političke scene BiH, Ivančević se pokazao žilavijim i uspješnijim od cijelih stranaka, što na cjelokupnu opozicijsku politiku u BiH može djelovati kao ohrabrujući i osvježavajući primjer, jer pokazuje kako ipak nije nemoguće učinkovito se politički suprotstaviti naizgled nesalomljivome monopolu triju nacionalnih stranaka na vlasti.

Ovih je dana Jozo Ivančević, načelnik općine Prozor-Rama u četvrtom mandatu, još jednom privukao pozornost javnosti u Hrvatskoj i BiH intervjuom hrvatskome tjedniku Nacional, u kojemu je, neumorno i još jednom, razotkrio kako je politika HDZ-a BiH Dragana Čovića pogubna na svim ključnim područjima, od strateško-političkoga, preko gospodarskog, do, dakako, demografskog. U intervjuu, koji je u dijelovima prenio sarajevski portal Slobodna Bosna, Ivančević je govorio o nadasve nelogičnome i licemjernom Čovićevu savezu s Miloradom Dodikom, umjesto da se hrvatska politika u BiH – kako to radi Ivančević u Rami – okrene onome kome bi bilo najlogičnije, ako želi postići ono što tvrdi da želi: susjedima u Federaciji BiH, Bošnjacima i njihovim političkim predstavnicima. Govorio je Ivančević i o političkoj taštini i bezobraštini HDZ-a BiH, koja često nije drugo doli pokriće za ono što ramski načelnik, bez dlake na jeziku, zove gospodarskim kriminalom pod plaštem HDZ-a BiH.

No da bi se uistinu razumjela težina Ivančevićevih riječi, valja ovdje opisati kontekst u kojemu djeluje taj političar. Po struci oftalmolog, Ivančevića je život, naopakom logikom bosanskohercegovačkog rata i poraća, odveo u politiku: nakon što se početkom devedesetih priključio općemu nacionalnom valu te u Prozoru, u fatalnoj prvoj polovini toga desetljeća, vodio ratnu bolnicu, poslije rata djelovao je u HDZ-u BiH do polovine dvijetisućitih, i osnivanja HDZ-a 1990. U prvim, uspješnijim, godinama te stranke, bio je zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, a od 2008. načelnik je općine Prozor-Rama: prošle godine trijumfalno je osvojio četvrti mandat, potukavši, samim svojim imenom, cijelu predizbornu mašineriju HDZ-a BiH, u koju se, žalibože, bezobrazno upregnula i sama Vlada u Zagrebu, poslavši u Ramu, neposredno uoči izbora, ni manje ni više, nego hrvatskog ministra vanjskih poslova Gorana Grlića Radmana, da podrži kandidata HDZ-a BiH. Ali, eto –  zaludu.

I baš je ta 2008, i prvi osvojeni načelnički Ivančevićev mandat, označio početak stvaranja onoga što danas možemo već nazvati “fenomenom Ivančević”: s vremenom se osuo HDZ 1990, a raspala se i sva hrvatska opozicija Draganu Čoviću – uključujući tu, što je najtužnije, i onaj topli bosanski glas nezavisne Bosne Srebrene – svi su se raspali, ili pobjegli pod Čovićeve skute – ali ne i Jozo Ivančević. Sam i ni od koga poduprt – jedini načelnik stranke HDZ 1990. u BiH – Ivančević je danas vjerojatno jedini hrvatski političar u BiH koji se još uvijek politički učinkovito a strateški nepopustljivo bori protiv zloguke dominacije Čovićeve družbe, koja, kako vidimo, ne preza ni od najopasnijih mogućih paktova, kako bi ostvarila Čovićeve ciljeve – ma kakvi i ma koji ti ciljevi bili, jer sa Čovićem se, kao što znamo, nikad ne zna.

Zato su važne riječi Joze Ivančevića, i zato ga je važno podržati kao političara: on je danas u BiH, praktički, jedina preživjela opozicija Čovićevu HDZ-u. I, što je najvažnije, opozicija u pravom smislu riječi, jer Ivančević se ne skanjuje razotkriti ni ono što je Čović odavno monopolizirao – nacionalnu lojalnost – pa svoju vlastitu interpretaciju te maglovite kategorije proglasio sakrosanktnom, ucijenivši time svu hrvatsku politiku u BiH: Ivančević, naime, u općinskome vijeću koalira sa SDA, a svoj je općinski odbor vlastite stranke, HDZ-a 1990., isključio iz Hrvatskoga narodnog sabora (HNS), ne mareći za to što je ostatak stranke ostao u HNS-u. “Koalicija odlično funkcionira”, bez kompleksa kaže Ivančević za njegovu vladajuću koaliciju sa SDA u vijeću Rame, u kojemu je HDZ BiH ostao u oporbi. “Međunacionalni odnosi u općini su korektni. Za mene glasaju i Bošnjaci. Odnosi bi bili još i bolji, da nam ih, s obje strane, ne kvari politika ‘odozgo’. HDZ BiH minirao nam je sve dobre odluke u Vijeću. Činili su to samo zato što odluka nije njihova, i zato što nisam iz njihove stranke. Ali, mi ćemo se HDZ-u BiH i dalje suprotstavljati. Nažalost, dio stranke HDZ 1990. sada je ušao u suradnju s Hrvatskim narodnim saborom. A za mene je HNS BiH isto što i HDZ BiH”, kazao je Ivančević Nacionalu. Kaže kako su ga nagovarali da se pridruži HNS-u, “tvrdeći da bi svi Hrvati trebali biti dio tog nečeg, što je za mene samo udruga. U HNS-u kažu: ako nisi u HNS-u, nisi ni katolik, ni Hrvat. A ja odgovaram da sam veći i katolik i Hrvat od onoga što određuje Dragan Čović. To je baš prljava propaganda.”

Važno je ovdje napomenuti da Ivančević odvajkada govori isto, usprkos tome što je znano da dosljednost te vrste nipošto nije odlika političara iz orbite nacionalne politike Hrvata u BiH. Štoviše: nekada davno, isto su to govorili i današnji gorljivi zagovornici Čovićeve politike u HNS-u: Božo Ljubić prije svih, nekadašnji predsjednik HDZ-a BiH, a sadašnji predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskoga narodnog sabora. Korisno je ovdje podsjetiti kako je, prije točno deset godina, o Ljubiću, Ivančeviću i ostalim političarima HDZ-a 1990. govorio fra Ivan Šarčević, koji je, poslije tadašnjih izbora i neočekivanoga priklanjanja te stranke HDZ-u BiH, ocijenio kako se Ljubić, “između ulaska u vlast ili odlaska u oporbu, što je bila jedina časna alternativa, opredijelio za političko poništenje i sebe i svoje stranke, vratio se opet onamo odakle je pobjegao, naravno uvijek uz masku brige za hrvatski narod”.

“Nada u havelovsku politiku moralnosti koju je prije izbora izričito zagovarao, nadu da se ipak uspostavila nimalo slaba hrvatska državotvorna politika koju su on, Martin Raguž, Rudo Vidović, Perica Jelečević, Jozo Ivančević, Stjepan Krešić i drugi iz ’90. posve jasno propagirali prije izbora, preko noći se istopila u povratku u ono ‘ugroženo’ hrvatsko smrtonosno ‘jedno’, u manipulaciju Dragana Čovića, tog makijavelističkog ‘genija praznine’ (I. Lovrenović), koji je sve svoje hrvatske sluškinje i sluge uspio učiniti epigonima u lišenosti nacionalnog i odsutnosti empatije za ono što je drugo i slabo u svom, a i drugim narodima”, opisao je fra Šarčević tadašnje ponašanje čelnika HDZ-a 1990. “Pokazalo se, ustvari”, zaključio je, “da razlike između dva HDZ uopće nema, osim u njihovim liderima. Pokazalo se da vlastodršci teško imaju kontinuitet u moralnosti, nego da im je, kao i gotovo kod svih ljudi, jedini kontinuitet volja za moć, taština, glupost i zloća”.

Deset godina kasnije, ove precizne ocjene valja korigirati jednom napomenom: da, ali uz izuzetak Joze Ivančevića. On i danas, cijelo desetljeće kasnije, ustraje u opoziciji, istinskoj i nepopustljivoj, ali – što nije manje važno – ustraje politički učinkovito, jer uspijeva ostati na vlasti, i to ne političkim manipulacijama i mekim nasiljem Čovićeva tipa, nego, kako se čini, isključivo poštenom političkom borbom, osnaženoj postignućima u vlastitoj općini, i sposobnošću da građanima Prozora-Rame, bili oni Hrvati ili Bošnjaci, djelima dokaže kako je čak i u takvim sredinama, izmučenima s već više od četvrt stoljeća neprijateljstava, rata i pothranjivanja uzajamne mržnje, moguće živjeti zajedno, u miru, političkoj suradnji i umijeću kompromisa. To Ivančevićevo postignuće, u postojećim okolnostima, teško je precijeniti: ono dokazuje, naprosto, da je u BiH, čak i danas, svemu usprkos, moguće voditi politiku na korist cijele zajednice. Od te spoznaje, i ne samo u današnjoj Bosni i Hercegovini, teško da može biti zdravijega i ljekovitijeg recepta za liječenje budućnosti.

Boris Pavelić
Autor 18.9.2021. u 12:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija