SVIJET ANARHIJE, ANARHIJA U SVIJETU

Tomislav Jakić
Autor 3.4.2015. u 16:17

Izdvajamo

  • Kako svođenje država na korporacije i upravljanje državama i odnosima u svijetu sve više prelazi u funkciju zadovoljavanja interesa kapitala i centara financijske moći (čitaj: banaka), nužno jača socijalno raslojavanje. Bogatiji postaju sve bogatiji, siromašni sve siromašniji, ali i mnogobrojniji. Beznađe je perspektiva milijuna ljudi širom svijeta. Idealno tlo na kojemu će niknuti ili nikada do kraja iskorijenjena biljka fašizma (ne treba ići dalje od Hrvatske, odnosno regije), ili ponovo proklijala biljka krvave revolucije.

Povezani članci

SVIJET ANARHIJE, ANARHIJA U SVIJETU

Bilo kako bilo, istina je da živimo u svijetu anarhije, a anarhija vlada svijetom. U takvome je svijetu sve neprijatnije, ali i sve opasnije živjeti. Oni koji već jesu na udaru tih realnosti i oni koji će to sutra postati, morali bi to shvatiti. Možda još nije kasno – ne za akademsku raspravu, nego za akciju – zajedničku, promišljenu i odlučnu, u interesu istinske demokracije i slobode, i to ne pojedinih država ili naroda, nego i svakoga čovjeka.

Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti

         Saudijska je Arabija pokrenule vojne operacije protiv pobunjeničkih milicija u susjednom Jemenu. Obrazloženje: neće se dozvoliti rušenje legitimne vlasti u toj zemlji. Bombardiranju su se pridružile i još neke arapske zemlje. Ujedinjene narode niti je tko što pitao, niti se itko sjetio da stanje u Jemenu stavi na dnevni red Vijeća sigurnosti. Obrazloženje (za vojnu akciju u drugoj državi) je, ponovimo još jednom, sprječavanje rušenja legitimne vlasti. Ta logika vrijedi za Jemen. No, ne manje legitimne od ugrožene vlasti u Jemenu, bile su, odnosno jesu legitimne vlasti u Libiji i Siriji, ili – da stvar proširimo – ona u Ukrajini, srušena “događanjem naroda” na Majdanu. E, tamo je vrijedila drugačija logika. Tamo se pobunjenike poticalo, pomagalo, naoružavalo i financiralo. S obrazloženjem, naravno, ali drugačijim: podrška narodu koji želi zbaciti diktatore. Uostalom, isto je obrazloženje, “garnirano” izmišljenim optužbama o proizvodnji oružja masovnog uništavanja, servirano svjetskoj javnosti kada se krenulo u rušenje režima u Iraku (koji jest bio diktatorski, pa se time i njegov legitimitet može dovoditi u pitanje).

         Zašto sve to nabrajamo? Zato, da upozorimo kako ono što vrijedi za jednu zemlju, ne vrijedi za drugu, kako se pravila ponašanja mijenjaju od slučaja do slučaja, kako (gotovo) da više i ne postoje načela međunarodnih odnosa i kako je svjetska organizacija stvorena zato da bi bila brana ratovima i garancija mira (mada to nikada nije uspjela biti) potpuno gurnuta na marginu, jer se politika vojnih intervencija u drugim državama, a zasnovana na interesima onih koji interveniraju, pretvorila u realnost svijeta u kojemu živimo.

         Drugim riječima: živimo u svijetu anarhije i anarhija vlada svijetom (mada, riječima Shakespearovoga Hamleta “u toj ludosti ima sistema”). Poslije svake intervencije, navodno u interesu demokracije i slobode, ostaje – i doslovno, i figurativno – spaljena zemlja. Irak se pretvorio u slobodno lovište za teroriste i činjenica kako je Washington svečano objavio uspješan završetak vojne intervencije u toj zemlji, na tome ništa ne mijenja, niti može poništiti cifru od milijun ubijenih Iračana. Libija kao država praktično više ne postoji. Plemena od kojih je ekscentrični pukovnik Gadafi pokušavao stvoriti libijsku naciju, opet se međusobno bore, “demokratski izabrana” vlada nema nikakvog utjecaja na zbivanja u zemlji, a besplatno školovanje, besplatna medicinska zaštita i tekuća voda osigurana za domaćinsta, sve to pripada prošlosti (a uskoro će se, slijedimo li logiku prekrajanja povijesti koju pratimo u Hrvatskoj, za sve to tvrditi kako nikada i nije postojalo). Jedva da netko spomene kako je Gadafi srušen i brutalno ubijen nakon što je pokušao djelovati na ujedinjavanje Afrike, nakon što je lansirao ideju o jedinstvenoj afričkoj valuti i izbacivanju dolara iz igre i nakon što je tražio novi dogovor o vraćanju duga stranih kompanija što su crpile naftu u Libiji.

         Sirija ima iza sebe i izbore na kojima je sudjelovalo više stranaka, i parlament i vladu u kojima sjede i predstavnici oporbe, ali “netko” je odlučio kako Bashar al Assad jednostavno više ne smije biti predsjednik Sirije i aktiviran je “libijski scenarij”. Ovoga puta nije upalilo, ali cijena je strašna: milijuni izbjeglih i razoreni gradovi (s muzejima u kojima su bili neprocjenjivi artefakti, svjedočanstva početaka civilizacije kakvu smo do sada znali). Assadove snage se zbog pogibije civila u akcijama protiv pobunjenika pribijalo na “stup sramote”, u Jemenu nitko za to i ne pita. Irak, Sirija i Afganistan bili su izvorište onih snaga što ih se danas s pravom označava kao terorističku opasnost za cijeli svijet. Ali, one nisu niknule same od sebe. Netko ih je organizirao, financirao i naoružavao. A zna se i tko. I samo usput: snage što su sada na udaru “branitelja legitimnosti” u Jemenu, bore se protiv Al Quaide i tzv. Islamske države. A ipak, njih se bombardira. U Jemenu. U Iraku – ne.

