Svi ti datumi u svibnju/maju

Izdvajamo

• Da, dosta! To je jedino što se može, ali i što se mora reći onima koji istaknutog vojskovođu Drugoga svjetskog rata i jednoga od najmarkantnijih državnika svojega vremena u svjetskim okvirima žele svesti na ‘bravara’, balkanskog diktatora i masovnog ubojicu
• svima onima koji Danom Evrope nastoje zasjeniti i baciti u zaborav Dan pobjede, ali i karakter Zla nad kojim je pobjeda izvojevana
• svima onima koji odriču Zagrebu pravo da slavi dan kada je bio oslobođen i da ima ulicu koja podsjeća na taj dan
• svima onima koji, pa i na razini Države, pretvaraju pobjedničku osvetu (za koju, ponavljamo, nema opravdanja, ali ima objašnjenja) nad poraženima, među kojima je bilo mnogo onih koji bi i u regularnim suđenjima bili osuđeni na smrt, u ‘najveću tragediju hrvatskog naroda’
• svima onima – napokon – koji godinama sustavno šire laži o vremenu jugoslavenske federacije koja sigurno nije bila savršena, ali koja je (s izuzetkom posljednjih godina postojanja) konstantno napredovala, u nekim segmentima i u svjetskim razmjerima, u kojoj je školovanje bilo besplatno, a zdravstvena zaštita dostupna svima, čiji su građani slobodno putovali svijetom (s izuzetkom osuđenih za političke delikte), čija je trgovačka flota bila prisutna u lukama svih kontinenata, a čiji su građevinari podizali divljenja vrijedne objekte širom svijeta.

Povezani članci

• U Vukovaru opet rastu tenzije zbog ćirilice
• BRAZDA U MOM SRCU
• IZLET U PAMET
• Postoje li u BiH vlast i opozicija – ili su i jedni i drugi dijelovi iste družine?
• Moskovski Brexit
• Fahrudin Radončić smijenjen s pozicije ministra sigurnosti

Tito s poljskim partijskim vođom Wladyslawom Gomulkom na glavnom zagrebačkom trgu (zbirka Toni Politeo/nacional.hr)

Može li itko osporiti da je Tito (koliko god ga danas optuživali kao jednog od mega ubojica dvadesetoga stoljeća) bio državnik svjetskog kalibra, a prethodno vođa oružanog otpora okupatorima (koji su mu i sami – Hitler, Himmler) priznavali uspješnost toga otpora; može li itko osporiti da je taj otpor bio organiziraniji i uspješniji od bilo kojeg Pokreta otpora u okupiranoj Evropi i da se nije sveo samo na oružane akcije, nego je polagao i temelje nove države, federativne Jugoslavije, kakva će biti izgrađena nakon Pobjede? Ili da je bio jedan od najcjenjenijih svjetskih državnika svojega vremena – ne samo u državama Trećeg svijeta, nego i u metropolama super-sila i velikih evropskih država?

Otkako je – ne svijeta i vijeka – nego današnje neovisne hrvatske države, toj se državi, odnosno njezinoj javnosti, iz godine u godinu događa da se u mjesecu svibnju/maju otvaraju sporovi oko nekih datuma. Jedni ih doživljavaju s pijetetom i poštovanjem, drugi ih proklinju, jedni ih smatraju komemoriranjem propale ustaške države, drugi tvrde kako odaju počast nevinim žrtvama onoga što je – nije li to ipak pomalo i svetogrđe? – nazvano križnim putem hrvatskog naroda, jedni u njima vide povod da se s dozom nostalgije sjete države koje više nema, drugima je to prilika da na tu državu i one koji su je stvorili i vodili ospu drvlje i kamenje, ne mareći za povijesne činjenice.

I tako iz godine u godinu. Nije li dosta?

Počinje već prvih dana mjeseca svibnja/maja kada je, prije pune 42 godine umro Josip Broz Tito, maršal Jugoslavije, legendarni vođa antifašističkog otpora, jedinstvenoga u okupiranoj Evropi, čovjek čijem su imenu mnogi, svakako ne bez razloga, dodavali ime države kojoj je bio na čelu do svoje smrti, nazivajući je ‘Titovom Jugoslavijom’; i državnik koji će ostati zapamćen u analima druge polovice dvadesetoga stoljeća kao ključna figura Pokreta nesvrstanih što je odigrao ne malu ulogu u smanjivanju tenzija u blokovski podijeljenom svijetu, a zemlji čiji je bio predsjednik pribavio na svjetskoj sceni mjesto i ulogu, apsolutno neproporcionalnu njezinoj veličini, broju stanovnika, ili ekonomskoj i vojnoj moći. To je 4. svibnja/maja godine 1980.

Ubrzo potom, a neraskidivo vezano s oslobodilačkim pokretom kojemu su ‘velika trojica’ (Roosevelt, Churchill i Staljin) na Teheranskoj konferenciji priznali status dijela Savezničkih snaga, dolazi 8. svibnja/maja – Dan oslobođenja glavnoga grada Hrvatske. Toga su dana, naime, nakon što su iz Zagreba pobjegli ustaški poglavnik Ante Pavelić i njegova svita, a i glavnina ustaško-domobranskih snaga, uz mnoštvo civila, natjeranih u bijeg bilo naredbama (službenici u državnim organima), bilo sijanjem panike, u grad ušli Titovi partizani. I oslobodili ga okova straha i terora kojima je drevni grad bio sapet u godinama ustaške vladavine. To je, dakle, 8. svibnja/maja, a već idućega je dana – Dan pobjede nad naci-fašizmom u Drugome svjetskom ratu u Evropi. Toga su dana daleke godine 1945. predstavnici Trećeg Reicha, čiji je Fuehrer potražio spas u samoubojstvu, potpisali akt bezuvjetne kapitulacije, otvarajući vrata višegodišnjoj sovjetsko-američko-britansko-francuskoj okupaciji Njemačke, ali i suđenju nacističkim vođama pred Međunarodnim sudom u Nuerbergu, čime je okrenuta nova stranica u razvoju međunarodnog prava.

Istoga dana, dakle 9. svibnja obilježava se i Dan Evrope (što je novijeg datuma), pozicioniran u kalendaru vrlo svjesno upravo na onaj dana kada je kapitulirala nacistička Njemačka, ne bi li se i tako simbolično naglasilo kako izgradnja ujedinjene Evrope (najprije Zajednice za ugljen i čelik, potom Zajedničkog evropskog tržišta, a danas Evropske unije) ne bi bila moguća bez pobjede nad naci-fašizmom, odnosno da je ta pobjeda onaj čvrsti i nezaobilazni temelj na kojemu se gradi evropska integracija.

Polovicom mjeseca pada obljetnica predaje ustaško-domobranskih postrojbi na polju nedaleko Bleiburga nakon što su za tjedan dana produljile Drugi svjetski rat u Evropi, uporno odbijajući predaju partizanima, da bi ih na kraju Britanci prisilili da se ipak predaju Titovoj vojsci. Nakon predaje, a prethodila su joj dva pismena Titova naređenja da se sa zarobljenicima postupa u skladu sa Ženevskim konvencijama, odnosno da se one osumnjičene za ratne zločine preda sudovima, došlo je do nečega do čega je dolazilo u svim zemljama do tada okupirane Evrope: do osvete, bilo u vidu likvidiranja, već na temelju ustaške uniforme, bilo nakon ekspresnih ‘suđenja’ pred divizijskim sudovima. Broj ubijenih, odnosno smaknutih nikada neće biti sa sigurnošću utvrđen (baš kao ni broj ubijenih u ustaškim logorima i gubilištima, od kojih je Jasenovac bio najzloglasniji), ali u ‘novoj historiografiji’ taj broj raste iz godine u godinu, praćen potpuno neutemeljenom pričom kako su nakon predaje kod Bleiburga ubijani Hrvati, samo zato što su bili Hrvati.

I onda potkraj mjeseca, 25. svibnja/maja dolazi dan koji je u vrijeme jugoslavenske federacije obilježavan kao Dan mladosti, a kojim se zapravo – na razini cijele države – slavio rođendan predsjednika Tita (koji je, doduše, rođen početkom toga mjeseca, ali je 25. svibnja/maja smatrao svojim rođendanom, jer je toga dana godine 1944. u Drvaru uspio izbjeći da ga zarobe pripadnici Hitlerovog Wehrmachta u složenoj padobransko-desantnoj operaciji osmišljenoj samo i jedino sa svrhom njegovog bilo zarobljavanja, bilo likvidiranja).

I to su, eto, činjenice o svim tim datumima u svibnju/maju. Činjenice, vrijedi ponoviti. A zašto su onda ti datumi kontroverzni? I mora li baš tako biti?

Može li itko osporiti da je Tito (koliko god ga danas optuživali kao jednog od mega ubojica dvadesetoga stoljeća) bio državnik svjetskog kalibra, a prethodno vođa oružanog otpora okupatorima (koji su mu i sami – Hitler, Himmler) priznavali uspješnost toga otpora; može li itko osporiti da je taj otpor bio organiziraniji i uspješniji od bilo kojeg Pokreta otpora u okupiranoj Evropi i da se nije sveo samo na oružane akcije, nego je polagao i temelje nove države, federativne Jugoslavije, kakva će biti izgrađena nakon Pobjede? Ili da je bio jedan od najcjenjenijih svjetskih državnika svojega vremena – ne samo u državama Trećeg svijeta, nego i u metropolama super-sila i velikih evropskih država?

Tko to poriče, s njime nema smisla razgovarati. To je izgubljen slučaj. Ali mu to u lice treba reći. A ne šutke prihvaćati njegovu laž.

Može li itko osporiti da je u Zagrebu, mada je u njemu bilo sjedište ustaške vlasti, cijelo vrijeme rata djelovao jaki ilegalni otpor, da je glavni grad tzv. Nezavisne Države Hrvatske bio poprište diverzija i atentata kako na okupatore, tako i na one koji su im pomagali; zbog čega je u vrijeme Jugoslavije dobio i naziv grada-heroja; pa je dan ulaska partizana u Zagreb zaista bio kruna napora za oslobođenje? Ili da je Veco Holjevac, prvi komandant oslobođenog Zagreba, kasnije postao najpoznatiji i najuspješniji zagrebački gradonačelnik u čije je vrijeme Zagreb ‘prekoračio’ rijeku Savu?

Oni koji to poriču, ukinuli su u Zagrebu odmah poslije ‘demokratskih promjena’ i Ulicu 8. maja 1945., tvrdeći kako to ime podsjeća ne na oslobođenje, nego na početak okupacije. Takvi nisu bili vrijedni toga da se s njime ulazi u raspravu ni tada, nisu ni danas. Što ne znači da se protiv povijesnog revizionizma koji je podloga njihove ‘filozofije’ ne treba podići snažan glas prosvjeda. Oni jesu izgubljeni slučaj, ali ne smije im se dozvoliti da nameću ‘svoju’ istinu, koja to nije. Njihova je istina – laž. I to treba reći.

Može li itko osporiti da je 9. svibnja Dan pobjede nad naci-fašizmom u Evropi, pobjede nad sustavom koji je donio do tada neviđeni i nezamislivi industrijski način sustavnog ubijanja milijuna ljudi čija je jedina ‘krivnja’ bila to što su bili pripadnici određene rase, nacije, odnosno vjere? I može li itko osporiti da je u tome milenijskom zločinu svoj doprinos spremno dala i  ona ‘država’ stvorena voljom i milošću nacista i fašista (i podijeljena na zone što su ih oni kontrolirali), ona para-država koja bi za vjekove okaljala hrvatsko ime, da nije bilo Titovih hrvatskih partizana koji su se borili pod hrvatskom zastavom, ali za slobodu i za buduću zajedničku državu?

Tko bi to htio osporiti, s njime zaista nema smisla prozboriti ni riječi. To je izgubljen slučaj. Ali mu se valja oduprijeti. Snagom činjenica i argumenata.

Može li itko osporiti da je Dan Evrope proglašen na onaj isti datum kada je u Berlinu potpisana bezuvjetna kapitulacija Trećeg Reicha zato i samo zato kako bi se buduće generacije podsjetilo na to da ujedinjene Evrope (pa ni njezinih začetaka) ne bi bilo, da nije bilo pobjede godine 1945.? Napokon, može li itko osporiti da su toj zajedničkoj pobjedi nad silama Zla nemjerljiv doprinos dale jedinice sovjetske Crvene armije čime se objektivno i tadašnji Sovjetski Savez (danas Rusija) ugradio u temelje evropske integracije?

S onima koji iz godine u godinu ‘zaboravljaju’ Dan pobjede, a slave samo Dan Evrope, s onima koji bi željeli umanjiti ulogu Crvene armije u konačnoj pobjedi (bez obzira na bilo kakve događaje u godinama što će slijediti, pa ni na sadašnji tragični rat u Ukrajini) nema ama baš nikakvog smisla ni započinjati raspravu. Jer, to su izgubljeni slučajevi. No, da ih treba prozvati kao lažljivce – treba! Bez oklijevanja!

Može li itko poreći da je glavnina ustaško-domobranskih snaga koja se (što nije bezačajno spomenuti) povlačila prema sjeveru zajedno s dojučerašnjim neprijateljima, srpskim i crnogorskim četnicima, sa slovenskim belogardejcima, srpskim ljotićevcima i albanskim balistima, produljila Drugi svjetski rat u Evropi za punih tjedan dana? Ili da je u tome ratu nakon rata nepotrebno izginulo oko 1.500 pripadnika Jugoslavenske armije? Ili da je ustaški poglavnik neslavno napustio svoju vojsku istoga trenutka kada je procijenio da mu se ukazala prilika za bijeg i spašavanje glave? Može li itko od onih koji i danas blokiraju zakonsku zabranu ustaškog pozdrava Za dom – spremni, poreći da Ante Pavelić na kraju rata nije bio za dom spreman, nego samo i jedino za bijeg, bez obzira na ‘svoju’ vojsku, bez obzira na civile koje je povukao u povlačenje? I može li itko poreći da je, često i masovne, osvete pobjednika bilo u svim do tada okupiranim zemljama Evrope (što nije, niti može biti bilo kakvo opravdanje, ali itekako može biti objašnjenje onoga što se događalo nakon Bleiburga)?

