Svetislav Basara: Udri, Miško

Autor/ica 1.10.2011. u 11:56

Svetislav Basara: Udri, Miško

Ugnjavih ovih dana sa Kosovom, cenjeni publikume, ali tema je akutna, da tako kažemo, što bi se dalo nekako i srediti da svesni autizam i namerna glupost naših politikanata nisu hronične. Ne zna se ko prednjači u tradicionalnom autizmu i gluposti, da li „pozicija“, kako to kažu neki ovdašnji politički filozofi, da li opozicija? Mrtva trka. Kvarni rodoljubi koji po beogradskim mutlacima „stoje uz kosovski narod“ neopisivo se raduju svakom ranjeniku sa jarinjskih barikada, prosto prizivaju krvoproliće ne bi li javnost uverili u propast „izdajničke“ i „kvislinške“ politike svojih uspešnijih konkurenata. Samo što ne kažu: „Izaberite nas! Kada mi dođemo na vlast, biće mnogo više mrtvih i ranjenih. Pokazaćemo mi svetu ko smo i šta smo.“ „Pozicija“, opet, ni mukajet.

Nesuvisle izjave, Dačićeva kontradiktorna palamuđenja, Borkove nebuloze… Na obema stranama beogradskih barikada vidi se ne samo predizborna panika, prostačka glad za vlašću, već i neskrivena žudnja za lakim kešom i privilegijama. Samo da izbori dođu i prođu i da zasednemo na vlast – računaju politikanti – posle ćemo se već nekako snaći.

Sa javnošću ovakvom kakva je i sa narodom sluđenim dvodecenijskom kalvarijom, ta računica je sasvim funkcionalna. Nezgodno je što sreću naših račundžija kvari takozvana međunarodna zajednica. Eh, majko mila, kako bi dobro bilo da su Srbi sami na svetu. To bi bilo toliko dobro da najmanje dve parlamentarne stranke zdušno rade na tome. Ali eto, na svetu nema sreće.

Međunarodna zajednica je zasela na Kosovu. Imaju rane i džebane. A mi – mi imamo balvane i šoder. S druge strane, lako je iz udobnosti beogradskih „centrala“ nagovoriti sa svih strana stešnjene i zastrašene ljude na barikadama da kamenjem zaspu do zuba naoružane vojnike, inače lake na obaraču. Pa kad neko od pogođenih nesrećnika primi metak, Koštunica zakuka i zaleleče da se gora trese.

Nemamo mi problema sa lošom politikom, naš problem je društvena prohodnost, prihvatljivost, pa i poželjnost najbednijeg zamislivog orijentalnog pokvarenjaštva, najotvorenije moguće guranje nedužnih ljudi u smrt, ne zarad slobode Kosova, nego zarad toga da bi ova ili ona propalica osvojila vlast u Beogradu, dakle u „Srbiji bez pokrajina“.

Za to vreme karavani prolaze i to prolaze stazom koju je trasirao Milošević sa svojom nekadašnjom bratijom. Širok je to put za politikante, ali uzan za ostatak populacije. I biće sve uži. Kako pamćenje bude bivalo sve kraće. Ako se neko seća devedesetih, primetiće da se tužna matrica ponavlja stavku po stavku. Međunarodna zajednica najpre bude bajagi popustljiva i „objektivna“, pa se naši rodoljubi uskopiste i krenu da joj nameću svoju volju. Onda ovi okrenu list, pa kažu: „Srbi su krivi za prekid pregovora.“ I šta onda bude? Udri, Miško! Eto šta bude.

 

Tagovi:
Autor/ica 1.10.2011. u 11:56