         U Egiptu također je pokušana ista “igra”, ali je armija, nedvojbeno najmoćnija institucija u zemlji, nakon godinu dana srušila predsjednika Mursija, spriječivši tako proces u kojemu bi demokratski izabrani predsjednik ukinuo demokraciju u korist uvođenja islamističke vladavine na podlozi primjene šerijatskog prava. Egipatska je armija previše važna Zapadu da bi se upustio u pokušaj onemogućavanja njezinih akcija, a – uostalom – i sadašnji (vojni) predsjednik Al Sissi izabran je demokratski s golemom većinom glasova. No, i u Egiptu teroristički su napadi postali svakodnevica.

         Evropa “vježba” život u anarhiji na primjeru Ukrajine. Tamo je srušen legitimno izabrani predsjednik Januković (kakav bio, da bio), uz javno priznanje Sjedinjenih Država o milijardama dolara uloženih u “poticanje demokracije” u toj zemlji i uz danas već antologijski telefonski razgovor pomoćnice šefa američke diplomacije u kojemu se ona vrlo ružno izražava o Evropskoj uniji (a da je se nakon toga nitko iz “ponosne” Evrope nije usudio proglasiti nepoželjnim partnerom) i kadrovira buduće vodstvo države. Pa je danas Ukrajina u rukama oligarha, jedan od njih doveden je i na čelo države, a na istoku zemlje traje pobuna pro-ruski orijentiranoga stanovništva koje se ne miri s politikom ne samo jednostranog približavanja Evropskoj uniji, nego i uključivanja u NATO. U tome kontekstu Rusija koja nesumnjivo ima svoje prste i u onome što se zbiva na istoku Ukrajine (ali reagirajući, čak i u slučaju pripojenja Krima, a ne vukući prve poteze) pretvara se ponovo u glavnoga neprijatelja “slobode i demokracije”, baš kao u najboljim danima hladnoga rata za kojega smo naivno mislili da je otišao u povijest druge polovice 20. stoljeća.

         Napokon, spomenimo i Grčku u kojoj je “uspješni” recept suzbijanja krize što ga je propisala tzv. trojka (Evropska komisija, Međunarodni monetarni fond i Evropska središnja banka) rezultirao do sada neviđenim siromaštvom i bijedom (zatvoreno je 40% svih bolnica), a “demokratska ” Evropa nastoji lijevoj vladi koja se pokušava izvući iz smrtonosnog zagrljaja onih koji “spašavaju” Grčku (a uništavaju Grke), postavlja klipove pod noge od prvoga dana.

         I što je rezultat te anarhije, toga nereda izazvanog pogrešnom procjenom kako je završetak blokovske podjele – pobjeda Zapada nad Istokom, definitivna pobjeda kapitalizma i “kraj povijesti”? Rezultat je, najkraće rečeno, opća nesigurnost, nepostojanje uporišta za obranu principa na kojima se do ne tako davno zasnivao svjetski poredak, mahnitanje pobješnjelog kapitalizma koji pretvara formalno suverene države u korporacije kojima on upravlja vodeći se samo jednim: ekspanzijom i profitom. Rezultat je “tiha smrt” Ujedinjenih naroda koji su nesposobni reagirati na bilo koju ozbiljniju krizu u svijetu, baš kao što je svojedobno Liga naroda bila nesposobna reagirati na agresiju fašističke Italije protiv Abesinije. Liga naroda se nedugo nakon toga ugasila. Ujedinjeni će narodi i dalje životariti, kao jalovi diskusioni klub, bez šanse da zaigraju iole značajniju ulogu u svijetu anarhije (koliko god da bi takva uloga bila u interesu većine članica Svjetske organizacije).

         Da, i rezultat je još nešto. Kako svođenje država na korporacije i upravljanje državama i odnosima u svijetu sve više prelazi u funkciju zadovoljavanja interesa kapitala i centara financijske moći (čitaj: banaka), nužno jača socijalno raslojavanje. Bogatiji postaju sve bogatiji, siromašni sve siromašniji, ali i mnogobrojniji. Beznađe je perspektiva milijuna ljudi širom svijeta. Idealno tlo na kojemu će niknuti ili nikada do kraja iskorijenjena biljka fašizma (ne treba ići dalje od Hrvatske, odnosno regije), ili ponovo proklijala biljka krvave revolucije. Bilo kako bilo, istina je da živimo u svijetu anarhije, a anarhija vlada svijetom. U takvome je svijetu sve neprijatnije, ali i sve opasnije živjeti. Oni koji već jesu na udaru tih realnosti i oni koji će to sutra postati, morali bi to shvatiti. Možda još nije kasno – ne za akademsku raspravu, nego za akciju – zajedničku, promišljenu i odlučnu, u interesu istinske demokracije i slobode, i to ne pojedinih država ili naroda, nego i svakoga čovjeka.

Tomislav Jakić
Autor 3.4.2015. u 16:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija