Svi u istom mraku

Autor 18.1.2011. u 15:25

Svi u istom mraku

Zadnjih nekoliko dana u Kaknju ništa nije kao prije. Dan traje dvadeset i četiri sata i to je jedino što je u svemu tome ostalo isto, nepromijenjeno. Zidni sat je jedini orijentir, pogled bačen na položaj velike i male kazaljke govori da je podne, ali pogledam li kroz prozor ne vidim sunce. Kako da vidim od magle koja je postala toliko opipljiva da se može nožem rezati, od sivila u kojem se priguši i tračak svjetlosti?

Vijesti o vremenskim prilikama čuju se na radiju, najavljuju toplo vrijeme i čista nebesa. A onda pomaknem zavjesu i sa prozora bacim pogled visoko gore, gdje od bijeloga, stravično izblijedjelog plašta prašine oko ne može registrovati nebo. Gle životne ironije, čovjek se zamjerio prirodi koja ga je stvorila!

Tamo negdje, visoko iza ovih debelih zidova, sunce sija za neke druge gradove ali ne i za moj. Ništa se ne mijenja. Dan ionako kratko traje, u ovoj nepomičnoj magli prođe tik kraj mene a da toga nisam ni svjestan. Dišu pluća kao da se bore za život, za svaki dah na usnama između četiri zida, postaje nesnosno i tjeskobno. Onda vidim sva ta žalosna stabla, njihove nekada debele grane uskoro će da pucaju pod talogom prašine. Sve je tužno kada lišće umire.

A kada noć padne sve nekako biva još mirnije, tako sumorno. Osjećam, sada mrak postaje sve dublji, i kada hodaš kroz maglu kao da gaziš pustinjom, u pijesak propadaju noge teške od umora i slabosti, svaki korak postaje sve teži. Moj grad je kažnjen na najgori mogući način, ljudskom bezobzirnom rukom narušen njegov najdivniji život, za trenutak su prestale sve njegove dinamične svakodnevnice.

Ovaj grad mnogo doprinosi mojoj zemlji. Zar je pored svih dobara koja je nesebično dao, zaslužio da čovjek industrijom uništava njegovu okolinu, zemlju, i na kraju ljudske živote?

Sretneš li čovjeka u tome sivilu, shvatiš kako prema tebi korača izblijedjela silueta što se nazire tek toliko da se sa njom ne sudariš u tom lutanju. I ne tješi me saznanje da i Zenica, i Sarajevo trpe isto što i moj grad.

Zašto samo rijetki čuju sve jači vapaj prirode!?

Šta je dalo čovjeku za pravo da pokušava ukrotiti silnu prirodu?

Zašto ubija ono što ga je stvorilo?

Valjda je u ljudskoj ćudi da ide protiv sebe, da pokušava obuzdati božanske moći utjelovljene u prirodi, ali ne i da u tome uspije!

Autor 18.1.2011. u 15:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija