Švedski stol Hrvatska

Marijan Vogrinec
Autor 8.11.2022. u 10:36

Izdvajamo

  • Švedski stol Hrvatska? Kako god mali bio pa, je li, domaćoj „nacionalno osviještenoj“ pameti (sic transit) nepraktičan, za njega su se samopozvali ili su izravno pozvani već 1990-ih godina ne samo domaći i b-h Hrvati iz famoznih Tuđmanovih „150-200 bogatih hrvatskih obitelji“ već i kojekakvi lovatori i lovci u mutnom iz više zapadnoeuropskih i prekomorskih zemalja, jataka hrvatske čak i ustaške emigracije, čiji su se mnogi politički aktivni poripadnici vratili u Hrvatsku, a zahvalan za financijsku i inu pomoć, Tuđman ih je uključio u svoju vlast. Ruka ruku mije, a zahvalnost za višedesetljetno jataštvo obadvije? Tada mantra „neupitnog vođe svih Hrvata“ i čak „Oca Domovine“ Franje Tuđmana (sic transit) o 150-200 bogatih hrvatskih obitelji koje će po uzoru na SAD biti „lokomotiva razvoja i blagostanja hrvatske države“, u praksi se izjalovila na najgori mogući način. Bivši gologuzi i preko noći u denver plavo HDZ-ovo ruho presvučeni bivši partijci/direktori tzv. socijalističkih mastodonata, banaka i inih vrijednih nekretnina/pokretnina opljačkali su ratnim profiterstvom i kriminalnom pretvorbom društvenoga/„ničijeg“ vlasništva u privatno odokativnih cca 300 milijardâ kuna, razbahatili se, okupirali vlast i sve financijske pipe s državnim boli glava apanažama. Stranci su pak stampedom na švedski stol Hrvatska još za Domovinskog rata - tzv. prvi hrvatski predsjednik je bio zauzet svojim  bildanjem pokretne (tajni bankovni računi) i nepokretne (rezidencijalna vila i parkovni kompleks goleme okućnice u elitnoj Nazorovoj ulici u srcu Zagreba, privatiziran u bescjenje) imovine - poput hrčaka razvlačili ostalo tzv. obiteljsko srebro. Otpuštali tisuće radnika, (pre)prodavali, komadali i gasili industrijske gigante u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Dugoj Resi, Čakovcu, Sisku, Petrinji, Bjelovaru i gdje ih je god bilo.

Povezani članci

Švedski stol Hrvatska

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL /Damir Spehar/PIXSELL

Dakle, pored svega toga što je u prošlih tridesetak godina, je li, (ne)tragom – lijeva ruka desni džep? – opljačkano hrvatskim građanima, izneseno u inozemstvo, nestalo sa švedskog stola Hrvatska ili će nestati na sličan način, pa Bijedna Naša više nema vlastite strateške kalorije tipa hrane (npr. najveći je uvoznik svinjetine u Uniji, sic transit!), energije, financija, suvereniteta, polit-ekonomskog i društvenog  identiteta, itsl., tajnoviti (!?) kupoprodajni „skandal“ s kupoprodajom Fortenova grupe zapravo je samo još jedna kratkotrajna bura u čaši vode nesretne i disfunkcionalne zemlje koja ne zna što bi sa svojom tzv. samostalnošću, neovisnošću i suverenošću dok joj se to ne kaže izvana. A onda je (pre)kasno. Budući da se ni ubuduće neće u javnosti znati više od toga kako se jedino pouzdano znâ da nitko ništa „ne znâ“: ni premijer, ni ministri ključnih resora, ni predsjednik RH, ni uprava prodanih 43,4 posto Fortenove, ni SOA, ni DORH, čak ni nizozemski sud, ni Bruxelles, niti…  još će neko vrijeme odjekivati Sberbankov ironičan eho: „Više nismo dioničar Fortenove niti smo s njom vlasnički povezani“  

Marijan Vogrinec 

Kao grom iz vedra neba u hipu je zgrozila prepadnutu javnost i domaću politiku vijest da je izvjesni milijarder iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) Saif Bin Markhan Alketbi iz Dubaija, posjednik kompanije Flatrace – opisane na službenim stranicama kao „globalna savjetodavna tvrtka za uspješno vođenje klijenata kroz regulatorne, strateške i investicijske okolnosti“ – kupio od ruskog Sberbanka većinskih 43,4 posto vlasništva hrvatskog koncerna Fortanove grupe. Budući da taj bivši Agrokor, je li, razvlaštenoga u krajnje kompromitantnim okolnostima Ivice Todorića vladinim tzv. lex Torodićem, spada u kategoriju tzv. obiteljskog srebra strateškog značenja za RH te da je Sberbankova imovina u Uniji pod SAD/EU/NATO-ovim tzv. sankcijama Ruskoj Federaciji, jedan sasvim normalan i svakodnevni kupoprodajni događaj u globalnoj ekonomskoj zbílji u ovom je hrvatskom slučaju medijski eksplodirao kao hipersonični projektil što je probio sve političke, pravne, gospodarske i sigurnosne PZO kišobrane i tresnuo posred hrvatske metropole. Je li Hrvatska baš takav švedski stol da – sudeći po iskustvima iz neodgovornih rasprodaja u bescjenje nacionalnoga tzv. obiteljskog srebra (banaka, boljih državnih poduzeća, telekomunikacija, Plive, Ine, brodogradilišta, pa prometnica, prirodnih resursa, poljoprivrednog zemljišta, etc.) – da nekontrolirano ili na mig iz ministarstava/vlade dolazi u Bijednu Našu tko god hoće, uzima sa švedskog stola što hoće, vlasništvo, koncesije, (ne) plaća komu, kada i koliko hoće…? Nije normalno. Čak i ako je to cijena državnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, ulaska RH u EU, NATO, injsl.

I sada su Arapi s Bliskog istoka – navodno bez znanja vlade RH i samog vodstva koncerna s više od 50.000 radnika u više od 30 administrativnih sjedišta, 29 proizvodnih pogona, 2500 prodajnih mjesta i distribucijskih centara u šest jurisdikcija te više od 30.000 ha poljoprivrednog zemljišta – bez pardona uzeli sa švedskog stola Hrvatska Fortenova grupu? Po svoj je prilici došao na naplatu premijeru Plenkoviću i odreda nesposobnim gospodarskim, financijskim i vanjskopolitičkim ministrima, još će se vidjeti je li i SOA-i, godinama neutišan eho posljedica na brzaka, konspirativno skockanog tzv. lex Agrokora. Zbog kojega je, je li, pod pritiskom javnosti bila prisiljena svojedobno abdicirati s ministarskog i potpredsjedničkog mjesta u vladi Plenkovićeva „zaslužnica“ Martina Dalić, da bi ju kasnije honorirao rukovodnom pozicijom u koprivničkom gigantu prehrambene industrije Podravci. Ni sada Sberbankova prodaja 43,4 posto vlasništva Fortenove grupe Saifu bin Markhanu Alketbiju jamačno se nije mogla realizirati bez tzv. strvinarskog posredništva nekog/ih domaćeg/ih, je li, „domoljuba“ kojemu/ima izazovna šuška snopova zelembaća jednako zaglušuje uši i zasljepljuje oči kao onomad naknadno raskrinkanoj družbi koja je u korist 43,4 posto dionica Sberbanku i nešto više od 30 posto Pavlu Vujnovca, posjedniku PPD-a, izvela milijardu i kusur kuna vrijednu „legalnu“ operaciju preotimanja privatnog vlasništva Ivice Torodića. U igri su bili američki tzv. strvinarski fond i domaći polit-pravnički poslovođe u poznanstvu/prijateljstvu sa samim premijerom Plenkovićem. Što on, je li, ne želi priznati, ali investigativni mediji… Vrag ih odnio, koče uzbrdo?

Arapska ofenziva na prepad

O kupoprodaji većinskog vlasništva Fortenove grupe, o čemu ni Pavao Vujnovac navodno ništa nije znao, ali svejedno vjeruje da neće biti nekih ozbiljnih problema, ako je posao obavljen pravno valjano i tzv. sankcije SAD/EU/NATO-a Rusiji nisu kontaminirane. Za što se ulagač iz UAE-a valjda pravodobno pobrinuo u Nizozemskoj, gdje se nadzire provođenje, jer ni iskusnom profiteru iz UAE-a – Alketbi je počasni doktor ekonomije i menagementa Sveučilišta u švicarskom Luganu; zbog poslovnih uspjeha na dvoru vladara Dubaija je 2009. godine imenovan direktorom Ureda Krunskog Princa Dubaija – milijarde zelembaća ne rastu na grani. „Sa zadovoljstvom objavljujemo kako je Saif Alketbi dovršio kupnju 43,4 posto udjela koje je u Fortenova grupi držao Sberbank“, priopćila je s tim u vezi agencija za odnose s javnošću Millenium promocija. „Ovime počinje razdoblje strateškog ulaganja Saifa Alketbija u RH, a uvjereni smo da će ovo ulaganje biti iznimno korisno za Fortenova grupu i hrvatsku ekonomiju.“ Je li ulagač iz Dubaija pao s neba, pa se sada svi čudom čude što se oko švedskog stola Hrvatska uza sve već znane, je li, Amerikance, Nijemce, Austrijance, Talijane, Mađare, Francuze, Čehe, Izraelce…, pa i susjede s lijeve strane Dunava, koji ne pitaju za cijenu hrvatskih komada tzv. obiteljskog srebra, sada naguravaju i bogati Arapi. Među kojima šuškanje šlepera petrodolara zaglušuje i svaku pomisao ne samo na bilo kakva poslovna neprijateljstva s „omraženim Rusima“ nego i na zapadne tzv. sankcije koje – kad im treba, a stalno im treba, doduše podalje od javnog oka! – drastično krše i SAD (od čije je nafte proizveden indijski benzin što tankerima stiže na crpke u New Yorku i New Jerseyu, npr.) i najbogatije EU zemlje tzv. prve brzine, uključivo najmoćniju, je li, njemačku ekonomiju.

Neki hrvatski mediji malo su dosolili enigmatsko čuđenje svih i svakoga tko se u domaćem polit-ekonomskom pentagonu sad iščuđava odlaskom Fortenove grupe sa svojih više od 30.000 ha plodne zemlje na arapski dio Bliskog istoka. Pod beduinske šatore u goloj pustinji, gdje je onomad, je li, pokojni „vječnomandatni“ Milan Bandić bio dogovarao s prebogatim s Arapima projektni plagijat atraktivnog Beograda na Savi. Jutarnji se list sjetio Plenkovićeva posjeta (ožujka 2022.) Nacionalnom danu RH na svjetskoj izložbi EXPO-u u Dubaiju, gdje se navodno sastao s vladarom šeikom Hamdanom bin Mohammedom bin Rashid al-Maktoumom te, među inim, razgovarao i o ulaganjima u RH. Svojedobno je i predsjednik RH Stjepan Mesić bio dogovarao sa stanovitim „šeicima“ iz tog dijela svijeta ulaganje milijarde-dvije dolara u naftno-plinski business povezan s (neostvarenim) projektom Družba Adria, što ga je u Moskvi obećala i HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor, kojim bi se ruska nafta iz Omišlja na otoku Krku izvozila čak i u SAD.

No, Amerima je u međuvremenu uspjelo skloniti hrvatske vlasti od tih morskih ideja, pa je – za Trumpova gazdovanja Bijelom kućom u doba opčinjenosti gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović njegovim likom i djelom na – neostvarene Ruse na Krku definitivno zamijenio premijer Plenković ostvarenim Amerima, koji će terminalom (LNG) prodavati Bijednoj Našoj i Europi („Postat ćemo hub za EU, zapadne i istočne susjede“, budan sanja) prodavati svoj deset puta skuplji od ruskog ukapljeni prirodni plin iz škriljevaca. Takva neprijateljska cijena, ako su Washington i Bruxelles zadovoljni, Plenkoviću ne smeta, jer neće on i obitelj odbijati od usta očajni zbog nepodnošljivih računa. Ta, Rusi su „ničim izazvani napali Ukrajinu“ (sic transit), pa… Da ima uho za eho javnosti, čuo bi: „Nosi se i ti, i Rusi i Ukrajina! Što mi imamo s tim!? To nije naš rat i nije normalno da zbog njega ispaštamo!“

Taj osjećaj, koji u EU prerasta u otvoreni socijalni bunt tzv. običnih/malih ljudi koje tlače nepodnošljiva skupoća, nestašice energenata i hrane, pa i ugroze mira i sigurnosti, recesiji…, sada buja u odnosu na kupoprodaju Fortenova grupe koja je rasplamsala totalnu zabunu i uznemirenje vlasti i javnosti. Što će biti s tim koncernom? Arapski ulagač ga nije kupio zato da izgubi novac. Najavio je promjene u upravi i rukovođenju, ma što to značilo, a više od 50.000 obitelji i silni dobavljači, kooperanti i poslovni partneri, banke i ini preko noći su se zatekli u životnoj neizvjesnosti. „Moj san je vidjeti kako UAE postaje jedna od najrazvijenijih zemalja u svijetu, a Dubai jedna od najvažnijih globalnih destinacija“, koči se Alketbijev citat na službenoj stranici Flatracea. Gdje je tu RH, kako će se Fortenova grupa uklopiti u taj san s obzirom na ulagačevu objavu da „ovime počinje razdoblje strateškog ulaganja Saifa Alketbija u RH“ koje će „biti iznimno korisno za Fortenova grupu i hrvatsku ekonomiju“? Zatečeni Plenković – ako ga uistinu nitko relevantan nije pitao za zdravlje – i odjednom zgranuti političari što kakofonativno jedni drugima skaču u usta i pametuju da te glava zaboli od nesuvislosti i neznanja zapravo nemaju pojma je li, kako, kada, gdje i zašto navodno cca pola milijarde dolara vrijednog 43,4 posto vlasništva Fortenove grupe preseljeno iz arapskog u ruski džep.

Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL

Ili je pak odigrana kupoprodajna igra tipa pazi, tako da ostanem nevina u kojoj tzv. sankcijama zamrznuta ruska imovina ostaje „zamrznuta“, ali je itekako u dohodovnoj funkciji novog vlasnika jer tzv. mrtvi kapitali nikomu ne trebaju, pogotovo u visokoprofitabilnim globalnim ekonomijama. A nije bez vraga ni mogućnost da je namjerno podignuta prašina kako se ne bi ni Hubbleom vidjelo da je Sberbankova imovina tek na operativnom čuvanju – kamata/naknada nije važna? – za tzv. postsankcijsko doba u globalnim polit-ekonomskim odnosima. Koji su neizbježni jednog dana, ako ne prije, budući da svijet ne može bez Rusije kao što ni Rusija ne može bez ostatka svijeta u čemu ukrajinski rat nema presudno značenje. Kao što nisu imali ni znatno krvaviji i nepravedniji ratovi u povijesti. Život ide dalje, nosi nove potrebe čovječanstva i nove izazove, a ono latinsko historia est magistra vitae o učenju na pogreškama nije se primilo ljudske pameti. Niti će ikad. Ponavljanje pogrešaka i zlo u čovjeku, jednako kao i dobro, dio su njegove ljudskosti, koja ostaje psihijatrima/psiholozima za sve nove i nove jednako nedomišljene znanstvene magisterije i doktorate o pravom značenju fenomena repetitio est mater studiorum.

Premijer Plenković sada tvrdi, jednako nedokazano kao što je reagirao prvi put, da se „posljednja faza kupoprodaje Fortenove grupe vjerojatno dogodila u Rusiji na što hrvatska vlada nije mogla niti može utjecati“, ali da „nizozemski sud nije dobio taj zahtjev niti je odobrio tu transakciju“, pa… Tv-kamere su netom po objavljivanju vijesti o arapskoj kupnji 43,4 posto toga hrvatskog trgovačko-prehrambeno-proizvodnoga giganta s ogromnim površinama plodnog zemljišta na kojemu pod vedrim nebom u Slavoniji i Baranji uspijeva sve, osim kave, banana, datulja, ananasa i palmâ uljarica, uhvatile mikrofonom postarijeg Slavonca koji nije krio jad i tugu. „Vidite ove plodne hektare i gotovo iseljena sela“, kruži rukom po horizontu. „Država je odavno već digla ruke od nas u agraru i stočarstvu, nemamo više ni dovoljno svoga ulja, mlijeka i mesa, sramota do neba. Mladi su otišli trbuhom za kruhom u strani svijet i ovdje smo se nagledali već kojekakvih mešetara, divljega gazdovanja kojemu vlasti gledaju kroz prste, prekupaca, nakupaca i hrvatsko selo više nije ni slika niti prilika toga kakvo je bilo… A sada će nam dovesti nove gazde, Arape!? Kao svi prije njih, ni Arapi neće pitati tko ovdje živi, što želimo i trebamo… Naše vlasti prodaju maglu građanima i samo gledaju svoje privatne interese.“

Švedski stol Hrvatska? Kako god mali bio pa, je li, domaćoj „nacionalno osviještenoj“ pameti (sic transit) nepraktičan, za njega su se samopozvali ili su izravno pozvani već 1990-ih godina ne samo domaći i b-h Hrvati iz famoznih Tuđmanovih „150-200 bogatih hrvatskih obitelji“ već i kojekakvi lovatori i lovci u mutnom iz više zapadnoeuropskih i prekomorskih zemalja, jataka hrvatske čak i ustaške emigracije, čiji su se mnogi politički aktivni pripadnici vratili u Hrvatsku, a zahvalan za financijsku i inu pomoć, Tuđman ih je uključio u svoju vlast. Ruka ruku mije, a zahvalnost za višedesetljetno jataštvo obadvije? Tada mantra „neupitnog vođe svih Hrvata“ i čak „Oca Domovine“ Franje Tuđmana (sic transit) o 150-200 bogatih hrvatskih obitelji koje će po uzoru na SAD biti „lokomotiva razvoja i blagostanja hrvatske države“, u praksi se izjalovila na najgori mogući način. Bivši gologuzi i preko noći u denver plavo HDZ-ovo ruho presvučeni bivši partijci/direktori tzv. socijalističkih mastodonata, banaka i inih vrijednih nekretnina/pokretnina opljačkali su ratnim profiterstvom i kriminalnom pretvorbom društvenoga/„ničijeg“ vlasništva u privatno odokativnih cca 300 milijardâ kuna, razbahatili se, okupirali vlast i sve financijske pipe s državnim boli glava apanažama. Stranci su pak stampedom na švedski stol Hrvatska još za Domovinskog rata – tzv. prvi hrvatski predsjednik je bio zauzet svojim  bildanjem pokretne (tajni bankovni računi) i nepokretne (rezidencijalna vila i parkovni kompleks goleme okućnice u elitnoj Nazorovoj ulici u srcu Zagreba, privatiziran u bescjenje) imovine – poput hrčaka razvlačili ostalo tzv. obiteljsko srebro. Otpuštali tisuće radnika, (pre)prodavali, komadali i gasili industrijske gigante u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Dugoj Resi, Čakovcu, Sisku, Petrinji, Bjelovaru i gdje ih je god bilo.

Basnoslovni honorari

Zahvaljujući tada ministarski eksponiranom u HDZ-ovoj vladi Ivici Mudriniću, dojdeku iz Kanade, golemo je telekomunikacijsko ne tzv. obiteljsko srebro, nego zlato s razvedenom infrastrukturom, čiju su gradnju hrvatski građani i porezni obveznici još u bivšoj državi zlatom plaćali na 10 rata, je li, za kikiriki dospjelo u posjed Deutsche Telekoma alias Hrvatskog telekoma. Mudrinić je honoriran basnoslovnom plaćom i bonusima, a kasnije još boljom pozicijom u njemačkoj centrali. U međuvremenu se u nevjerojatno unosan operaterski business – već svako dijete u vrtiću ima pametni mobitel, majke im i očevi po dva-tri – vrijedan više milijardâ kuna godišnje (što se odlijevaju u inozemstvo tvrtkama-majkama, kao i u slučaju banaka) ubacilo još desetak stranih, čije medijske reklame zaglušuju javni prostor svih 24 sata. Sa švedskog stola Hrvatska jednakom je neodgovornošću/nezrelošću svih dosadašnjih vlada (23 godine HDZ-ovih i sedam godina SDP-ovih) uklonjena strateška farmaceutska kompanija Pliva, zajedno sa svjetski atraktivnim Sumamedom! Strateška je energetska kompanija Ina također za kikiriki darovana mađarskomu MOL-u, a bivši  HDZ-ov dvomandatni premijer Ivo Sanader guli robiju i zbog navodno 10 milijuna eura mita šefa MOL grupe Zsolta Hernadija radi predaje upravljačkih prava Ine Mađarima, što je Bijednu Našu bacilo u energetsko ropstvo.

Najveće hrvatske „državne“ banke, osim poštanske (HPB), dokapitalizirane su (!) novcem poreznih obveznika i prodane strancima za kikiriki (navodno samo 84 milijuna dolara, sic transit) te su, čak sa starim direktorima (Franjo Luković u Zagrebačkoj, Božo Prka u PBZ-u, etc.) počeli sjecati respektabilne zarade i slati ih (šalju ih i dalje) bankama-majkama u Italiju, Njemačku, Austriju, čak i u Rusiju (Sberbank) do uvođenja tzv. sankcija Moskvi. Basnoslovno nagrađeni domaći bankari, koji su hrvatske financijske institucije bacili na prosjački štap ne bi li se prikazale neprofitabilnim, malne bezvrijednima i neodrživim, zato i jeftinim, pod stranim su gazdama pokazali sasvim drukčije lice. „Domoljubno“. Hrvatske su brze ceste, uključivo Istarski ipsilon, plaćene masnom gotovinom i još masnijim dugoročnim kreditima u stranim (opet!) bankama da bi ih država dala strancima u dugoročnu koncesiju, obvezavši se da će im nadoknaditi sav  možebitni gubitak zbog slabije naplate cestarina… Pa su tu, je li, Austrijanci (npr. Strabag na dionici prema Maclju), Francuzi (npr. Bina Istra na tunelu Učka, Istarskom ipsilonu…), etc. Kinezi su, hajde, bili najspretniji za uzeti novac EU-a na Pelješkomu mostu (nešto više od dvije milijarde kuna), ali su izigrali vladinu ponudu izvjesnoj bogatašici Jiang Yu, suvlasnici tvrtke Zhongya nekretnine da za 20 milijuna eura kupi u Kumrovcu hotel Zagorje i bivšu Političku školu SKJ „Josip Broz Tito“ i u tim objektima razvija turizam. Džaba su tada farbali oko Jiang Yu tadašnji ministar državne imovine Goran Marić i načelnik Općine Kumrovec Robert Šlajt, ali kasnije i premijer Plenković oko kineskoga državnog vrha ponudom „gospodarske suradnje“ koju nije ni mogao niti znao ostvariti. Jer, ako ćemo pravo, Kina kupi, pojede i potroši za dva dana sve što je RH kadar proizvesti u cijeloj godini, pa…

Budući pak da Ameri dižu sve oštriji gard prema Pekingu, jer ga drukčije ne mogu konkurentski zauzdati, eurobojazni će premijer Plenković pet puta razmisliti prije no što opet pripusti Kineze – nedajbože Ruse! – švedskom stolu Hrvatska. Bijedna Naša, zahvaljujući neodgovornim/nezrelim vlastima što su se štafetno smjenjivale nesposobna za nesposobnijom i tzv. europskoj obitelji radodajnijom omogućila je tzv. običnima/malim ljudima – iseljavanjem i padom nataliteta prorijeđenima na manje od četiri milijuna (sic transit), jer država ne mari za život dostojan „svojih na svomu“ – da više ne piju domaće mlijeko, ne jedu domaće meso, jaja, mrkvu, luk, jabuke, kruške, tjesteninu, konzerviranu ribu, ne griju se na domaći plin, ne tankaju u automobile domaći benzin, ne opremaju stanove domaćim namještajem i bijelom tehnikom… Državna tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost, je li, najkaloričniji zalogaj na švedskom stolu Hrvatska, već si je 1991./92. godine prisvojila washingtonsko-bruxelleska činovnička kasta. Od RH je, eto, ostala tek državna zastava, grb i himna. Kojima se, naravno, ne mogu platiti režije, napuniti tanjur, grijati se zimi, itsl., pa HDZ-Plenkovićevoj vlasti ostaje plesati na trepavicama oko švedskog stola Hrvatska što se nekontrolirano prazni i iritirati sve siromašnije ljude laudama o članstvu fenjerašice Bijedne Naše u NATO-u, Uniji (gdje glumata prosjakinju), gurati građanima u poštanske sandučiće listiće s Plenkovićevom fotografijom o uvođenju eura („naš novac“!) umjesto kune, čuvanju schengenskih leđa EU-a zlostavljanjem migranata na granicama s BiH, Srbijom i Crnom Gorom, etc.

Pokvarene Tuđmanove „lokomotive“

Za tzv. socijalističkog mraka treća industrija u rangu srednjerazvijenih zemalja zapadne Europe više nije ni sjena toga što je bila kad su zapošljavali više od po  10.000 radnika i hranile milijunske članove obitelji jedna Jugoplastika u Splitu, Željezara Sisak, u Zagrebu Rade Končar, Elka, TPK, Industrogradnja, Vladimir Gortan, Tehnika, Prvomajska, Nama, Unikonzum, pa brodogradilišta u Rijeci, Puli, Splitu, Trogiru ili Kraljevici, tekstilne industrije u Varaždinu, Dugoj Resi, Čakovcu, Osijeku, Kninu… Pa Borovo i PIK u Vukovaru, Segestica u Sisku, tvornice ribljih konzervi od Postira na Braču i Komiže na Visu do Rovinja… Gotovo da nije bilo naseljenog mjesta s više od 3000 žitelja, koje za tzv. mraka nije imalo tvornicu ili njezin dislocirani proizvodni pogon, gdje je za život i obitelj zarađivao lokalni i živalj iz okolice. Obrađivalo se 1,7 milijuna hektara zemljišta (danas više no upola manje), hrana se i izvozila, pa brodovi, lokomotive, obuća i odjeća, tekstilna roba široke potrošnje, turbine za hidrocentrale, graditeljske usluge, nafta i plin s domaćih nalazišta su ostajali kod kuće… Vlasništvo nije bilo na švedskom stolu kao što su ga „domoljubi“ („više ne želimo socijalizam, želimo kapitalizam“, sic transit) hrpimice istresli 1990-ih godina i pustili da grabi tko, što i koliko želi. Bio stranac – i bez obzira otkud mu kapital – ili „nacionalno osviješten“ hrvatski čovo iz kategorije Tuđmanovih 150-200 „lokomotiva“.

Pa su se uz nepoznata strana imena prekonoćnih vlasnika pojedinih komada tzv. obiteljskog srebra na švedskom stolu Hrvatska pojavila i (ne)poznata imena hrvatskih „dinastija“ Gucića, Todorića, Tuđmana, Kutle, Prlića, Rajića, Kraljevića, Petkovića, Vlahovića, Tedeschija, Hanžekovića, Zagorca, Zubaka, Petrača… Kad su pak u prvom Plenkovićevu premijerskom mandatu počele smjene, ostavke i kojekakve ine ministarske abdikacije, isplivala su u javnost i imena – sumnjivih ili ne, (ne)opravdano bogatih, ali jako „zaboravnih“, odreda denver plavih ZNA SE pripadnosti – „uglednika“ koji „ne znaju“ ili su „zaboravili“ ispuniti imovinsku karticu, pa su zatajene javnom oku skupocjene vile, jahte, automobili, kešovina sa strane, građevinska i poljoprivredna zemljišta, bazeni, devizni računi u inozemstvu, itsl. Protiv nekih se vodila istraga ili se trakavica još razvlači (Nadan Vidošević, Lovro Kuščević, Josipa Rimac, Gabrijela Žalac, etc.), a protiv nekih nije i neće (Damir Krstičević, Milan Kujundžić ili Goran Marić, injsl.) tako da za švedski stol Hrvatska, više no za išta drugo (!), vrijedi legendarna kontroverznoga Ljube Česića-Rojsa: „Tko je jamio, jamio je!“ Stotine tisuća radnika opljačkanih, pa propalih i poduzeća u stečaju – što se događa i dan-danas! – i po dvije i kusur godina nije primalo plaću, bez otpremnina su bacani na cestu cijele  obitelji dok su se na ostacima grabežno namirivali država, banke, stečajni upravitelji, razni mešetari… Bez obzira na to što su, zakonski, radnici u prvomu naplatnom redu. Svojedobno se na Rojsovoj dalekovidnosti gadno opekao i dvomandatni šef države Stjepan Mesić. Dobro, nije dvaput neposredno, poimence izabran za stolovati 10 godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku baš zato što je obećao – a nije ostvario – vratiti u zemlju opljačkane milijarde iz poreznih oaza u egzotičnom svijetu, ali jest fasovao medijske sumnje/optužbe kako se i sâm bio vrlo unosno ogrebao o nekretninske delicije na švedskom stolu Hrvatska.