S takvima, a među njih valja uvrstiti i aktualnog šefa hrvatske diplomacije koji se ‘proslavio’ izjavom kako su ‘1945. svi hrvatski patrioti bili izdajnici’ (čime je relativizirao zločinački karakter NDH i apriorno oslobodio odgovornosti sve koji su u strukturi ustaške strahovlade okrvavili ruke), s takvima – dakle – nema ni smisla, ni potrebe raspravljati. Sve su to izgubljeni slučajevi. Ali i njima, tim izgubljenim slučajevima koji se svojom zaljubljenošću u tamne stranice povijesti što je podižu na razinu državne politike diskvalificiraju za bilo kakav ozbiljniji razgovor može se i mora reći: lažete! Tako dalje neće ići!

I napokon: 25 svibnja/maja. Može li itko poreći da je Josip Broz Tito imao nesporni autoritet i uživao masovnu podršku u Jugoslaviji, ne samo nakon pobjedonosnog završetka Drugog svjetskog rata, ne samo nakon mirovne konferencija kojom je Hrvatska dobila u svoj sastav Istru i vratila otoke, dakle dobila granice što ih ima i danas, ne samo kada je stao na čelo Pokreta nesvrstanih i postao cijenjeni partner u razgovorima i razmjenama poruka s najznačajnijim državnicima svijeta onoga vremena? I može li itko poreći da je zemlja građena pod njegovim vodstvom (ali ne samo njegovim, jer Tito nije bio klasični diktator) iz godine u godinu napredovala, da je u toj zemlji i u desetljećima njezinoga postojanja bilo, uz pogreške i propuste, uz manjkove i nedostatke i mnogo toga pozitivnoga, da je iz ratom razrušene nerazvijene zemlje dospjela na prag industrijskih, srednje razvijenih zemalja i kvalificirala se za posebne odnose s tadašnjom Evropskom zajednicom? I može li bilo tko poreći da je za tim Titom, kada je umro, žalila ne samo cijela Jugoslavija (pustimo sada one koji naknadno tvrde kako su otvaranjem šampanjca slavili njegovu smrt), nego i – doslovno – cijeli svijet?

Tko to poriče, taj svjesno laže. I s njime nema smisla raspravljati. Ali itekako ima smisla reći: dosta je toga bilo!

Da, dosta! To je jedino što se može, ali i što se mora reći onima koji istaknutog vojskovođu Drugoga svjetskog rata i jednoga od najmarkantnijih državnika svojega vremena u svjetskim okvirima žele svesti na ‘bravara’, balkanskog diktatora i masovnog ubojicu; svima onima koji Danom Evrope nastoje zasjeniti i baciti u zaborav Dan pobjede, ali i karakter Zla nad kojim je pobjeda izvojevana; svima onima koji odriču Zagrebu pravo da slavi dan kada je bio oslobođen i da ima ulicu koja podsjeća na taj dan; svima onima koji, pa i na razini Države, pretvaraju pobjedničku osvetu (za koju, ponavljamo, nema opravdanja, ali ima objašnjenja) nad poraženima, među kojima je bilo mnogo onih koji bi i u regularnim suđenjima bili osuđeni na smrt, u ‘najveću tragediju hrvatskog naroda’; svima onima – napokon – koji godinama sustavno šire laži o vremenu jugoslavenske federacije koja sigurno nije bila savršena, ali koja je (s izuzetkom posljednjih godina postojanja) konstantno napredovala, u nekim segmentima i u svjetskim razmjerima, u kojoj je školovanje bilo besplatno, a zdravstvena zaštita dostupna svima, čiji su građani slobodno putovali svijetom (s izuzetkom osuđenih za političke delikte), čija je trgovačka flota bila prisutna u lukama svih kontinenata, a čiji su građevinari podizali divljenja vrijedne objekte širom svijeta.

Svima njima treba kratko i jasno reći: dosta je! Vi ste izgubljeni slučajevi, s vama nema ni smisla ni potrebe razgovarati. Ono što je, međutim, bitno to je da se toj hrpi izgubljenih slučajeva ne dozvoli da cijelu Hrvatsku pretvore u izgubljeni slučaj.

Hrvatska to nije zaslužila! Nije svih ovih proteklih godina, nije ni u svibnju/maju ove godine. Hrvatska nije zaslužila da se njezina budućnost gradi na laži i da je grade oni koji se ne može opisati drugačije nego kao izgubljene slučajeve.

Hrvatska može bolje. I mora, želi li opstati.