Stotinama tisuća tzv. običnih/malih ljudi s iskustvom rada i života u bivšoj 24-milijunskoj državi tzv. jugoslavenskih bratskih naroda i narodnosti danas nije uputno javno kazati: „Eeee, ipak smo tada bolje i sigurnije živjeli, iako nešto skromnije“. Jedna anketa prije koju godinu među 2200 građana RH i BiH starijih od 45 godina, ciljano s iskustvom života/rada u SFR Jugoslaviji, polučila je indikativan rezultat: 82 posto ispitanika izjasnilo se da im je tada bilo bolje. To ne ide pod kapu „domoljubima“, koji danas grubo zabranjuju i ismijavaju tzv. jugonostalgiju, sjećanje na doba kada su imali pristojne plaće, mogli ponešto od mirovine staviti na stranu, dobiti društveni stan 20 m² sobne površine po članu obitelji, K-15 za godišnji odmor, jeftino ga provesti s obitelji tjedan dana u sindikalnom odmaralištu na moru, kupiti Stojadina na kredit, nabaviti zimnicu i meso za zimu, ogrjev iz kase uzajamne pomoći, etc. I više. A za politiku im se živo fućkalo: bila jednopartijska ili koja druga. Baš kao i danas za višepartijsku u kojoj se ne znâ tko pije i tko plaća, pa cca 50 posto ljudi uopće ne izlazi na birališta te se u anketama rejtinške agencije Promicije plus izjašnjava da je najpopularniji političar – „Nitko“. À propos, bivša gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, koja se pretrgala nagovoriti Amera na znatno više od LNG terminala sa švedskog stola Hrvatska, možda uistinu kao djevojčica u kršu Gornjeg Jelenja uistinu nije znala da se za tzv. socijalističkog mraka i dolje u Rijeci itekako jelo jogurt, a Suhodolčanova se pjesma nije izvodila ne zato što je bila zabranjena, već stoga jer je napisana tek 1999. godine, pa…

Luzerica u kladionici

Dakle, pored svega toga što je u prošlih tridesetak godina, je li, (ne)tragom – lijeva ruka desni džep? – opljačkano hrvatskim građanima, izneseno u inozemstvo, nestalo sa švedskog stola Hrvatska ili će nestati na sličan način, pa Bijedna Naša više nema vlastite strateške kalorije tipa hrane (npr. najveći je uvoznik svinjetine u Uniji, sic transit!), energije, financija, suvereniteta, polit-ekonomskog i društvenog  identiteta, itsl., tajnoviti (!?) kupoprodajni „skandal“ s kupoprodajom Fortenova grupe zapravo je samo još jedna kratkotrajna bura u čaši vode nesretne i disfunkcionalne zemlje koja ne zna što bi sa svojom tzv. samostalnošću, neovisnošću i suverenošću dok joj se to ne kaže izvana. A onda je (pre)kasno. Budući da se ni ubuduće neće u javnosti znatno više od toga kako se jedino pouzdano znâ da nitko ništa „ne znâ“: ni premijer, ni ministri ključnih resora, ni predsjednik RH, ni uprava prodanih 43,4 posto Fortenove, ni SOA, ni DORH, čak ni nizozemski sud, ni Bruxelles, niti…  još će neko vrijeme odjekivati Sberbankov ironičan eho: „Više nismo dioničar Fortenove niti smo s njom vlasnički povezani“

Ekonomski analitičar Damir Novotni komentirao je HTV-ovu „Studiju 4“ da bi ta transakcija, realizira li se, bilo dosad najveće arapsko ulaganje u RH te da „Sberbank smije prodati svoje udjele, ali je pitanje kako će to pravno provesti. Radi se o investicijskom fondu koji ulaže u rizične portfelje dionica i pokušava restrukturirati kompanije te ih kasnije prodati uz određenu zaradu. Ovo nije jedinstven slučaj, bilo ih je i na europskom i na svjetskom tržištu kapitala. Fond može platiti, ako već nije platio udjele Sberbanci nekim drugim kanalima – ne ovima pod sankcijama – i čekati da se transakcija provede pravno. To može biti za godinu dana, za pet ili 10 godina. To je rizik“. Kaže mudar pûk: tko ne riskira ne profitira, pa… I Bijedna Naša, zahvaljujući vođama koje sama bira, već 23 godine HDZ-ove i sedam godina SDP-ove vlasti riskira, naočigled gubi sa svoga švedskog stola najslasnije zalogaje i tzv. srebrni obiteljski pribor za jelo, ali, avaj, luzerica uporno odbija izaći iz kladionice.

Marijan Vogrinec
Autor 8.11.2022. u 10:36